Ovo je svećenik koji pomaže zagrebačkim prostitutkama
Vlč. Goričanec: Nerijetko roditelji tjeraju svoju djecu na prostituciju
Koliko god čudno zvučalo, nemojte se iznenaditi ako u kasnonoćnoj šetnji zagrebačkim ulicama i trgovima, koji nose nazive poznatih hrvatskih preporoditelja, pjesnika i kraljeva, naiđete na 52-ogodišnjeg svećenika kako razgovara s pripadnicama „najstarijeg zanata na svijetu“. Njegovo je ime Dragutin Goričanec i već dugi niz godina susreće djevojke zarobljene u paklu prostitucije, nudeći im riječi utjehe i poticaja, duhovnu i materijalnu pomoć.
Zaređen za svećenika Zagrebačke nadbiskupije 1988. godine, dvije je godine proveo kao župni vikar u župi Sv. Nikole Tavelića u Kustošiji, a potom poslan na službu u Vrhovac. Nije ni slutio da će se u toj župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana dogoditi prekretnica u njegovu životu. „Jedne večeri u Vrhovcu, kad sam molio pred Presvetim, osjetio sam jaku potrebu da otiđem u Zagreb. Bila je jaka zima i znao sam da će sigurno neki beskućnik biti u potrebi. No, naišao sam na jednu gospođu“, prisjeća se Goričanec, koji je već tada, zajedno s paterom Antunom Cvekom i drugim suradnicima često sklanjao beskućnike. Posebice zimi, u barake pokraj zagrebačkog Glavnog kolodvora.
Koliko treba platiti za razgovor?
On joj prišao, nastavlja priču Goričanec, i pitao što se dogodilo, zašto stoji ovdje na zimi i koga čeka, a ona mu je otkrila da se bavi prostitucijom. Na njegov upit koliko treba platiti za razgovor, ostala je iznenađena. „Rekao sam joj da je vjerojatno u velikoj financijskoj potrebi, jer tko bi se sad smrzavao po ovoj zimi. Nisam joj htio uskratiti novac, ali sam htio s njom razgovarati“, prepričava Goričanec. Plativši joj 200 kuna, započeli su razgovor. Zanimalo ga je zašto na takav način dolazi do novca i je li spremna maknuti se s ulice ukoliko joj omogući adekvatne uvjete za život.
„Ona je bila strankinja u ovoj zemlji, bez djece, živjela je u siromaštvu. Rekla je da bi htjela prestati s prostitucijom i dala mi adresu kako bih je mogao posjetiti.“ Nije dugo čekao pa je već sutradan pozvonio na njezina vrata i uvjerio se u svu bijedu u kojoj je, nažalost, živjela. Egzistencijalna bijeda dovela ju je do još teže bijede – one duhovne i moralne. „Bila je kći muslimanskog hodže, koji je tada već bio pokojni. Ja sam joj rekao da ako želi duhovno rasti kao muslimanka, neka ode u džamiju i potraži službenika, međutim izrazila je želju za primanjem sakramenata kršćanske inicijacije u Katoličkoj crkvi. Tako je i bilo“, kazao je Goričanec.
U tom je trenutku shvatio da takvima može pomoći i da su upravo oni najpotrebniji Božje riječi. I danas odvraća djevojke od prostitucije koje, za razliku od prošlih vremena kada je on tražio njih, sada one traže njega i mole za duhovni razgovor. U tom razgovoru, često im naglašava važnost molitve, čiju je snagu i sam iskusio jer je kao dječak bio u situaciji kada si je htio oduzeti život, ali ga je molitva spasila. Goričanec uvijek nastoji ostati u kontaktu s tim djevojkama, a za one koje ne viđa na mjestima gdje su se nekada pojavljivale, zaključuje da se više ne bave prostitucijom.
Minibus s brodskom sirenom
Unatoč njegovim dobrim namjerama, postoje oni koji nisu odviše blagonakloni prema njegovoj djelatnosti. „Jedanput sam doživio grubost od svodnika, koji me je, iako sam bio spreman platiti za razgovor, izbacio iz sobe i zaprijetio mi nasiljem“, napominje Goričanec.
Govoreći o korijenima problema zbog kojih se djevojke odluče na prostituciju, ističe da je to najčešće siromaštvo, ali da ništa rijeđi slučajevi nisu oni kada to muž traži od žene, kada ih svodnici zarobe, oduzmu im dokumente i zaprijete da ništa ne govore policiji, u suprotnom će biti ubijene, ili kada majke to traže od svojih kćeri kako bi zarađivale novac.
Usto što je Povjerenik za pastoral osoba s posebnim potrebama, te duhovnik Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, Goričanec aktivno sudjeluje i u radu udruge „Job“. Tamo ponajviše brine za osobe s invaliditetom, za koje je organizirao brojna hodočašća i druženja. Kako kaže, te su osobe uistinu potrebne naše pažnje i vremena. „Što konkretno možemo učiniti za njih? Možemo se njima okrenuti tako da se jednostavno s njima želimo upoznati i biti prijatelji. Tako sam ja počeo. Koga sam prvog sreo u kolicima, prišao sam i upoznao se. Ubrzo sam počeo upoznavati i druge osobe s invaliditetom i mreža poznanstava se samo širila“, smatra Goričanec.
Još se jedna zanimljivost veže uz ovog 52-ogodišnjeg svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Za vrijeme svog župnikovanja u Vrhovcu, primijetio je slab odaziv vjernika na nedjeljnim misama. Odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Prodao je prvi i jedini automobil koji je imao, kupio minibus, na njega stavio jednu brodsku sirenu i počeo prevoziti vjernike na misu i natrag njihovim kućama. „To su bile starije osobe i odaziv je bio vrlo dobar. Prevozio sam ih nedjeljom, blagdanima i na mise zornice u vrijeme adventa. Uvijek moramo tragati za načinima kako pridobiti vjernike u crkvu, a ovaj mi se način činio najzgodnijim.“
Osvrnuo se i na dosadašnji pontifikat pape Franje, za kojeg kaže da mu je posebno blizak i pritom ne skriva svoje zadovoljstvo. „Time što Papa naglašava siromašnu Crkvu za siromašne, sada više ne ispada da takve stvari radi samo neki čudak ili netko tko je ‘skrenuo’“, nadodaje u šali Goričanec.
Trenutno je smješten u Završju, ali oslobođen župničke službe kako bi se mogao posvetiti onome u čemu je najbolji. Kako nam je otkrio, aktivno radi na preuređenju jedne zapuštene župne kuće za potrebe beskućnika, te se nada da će toga u budućnosti biti više. „Crkva posjeduje župne kuće i zemljišta koja propadaju pa bi se to trebalo prenamijeniti za ove dobre stvari i tamo smjestiti beskućnike, žene koje odbijaju abortirati pa su izbačene iz svojih kuća, žene žrtve prostitucije itd. To će biti dobro i za Nadbiskupiju i za te osobe kojima će se pružiti smještaj i nova prilika za život“, zaključio je Goričanec, te potaknuo i vjernike da, brinući se za odbačene, ranjive i marginalizirane skupine društva, postanu dijelom Božje providnosti i Njegova plana spasenja.
Dodajmo i to da je vlč. Goričanec 2010. godine dobio nagradu „Ponos Hrvatske“, koja se svake godine dodijeljuje pojedincima ili grupama za humanost, hrabrost i poštenje.
Razgovarao: Davor Trbušić
Izvor: zg-nadbiskupija.hr
