BJESOMUČNI VELIKOSRPSKI NAPADI NA KATOLIČKU CRKVU
Ponovno je na udaru kao i 1991. godine Katolička crkva, čak se može reći da se protiv nje vodi pravi križarski rat. Zato je važno podsjetiti kako se ponašala Katolička crkva 90-ih a kako Pravoslavna crkva. U propovjedi hodočasnicima, vojnicima i policajcima na misi u Mariji Bistrici za vrijeme agresije na Hrvatsku i strašnih zločina koje su agresori činili, kardinal Franjo Kuharić je rekao: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je…
Nema razlike između Ljube Tadića, Borisa Tadića ili Slobodana Miloševića
Hrvatska je s punim pravom i argumentirano podigla pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu tužbu za učinjeni genocid Srbije u Hrvatskoj. Tužba je prihvaćena i za počela je rasprava. U skladu sa svojom strategijom i u skladu sa izjavom Dobriše Ćosića da je laž u povijesti bila sredstvo borbe srpskog naroda za nacionalne interese, Srbija je podignula lažnu protutužbu protiv Hrvatske optužujući Hrvatsku da je učinila genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Ta tužba je podignuta kako bi se izjednačila krivnja i kako bi se stvorila mogućnost da se vrši pritisak na Hrvatsku da u cilju bolje budućnosti i okretanja nove stranice suradnje se obostrano povuku tužbe.
Velikosrpska politika strahovala je od rasprave u Haagu jer su znali kako će se tamo doći do istine kojom će se utvrditi tko je agresor a tko žrtva, tko je počinitelj genocida a tko žrtva genocida. Srbijanska politika jako je računala na Haaški sud i krivotvorene i monstruozne lažne optužnice protiv državnog i vojnog vodstva Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom da je Oluja bila planirano i izvršeno etničko čišćenje Srba. Oslobađajuća presuda u Haagu ne samo Gotovini i Markaču nego i državnom i vojnom vodstvu Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom izbila je lažne argumente za srpsku protutužbu i zato se vršio strašan pritisak na Hrvatsku da se radi novog regionalnog zajedništva povuku tužbe. Vodio se dobro organizirani specijalni rat protiv Hrvatske kako bi se krivotvorinama stvorili kakvi takvi dokazi o tome da su Srbi bili kroz povijest žrtve genocida hrvatskog naroda te da navodni genocid izvršen 1991. nije zadnji nego da se sprema novi.
Nastoji se opravdani otpor vukovarskih branitelja nasilno postavljenim ćiriličnim natpisima na javne ustanove prikazati kao rat protiv Srba, kao ugrožavanje njihove ravnopravnosti te kao pritisak na iseljavanje. U sklopu specijalnog rata da bi se diskreditirali vukovarski branitelji i da bi se njihov opravdani otpor ćirilizaciji Vukovara prikazao kao širi pokret protiv Srba u Hrvatskoj u specijalnom ratu skinute su ćirilične ploče u nizu mjesta u Hrvatskoj gdje do sada nikom nisu smetale. To skidanje ploča izvan Vukovara bez sumnje je dio specijalnog rata. To su radili oni kojima odgovara da se opravdano postupanje vukovarskih branitelja diskreditira i prikaže kao dio opće hrvatske ustaške politike koja prijeti oduzimanjem prava Srbima. Takvim specijalnim ratom Srbi se žele ponovno prikazati kao žrtve i dokazati kako se navodno nastavlja genocid nad Srbima te da je na djelu u Hrvatskoj novi progon Srba. Dakle, Vukovar je izabran ponovno kao točka destabilizacija Hrvatske. U toj velikosrpskoj strategiji lažne optužbe protiv hrvatskog naroda iz 1991. godine pokušavaju se ponovno obnoviti na isti ili sličan način. U tome značajnu ulogu ima peta kolona koja drži ključne pozicije u mnogim medijima, nevladinim udrugama, strankama i drugim bitnim institucijama te u savezu s velikosrbima izvan Hrvatske i u Hrvatskoj ponovno pokreću sotonizaciju hrvatskog naroda i branitelja kao i 1991. godine.
Križarski rat protiv Katoličke Crkve
Ponovno je na udaru kao i 1991. godine Katolička Crkva, čak se može reći da se vodi pravi križarski rat protiv Katoličke Crkve. Zato je važno podsjetiti kako se ponašala Katolička Crkva 90-ih a kako Pravoslavna crkva. U propovjedi hodočasnicima, vojnicima i policajcima na misi u Mariji Bistrici za vrijeme agresije na Hrvatsku i strašnih zločina koje su agresori činili, kardinal Franjo Kuharić je rekao: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti isto mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre.” I drugi biskupi, nadbiskupi i svećenici, kao duhovna snaga hrvatskoga naroda, djelovali su na isti način. Oni su pomagali državnom i vojnom vodstvu da hrvatski vojnici i policajci, koji su nosili križ oko vrata, i u ratu u najtežim okolnostima djeluju u skladu s tim križem. Bez velike – neprocjenjive uloge Katoličke Crkve, na čelu s kardinalom Kuharićem, hrvatski narod teško bi se odupro brojnim iskušenjima da na zločinačku politiku odgovori istom mjerom.
Kardinal Josip Bozanić, hrvatski biskupi i svećenstvo i danas nastavljaju tu Kuharićevu politiku ali su svejedno izloženi grubim napadima sve do optužbi da i oni podržavaju ustašku politiku. Suprotno takvim stavovima i politici kardinala Kuharića i Katoličke Crkve u Hrvata, Pravoslavna crkva ne samo da se nije suprotstavila velikosrpskoj agresiji i masovnim zločinima nego ih je opravdavala i poticala. Čak se može reći da se veliki dio Pravoslavne crkve uključio u stvaranje nacionalističke histerije i opravdavanje zločina. Ilustrativan je govor beogradskoga patrijarha Pavla u uskršnjoj poruci iz ožujka 1991. u kojoj, osim ostaloga, kaže: “Kad bi se Srbi srazmerno osvetili za sve zločine koji su im naneti u ovom stoleću, što bi trebali da oni učine? Trebali bi da pokapaju žive ljude, da žive peku na vatri, da ih žive kolju, da seku decu u komade pred očima njihovih roditelja. To Srbi nisu nikada činili niti divljim životinjama, a kamoli ljudima.”
Strašno je da se sve to što je patrijarh rekao, da u stvari Srbi imaju “pravo da rade, ali oni to ne čine niti divljim životinjama”, dogodilo u Vukovaru, Bijeljini i drugdje, što je bio uvod u pokolje nad Muslimanima u kojima je ubijeno, masakrirano i nestalo oko stotinu tisuća Muslimana. Patrijarh nikada nije osudio te monstruozne zločine. Sve je to u sklopu jedinstvene velikosrpske strategije da se krivnja prebaci na žrtve kako bi se opravdali koncentracijski logori i masovna ubojstva koja su učinili.
I u novoj velikosrpskoj agresiji politika svetosavske Pravoslavne crkve nije se promijenila što se najbolje vidi iz dijela Božićne poslanice patrijarha Pravoslavne crkve Irineja. Patrijarh je u svojoj poslanici obnovio velikosrpske pretenzije na tzv. krajinu u Hrvatskoj te teško optužio ponovno hrvatski narod za mržnju i progon Srba. Evo dijela te Božićne poslanice: “Srećan i blagosloven Božić želimo i svoj našoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji koji ponovo doživljavaju, kao i pre dvadeset godina progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika. Čitav slobodoljubivi i pravdoljubivi svet stoji nem i zapanjen nad činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i odvraćanje istih od povratka na njihova ogništa. Molimo se Bogomladencu Hristu da svojom božanskom ljubavlju ispuni srce i duše onih koji gaje netrepeljivost pa i mržnju prema svemu što je srpsko i pravoslavno. S posebnom očinskom i pastirskom ljubavlju danas se molitveno sećamo naših braće i sestara prognanih sa Kosova i Metohije, iz Dalmacije i čitave Krajine, iz Bosne i Hercegovine koji eto godinama Božić dočekuju obespravljeni bez prava na povratak i svoju imovinu.”
Velika je laž da su Hrvati krivi za rat
Cijela velikosrpska strategija utemeljena je na ogromnoj krivotvorini i laži da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novog genocida. Tu laž podržavali su i mnogi u Hrvatskoj, ne samo Srbi u tzv. krajini nego i srpski političari koji se nisu priključili izravno pobuni Srba te nevladine udruge, mnogi hrvatski intelektualci i znatan dio medija u Hrvatskoj. To su velike krivotvorine jer je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući rat prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj. Malo toga se promijenilo u velikosrpskoj politici i strategiji u odnosu na strategiju iz 1991. godine. Kako postoji kontinuitet velikosrpske imperijalne politike najbolje je pokazati kroz kontinuitet dva ključna čovjeka u velikosrpskoj politici oca i sina Tadića.
Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2 prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na kninskoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: “Borba za jedinstvo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa”. U nastavku svog izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić je poručio: “Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadama svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu.” Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike. Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je politiku svoga oca tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati izvršili etničko čišćenje.
Ni nakon oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom kao i svi najviši srbijanski dužnosnici i Boris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločini u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Tadićeva politika koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo bazira se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od novog genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku je bila isplanirana prije donošenja hrvatskog Božićnog Ustava 22. prosinca 1990., prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.
Krivotvorinama se u različitim opcijama stotine i stotine puta plasiraju laži s ciljem da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskog nacionalizma koji nisu imali drugi izlaz nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički upitao: “Papa je pomagao Hrvatima a ja sam pomagao ugroženim Srbima i kako to da je onda Papa Sveti Otac a ja ratni zločinac?”
Evo nekoliko činjenica koje se nerado spominju, koje se prešućuju kako 1991. tako i danas a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku nego da je bila dio planirane strategije da se ognjem i mačem i agresijom stvori velika Srbija. Veljko Kadijević, šef JNA, prije Božićnog Ustava u Hrvatskoj, za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je ukinuo Srbima status naroda, napao je na TV Beograd dr. Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog “obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba.” Godinu dana kasnije, 3. 10. 1991., Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer “u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam” koji je “prijetnja srpskom narodu u Hrvatskoj”. Zato je Armija “dužna zaštititi srpsko stanovništvo od progona i uništenja”. (Tako je i Hitler išao “štiti” navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938.) JNA je tri puta pripremala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990, 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskog filma o Špegelju te u ožujku 1991. godine).
Koncem rujna, 28. 9. 1991., Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borisava Jovića,. Momira Bulatovića i Branka Kostića da su “svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni” te da su izvršene sve pripreme da Komitet za obranu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti Predsjedništva SFRJ na rok od godine dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara. Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski narod optužiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima. U toj agresiji značajnu ulogu ima peta hrvatska kolona.
Prof. dr. sc. Zdravko Tomac/hrvatski-fokus.hr
