VELIKA GAY PRIJEVARA: Rat protiv Biblije, protiv spola i protiv odgoja djece
Sljedeći tekst je viđenje jednog evanđeoskog kršćana o tome kako se uhvatiti u koštac s problemom nadirućeg gay aktivizma, uz prikaz samo malog broja primjera netolerancije i gaženja prava ljudi koji mu se odbijaju pokoriti. Vidimo da su nedavni primjeri zastrašujuće netolerancije prema ljudima koji drukčije misle, o kojima smo pisali ovdje i ovdje, gotovo svakidašnja pojava u američkom društvu. S druge strane bojanke za djecu kao što su „Curice će biti dječaci, a dječaci curice“ nastoje dekonstruirati tradicionalne rodne uloge. Lektira za djecu kao što su knjižice „Jedan tata, dva tate, crni tata, plavi tate i oh kakve sve stvari moje dvije mame rade! Ima li išta bolje nego imati ih dvije?“ formiraju mozgove predškolske djece u Americi. Kako se postaviti na pravilan način?
Autor: Michael L. Brown
Objavljeno: 2. travanj, 2014.
U veljači 2007. jedan je moj kolega prisustvovao godišnjoj dobrotvornoj večeri na kojoj su se prikupljala sredstva za rad Kampanje za ljudska prava (Human Rights Campaign -HRC), najveće svjetske akstivističke organizacije za homoseksualna prava. Kao kršćanin koji je istinski predan izgradnji pravednijeg društva u Americi želio se uvjeriti kako HRC funkcionira.
Do njega je za stolom sjedio jedan homoseksualni par i dok je moj prijatelj vodio razgovor s jednim od muškaraca u paru, odjednom je imao viziju (inače mu se tako nešto ne događa) — vidio je zmiju ovijenu o vrat muškarca s kojim je razgovarao. Znao je da mora ubiti zmiju kako ne bi zadavila muškarca, ali je istovremeno znao da će, ne bude li vrlo, vrlo oprezan, zajedno sa zmijom ubiti i muškarca.
Ovo je, prikazano na vrlo živopisan i slikovit način, ilustracija onoga zbog čega smo u današnjoj crkvi stjerani u škripac. S jedne strane vidimo stvarne opasnosti gay aktivizma koji zahvaća doslovno svaki aspekt našeg društva. Zapravo, može se bez pretjerivanja reći da je gay aktivizam glavna prijetnja našoj slobodi govora, našoj vjeri i savjesti. I vidimo kako se na našu djecu negativno utječe u školama kroz školske kurikulume i putem medija kroz medijsko programiranje čiji su autori aktivisti za homoseksualna prava i njihovi heteroseksualni saveznici.
Istovremeno želimo posegnuti za onima koji se identificiraju kao lezbijke, homoseksualci ili transrodne osobe i dotaknuti ih Božjom ljubavi i Kristovim suosjećanjem, prepoznajući koliko su odbacivanja mnogi od njih već pretrpjeli u životu i znajući da oni u potpunosti žive u uvjerenju kako su konzervativni kršćani njihovi najveći neprijatelji jer mi smo za njih puni mržnje, zatucani, netolerantni i homofobni te oni koji ih osuđuju na vječni oganj u paklu.
Kako, dakle, da se onda suprotstavimo gay aktivizmu a da ne povrijedimo homoseksualce našim svjedočanstvom? Kako da im se približimo s nježnošću bez da omekšamo svoja stajališta o tome što je ispravno i moralno? Kako da istovremeno širimo milost i istinu?
Dotaknimo ih, ali im pružimo otpor
U siječnju 2005. godine Gospodin mi je u srcu rekao sljedeće: „Dotakni ih i pruži im otpor“. Znao sam da ove riječi znače da trebam s pripadnicima homoseksualne zajednice postupati sa suosjećanjem, ali istovremeno hrabro pružati otpor gay aktivizmu — i od tada sam tako nastojao živjeti.
Već čujem kako će neki vjernici reći: „Slažemo se da moramo širiti Evanđelje homoseksualcima i lezbijkama. Naravno da moramo! Bog voli homoseksualce potpuno jednako kao i heteroseksualce. Isus je svoju krv prolio za homoseksualce i heteroseksualce jednako. Svi smo stvoreni na sliku Božju, ali smo slabi i pali smo. Naša je sveta dužnost širiti evanđelje u LGBT zajednici — ali nije na nama da se suprotstavljamo gay aktivizmu jer je to miješanje politike i vjere, a to će samo oslabiti naše svjedočanstvo.”
Zaista? Jeste li sigurni? Kada su se kršćani usprotivili ropstvu i trgovini robljem u 18. i 19. stoljeću, da li je i to bilo miješanje politike i vjere? Da li je miješanje politike i vjere danas kada kršćani ustaju u obranu života u maternici ili protiv trgovine ljudima?
Na potpuno jednak način se ovdje ne radi o miješanju politike i vjere ukoliko se borimo za postojanje spola onako kako ga je Bog zamislio, za seksualnost kako ju je Bog zamislio, za brak kako ga je Bog htio, a to su samo neki od problema s kojima se danas hvatamo u koštac. I mada se suočavamo s brojnim izazovima i dilemama u našem svjedočanstvu s LGBT osobama jer ne želimo odustati od onoga što je ispravno, mi zapravo nemamo drugog izbora nego boriti se.
Dopustite mi da objasnim zbog čega je ulog toliko visok i zbog čega je prijeko potrebno raditi i jedno i drugo – „dotaknuti ih“ s Evanđeljem i „pružati otpor“.
Rat protiv Biblije
Prije 40 godina gay aktivisti su zaključili kako su njihova dva glavna neprijatelja psihijatrijska struka i crkva. Prvi je neprijatelj homoseksualnost klasificirao kao bolest, a drugi kao grijeh, i stoga je protiv ova dva neprijatelja pokrenut ideološki rat kako bi se uništio taj mentalni sklop.
1973. Američko je udruženje psihijatara (a nakon njih isto su učinile i brojne druge strukovne organizacije) skinulo homoseksualnost s popisa bolesti tvrdeći da se ne radi ni o kakvoj vrsti mentalnog ili emocionalnog poremećaja.
To je značilo da je zadnja velika zapreka koju je trebalo savladati ostalo stajalište crkve i zbog toga se združenim naporima krenulo u mijenjanje percepcije koja postoji u javnosti o Bibliji i homoseksualnoj praksi. Ti napori podrazumijevaju da se poruke iz Biblije moraju prikazivati kao zastarjele i nebitne dok se u konzervativnijim krugovima može čuti kako Riječ Božja osuđuje jedino pedofiliju i homoseksualnu prostituciju, ali ne i dugotrajne emocionalne istospolne veze.
Nemojmo se zavaravati: gay aktivisti neće biti zadovoljni sve dok ne uspiju uvjeriti kršćane širom Amerike da bi Mojsije, Isus i sveti Pavao Apostol odobrili istospolni brak. Na kraju krajeva, sve je to samo ljubav, zar ne?
Ova bitka malo pomalo stiže i u vašu crkvu ili denominaciju kojoj pripadate.
Rat protiv spola
Ono što mnogi vjernici ne shvaćaju jest da rat koji se trenutno vodi nije samo rat protiv heteroseksizma (Ujedinjeni školski okrug San Francisca definira ova pojam kao „otvorenu ili prikrivenu predrasudu prema homoseksualnosti koja se temelji na uvjerenju da je heteroseksualnost superiornija od homoseksualnosti odnosno norma”). Rat koji se trenutno vodi je rat protiv spola — protiv muško-ženske različitosti i protiv muško-ženske dihotomije.
Kako je rekla profesorica sociologije Barb Burdge, inače lezbijka, „Društveni konstrukt koji ljudska bića dijeli na muškarce i žene je okrutan i ugnjetavački te ga je potrebno u potpunosti odbaciti.”
U skladu s ovom ideologijom časopis Newsweek zapitao se skoro prije četiri godine u svom izdanju od 16. kolovozan 2010. „Očekuje li nas bespolna budućnost?”, da bi se u istom tekstu dalje ustvrdilo kako „doduše maleni ali rastući broj ljudi odbija da ih se označava kao muško ili žensko.”
Još je šokantnije da službena politika javnih škola u Los Angelesu definira „Rodni identitet kao nečije shvaćanje, interese, osjećaje i očekivanja o tome smatra li se osoba kao žensko ili muško ili jedno i drugo ili niti muško ni žensko, bez obzira na biološki spol u kojem je rođena.” (Pazite, ja ovo ne izmišljam!)
Zbog toga vam se događa da sve češće čujete vijesti o ženskim misterima i muškim missicama maturalne večeri. Prema tumačenju jedne 16-godišnje djevojke „Više ne postoje stereotipi prema kojima mister maturalne zabave mora biti sportski tip okružen navijačicama. Živimo u generaciji u kojoj su frajeri cure, a cure su frajeri.”
Tko uopće može zamisliti sve što će uslijediti nakon ovoga ukoliko napustimo načelo da je Bog stvorio muški i ženski spol?
Rat protiv odgoja djece
Pišući 1995. godine za The Advocate, perjanicu među publikacijama gay aktivizma, lezbijska novinarka Patricia Nell Warren je izjavila: „Onaj tko osvoji djecu, kontrolirat će budućnost.” Puno prije nje, još daleke 1958., slavni bitnički pjesnik i gay ikona hipi pokreta Allen Ginsberg povikao je mladom konzervativnom vođi: „Pobijedit ćemo vas preko vaše djece!”
Gay aktivisti postižu nevjerojatno velike uspjehe osvajajući srca i umove naše djece, ne samo time što ih žele navesti na gay seks (nisu svi homoseksualci seksualni predatori djece), već prvenstveno kroz indoktrinaciju. Prema izjavi Nacionalnog sindikata učitelja Velike Britanije „Naročito je važno započeti s odgojem djece u dobi od 3 do 5 godina o tome da postoji cijeli niz različitih vrsta obitelji u današnjoj Velikoj Britaniji: obitelji sa samohranom majkom, obitelji s mamom i tatom, obitelji s dvije mame, s dva tate, s djedom i bakom, te posvojiteljske i skrbničke obitelji.”
Bojanke za djecu kao što su „Curice će biti dječaci, a dječaci curice“ nastoje dekonstruirati tradicionalne rodne uloge. Lektira za djecu kao što su knjižice „Jedan tata, dva tate, crni tata, plavi tate i oh kakve sve stvari moje dvije mame rade! Ima li išta bolje nego imati ih dvije?“ formiraju mozgove predškolske djece.
Tu su zatim „Igraće karte s LGBT terminologijom“ u izdanju GLSN-a (Gay, lezbijska i straight obrazovna mreža) kao kviz za osnovnoškolce koji sadrži termine kao što su biološki seks, rodni identitet, rodna uloga, transrodni, rodno izražavanje, seksualna orijentacija, heteroseksizam, transfobija, aseksualan, biseksualan, lezbijka, homoseksualac, transeksualac, interseksualac, androgin, transvestit, genderqueer, rod koji se nigdje ne uklapa, queer, LGBTQ, operacija promjene spola, D/L (down low = homoseksualac koji glumi da je hetero) i MSM (muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima).
U posljednje dvije godine savezna država Kalifornija donijela je sljedeće zakone: 1) zakon kojim se propisuje obavezno slavljenje povijesnih datuma američkog LGBT aktivizma za sve školske uzraste i sve škole u toj državi, bez mogućnosti da roditelji izuzmu djecu sa satova ili da učenici sami odbiju sudjelovati; 2) zakon kojim se zabranjuje konverzivna terapija za maloljetnike koji se bore s neželjenom istospolnom privlačnosti, čak i kada imaju dopuštenje roditelja; i 3) zakon kojim se učenicima svih školskih uzrasta koji se identificiraju u suprotnom spolu od onog u kojem su rođeni daje pravo na korištenje wc-a, kupaonica i svlačionica prema spolu koji odaberu, kao i da igraju u muškim ili ženskim sportskim timovima, također prema spolu koji odaberu.
Nakon svega što sam naveo, da li i dalje tvrdite kako nas se to ne bi trebalo ticati i da se ne trebamo aktivno uključivati? (Imajte na umu da je ono što iznosim ovdje samo komadičak golemog ledenog brijega; mnoge druge pojedinosti sa svih spomenutih frontova možete pročitati detaljnije u mojoj knjizi „Čudna stvar dogodila se Americi“ (A Queer Thing Happened to America.)
Medijski rat
Gay stratezi Marshall Kirk i Hunter Madsen u svojim su tekstovima iz 1989. pozivali na potrebu „konverzije emocija, mentalnog sklopa i djelovanja prosječnog Amerikanca putem planiranog psihološkog napada u obliku propagande koja će se naciji servirati putem medija.”
Njih dvojica zajedno s kolegama uspjeli su u svojim planovima ostvariti više negoli su ikad sanjali, do te mjere da je voditelj radio emisije Michael Medved prije nekoliko godina primjetio: „Kada bi nas danas posjetio neki Marsovac koji bi bio na specijalnom zadatku prikupljanja podataka o američkom društvu zaključio bi jednostavnim praćenjem naše televizije da u Americi živi puno više homoseksualaca nego evanđeoskih kršćana.”
Prema sadašnjoj situaciji u medijima mogli bismo također reći da bi Marsovac svakako zaključio da su svi homoseksualci, uz rijetke ili nikakve iznimke, nevjerojatno dragi obiteljski ljudi, kreativni i puni razumijevanja dok su suprotno tome evangelički kršćani zlonamjerni, skloni osuđivanju, dosadni, pohlepni i licemjerni.
2010. je medijski gay aktivist Jarrett Barrios izjavio: „Više nije dovoljno biti kao Will i Grace. Vrijednosna mjerila su se povisila. ” (Televizijska serija Glee svakako promiče taj cilj u velikoj mjeri kod naše djece.) Te iste godine se u članku objavljenom na web stranici insidemovie.com pisalo o „novoj vrsti podžanra koji se pojavio kao vjerojatno najatraktivnija medijska strategija Hollywooda: cura s curom [ljubljenje].”
Doista, serijal Queer Eye for the Straight Guy („Čudno oko za heteroseksualca“) je sada već stara priča, a Brokeback Mountain (koji je na velikom ekranu prikazivao scene gay seksa s poznatim glumcima) danas budi nostalgiju zbog pionirske uloge koju je taj film imao.
U današnje vrijeme Hollywood postaje sve militantniji jer glavni glumci u njegovim filmovima poput Marka Ruffala, koji je igrao u filmu na lezbijsku temu The Kids Are All Right („Djeca su dobro“), izgovaraju sljedeće rečenice o kršćanskim stajalištima o braku prema Božjem planu: „Radi se o posljednjem kriku umiruće zvijeri koja se baca i vrišti uhvaćena u kavezu i to je njihova reakcija na svijet koji se mijenja, svijet koji za sobom ostavlja mnoštvo starih, zadrtih i neprihvatljivih stajališta. Gotovo je. Oni koji su protiv gay braka služe se lukavim trikovima i često na vrlo mračne načine promiču svoje ideje.”
Hollywood je objavio rat biblijskim vrijednostima, i što je najtužnije – mnogi američki evanđeoski kršćani bolje poznaju recentne filmske hitove nego Božju Riječ.
Rat protiv priziva savjesti, slobode govora i vjeroispovijesti
Čitave knjige mogle bi se napisati o ovoj temi s puno istinitih priča sveučilišnih studenata koji su bili kažnjeni ili izbačeni s fakulteta jer nisu htjeli podržati gay aktivizam, priča o zaposlenicima koji su bili otpušteni sa svojih radnih mjesta ili na druge načine kažnjavani jer su na svojim privatnim Facebook stranicama ili u uvodnicima lokalnih novina objavljivali svoje stavove o homoseksualnosti ili priča o ljudima koji po ulicama propovijedaju Božju Riječ o seksualnosti i bivaju uhićeni, o vlasnicima tvrtki koji dobivaju novčane kazne jer ne žele sudjelovati u obilježavanju proslava i obljetnica gay pokreta…. Ovakve slučajeve mogli bi nabrajati unedogled.
Kao što sam pisao u prosincu 2013., „Ne radi se samo o anonimnim građanima koji su kažnjeni jer se nisu htjeli pokoriti gay aktivizmu ili jer su govorili nešto što nije bilo oportuno; kažnjavaju se i poznate osobe poput dr. Bena Carsona, pastora Louie Giglia i senatora Ricka Santoruma. (Ako ste slučajno propustili što se dogodilo senatoru Santorumu – u travnju je jedna srednja škola u Michiganu otkazala njegovo gostovanje zbog straha da će progovoriti o problemu istospolnog „braka“, da bi mu na kraju dozvolili da govori, ali samo uz uvjet da učenici mogu prisustvovati jedino ako imaju odobrenje roditelja [!]. Potpuno suprotno tome, govornike poput kontroverznog Dan Savagea koji se izruguje Bibliji i veliča gay seks dočekuju kao heroje u školama i po studentskim kampusima i daje im se bianco karta da s našim mladima govore o najizopačenijim temama.)”
A tko bi mogao zaboraviti ono što se dogodilo Philu Robertsonu iz reality showa „Pačja dinastija“ (Duck Dynasty) nakon što je njegove komentare o homoseksualnosti objavio GQ magazin…
Sva istina sastoji se u tome da ukoliko se danas ne budemo borili za ono što je ispravno, sutra ćemo biti prisiljeni opravdavati se pred vlastitom djecom i unucima. Pa ipak, mnogi kršćani ne žele u to vjerovati, misleći da će se ignoriranjem ovih problema koji su od kritične važnosti za društvo i gradnjom mostova prema svojim LGBT prijateljima i kolegama privoliti gay zajednicu da se prestane suprotstavljati Evanđelju.
Ali stvarnost je međutim takva da će nas i dalje etiketirati kao homofobe i zadrte vjerske fanatike sve dok i sami ne počnemo govoriti i misliti da Bog gleda blagonaklono na homoseksualne veze i gay seks.
Naša reakcija – dotaknimo ih s ljubavlju, ali pružimo im otpor
Što, dakle, moramo raditi? Najprije, moramo od Boga zatražiti da nam udijeli Svoju ljubav i suosjećanje prema onima koji se identificiraju kao homoseksualci, lezbijke, biseksualci ili transrodne osobe prihvaćajući da velika većina tih ljudi nije samo tako odabrala da ima istospolne privlačnosti ili probleme vezane uz vlastiti spol te da, više od svega, ti ljudi žele biti prihvaćeni takvi kakvi jesu.
Drugo, moramo počistiti u vlastitom dvorištu, i pokajati se za svoje seksualne grijehe i sklonost prema munjevitim razvodima na zahtjev.
Treće, moramo moliti za LGBT zajednicu i dotaknuti ih s prijateljstvom u kom je sadržana poruka Evanđelja te uvijek imati na umu da Isus Krist nudi oprost i otkupljenje svim ljudima jednako.
I četvrto, moramo se ustrajno boriti protiv prodiranja gay aktivizma znajući da neizgovorena mantra svih LGBT aktivista glasi „Zastrašivati ćemo vas i manipulirati vašim osjećajima sve dok ne kapitulirate.” Moramo jasno pokazati – uz ljubav, milost, suosjećanje i poniznost – da nikakva kapitulacija ne dolazi u obzir.
U našoj je prirodi da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta i u Kristu ćemo pobijediti.
Michael Brown je autor knjige Prevelika milost: Koje su opasnosti suvremenih milosnih poruka? i voditelj radijskog talk-showa Vatrena linija Radio mreže Salem s nacionalnom frekvencijom. Također je dekan vjerskog fakulteta FIRE i voditelj kršćanske organizacije Koalicije za savjest.
1 comment
Sloboda mišljenja i govorenja – stup demokracije
Mats Tunehag
Mats Tunehag je savjetnik, predavač i pisac iz Švedske, na globalnoj razini glasnogovornik Svjetske evangeličke alijanse za vjersku slobodu, Senior Associate on Business as Mission za Lozanski pokret i World Evangelical Alliance Mission Commission. Osim toga je član Global Council of Advocates International, globalne mreže koja je s 30.000 pravnika zastupljena u više od 120 zemalja.
Sadašnja situacija
Je li govor mržnje kada netko kaže da je prema Bibliji homoseksualno ponašanje grijeh? Treba li medijima zabraniti objavljivanje karikatura koje Muslimani mogu doživjeti kao uvredljive? Trebaju li vlasnici trgovina svojim mušterijama prestati čestitati Božić?
O čemu je danas riječ? O pravu na slobodno IZRAŽAVANJE svog mišljenja ili o pravu na to da NE ČUJEM ono što mi se ne sviđa? Ako je riječ o ovom posljednjem, onda je naša demokracija u opasnosti.
U listopadu 2007. jedan je plakat u podzemnoj željeznici u Stockholmu širom zemlje izazvao veliku raspravu. Plakat je sponzorirala Švedska evangelička alijansa. Promicao je to, da se brak zakonski i dalje definira kao veza između jednog muškarca i jedne žene. Na plakatu je pisalo samo „Majka. Otac. Djeca“. Neki prominentni političari tražili su zabranu toga plakata. Argument: osobe koje nisu u braku, rastavljeni ili homoseksualci, mogu ga doživjeti kao uvredu. Neki su taj plakat čak nazvali „govorom mržnje“.
Karikature Muhameda objavljene prije nekoliko godina u danskom časopisu Jyllandsposten jasno su pokazale da je danas sloboda mišljenja i govorenja tema od globalnog značaja. Tada su Muslimani širom svijeta protestirali, imami su pisali fetve, došlo je do bojkota, a na međunarodnom diplomatskom parketu izgovorene su vrlo jasne riječi. Izraženi su eksplicitni i implicitni zahtjevi za ograničavanjem slobode mišljenja i slobode medija.
Župnik Daniel Scot morao je pobjeći iz Pakistana jer su ga optuživali za vrijeđanje Islama. Onda su ga u demokratskoj „kršćanskoj“ Australiji optužili da je uvrijedio Muslimane i Islam. Scot je u Australiji na jednom kršćanskom seminaru predstavio komparativnu analizu Islama i kršćanstva. Budući da je odbio javno poreći svoja vjerska uvjerenja, prijetila mu je novčana kazna i kazna zatvora. Njegov se slučaj vukao po australskim sudovima punih pet godina. Tek je u lipnju 2007. Muslimansko vijeće u australskoj državi Victoria odlučilo odustati od tužbe protiv Scota. Tri australske savezne države imaju zakone koji – u ime tolerancije – ne toleriraju nikakvu izjavu o Islamu koja bi se mogla doživjeti kao kritika.
Broj slučajeva koji se povezuju s pravom na slobodno izražavanje mišljenja o kojima se govori u medijima ili ih se obrađuje pred sudovima u stalnom je porastu. U sve većem broju zemalja dolazi do zakonskih promjena: uvode se zakoni protiv „govora mržnje“, što ograničava slobodu govora.
U globaliziranom svijetu u kojem se zakoni sve više usklađuju na međunarodnoj razini nužno je potrebno razmotriti najrazličitije aktualne događaje i vidjeti u koje zamke – koje se vjerojatno odnose na sve nas – možemo pasti.
Temeljno pravo na slobodno izražavanje mišljenja
Pravo na slobodno izražavanje mišljenja je temeljno pravo. Ono je preduvjet bez kojeg ne mogu postojati mnoge druge slobode i prava. Bez toga prava nema ni slobode medija ni prava na otvorenu političku raspravu ni slobodnog ispovijedanja religioznih uvjerenja ni slobodnog izražavanja u umjetnosti, glazbi itd.
Pri zagovaranju slobode izražavanja vlastitog mišljenja svakako treba poštovati nužno potrebna ograničenja. Apsolutna sveopća sloboda je anarhija. Apsolutna sloboda govorenja može imati neželjene posljedice. Slobode i prava moraju biti jasno definirani i provođeni u točno određenom okviru. Njega određuje etički i pravni sustav.
Postoji niz uobičajenih neosporivih ograničenja slobode govora. Nitko ne smije pozivati na nasilje niti odavati državne ili vojne tajne i pritom se pozivati na slobodu govora. I kad je riječ o ogovaranju, klevetanju ili povredi nečije časti postoje granice.
Pravo i sloboda na izražavanje vlastitog mišljenja i uvjerenja u pismenom, usmenom ili umjetničkom obliku neizbježno znači i to, da se drugi s time ne će uvijek slagati, da će to neki shvatiti kao sablažnjivo ili uvredljivo. To leži u naravi stvari. Nitko ne može jamčiti da se zbog neke političke, vjerske ili druge poruke netko ne će osjećati pogođenim, napadnutim, povrijeđenim ili čak uvrijeđenim. Neki kažu da je Muhamed posljednji od proroka, drugi tome protuslove. Jedni naviještaju da je Isus Božji Sin, drugi smatraju da je to uvreda, čak svetogrđe. Jedni su za homoseksualni brak, drugi su protiv, jedni su za pobačaj, drugi su protiv. Pravo na slobodno izražavanje vlastitog mišljenja je temeljno pravo u funkcionalnoj demokraciji, jer demokracija počiva na pravu građana da jasno izlažu različita i proturječna mišljenja.
U pravu na slobodu mišljenja i govorenja u središtu stoji pravo pojedinca na slobodno izražavanje vlastitoga mišljenja. U središtu toga prava stoji dakle govornik, riječ je o pravu da se sve može reći, čak i stvari koje nisu istinite, kao na primjer da je zemlja plosnata.
Na tom području danas dolazi do temeljite i zabrinjavajuće promjene: s PRAVA GOVORNIKA da nešto KAŽE prelazimo na (novo) PRAVO SLUŠATELJA da NE ČUJE ono što mu se NE SVIĐA. U središtu novoga prava stoji ono što se čulo, i kako od strane pojedinca i skupina biva shvaćeno i doživljeno ono što je izrečeno, kao i mogućnost da se pojedinci ili skupine osjećaju uvrijeđenima zbog nekih izjava. To je pomak s objektivnog (što je izrečeno) na subjektivno (kako je to primljeno i doživljeno). Taj pomak protuslovi temeljnim načelima pravne države.
Ovaj razvitak primjećuje se u mnogim dijelovima svijeta kako u medijima tako i u zakonodavstvu, i često se radi o temama koje se odnose na Muslimane i na homoseksualce.
Uznemirujući primjeri
• Glasgow 2006.: Na zahtjev jednog zastupnika škotskoga parlamenta, policija Strathclydea provela je istragu o izjavama rimokatoličkog nadbiskupa Glasgowa. Nadbiskup je u jednoj propovijedi branio instituciju braka i kritizirao zakon o registriranom partnerstvu.
• U studenom 2003., policija grofovije Cheshire istraživala je chesterskog biskupa Petera Forstera. On je u mjesnim novinama napisao da se neki homoseksualci uz terapeutsku pomoć mogu preusmjeriti na heteroseksualnost.
• 2002. je bio ubijen nizozemski političar Pim Fortuyn, jer je zastupao određena stajališta o Islamu i muslimanskim useljenicima.
• 2004. je nizozemski producent Theo van Gogh bio izboden zbog jednog filma koji je kritičan prema Islamu.
• Nakon što je nekadašnja nizozemska zastupnica Ayaan Hirsi Ali kritizirala zlostavljanje žena u islamskim društvima, morala je iz sigurnosnih razloga 2006. napustiti Nizozemsku.
• U Italiji je književnica i novinarka Oriana Fallaci bila izvedena pred sud jer je napisala: „Islam donosi mržnju umjesto ljubavi, ropstvo umjesto slobode“.
• U Francuskoj je romanopisac Michel Houellebecq bio izveden pred sud, jer je Islam nazvao „najbedastijom od svih religija“. U listopadu 2002. bio je oslobođen optužbi.
• U britanskom Nottinghamu je osnovna škola Greenwood Primary School otkazala božićnu predstavu živih jaslica, jer je pala u isto vrijeme kao i islamski blagdan Eid al-Adha.
• U Scarboroughu je Yorkshire Coast College izbrisao riječi „Božić“ i „Uskrs“ iz svog kalendara, da ne bi uvrijedio Muslimane.
• U Glasgowu je bio otpušten voditelj jedne kršćanske radijske emisije poslije rasprave između jednog kršćanina i jednog muslimana o pitanju je li Isus „put, istina i život“.
• U Istočnom Londonu je gradsko vijeće Tower Hamletsa donijelo odluku o preimenovanju: Božićni domjenak suradnika dobio je ime „svečani domjenak“, da se muslimani ne bi uvrijedili.
• U proljeće 2010. je jedan propovjednik u Wokinghamu u engleskoj grofoviji Cumbria bio uhapšen, jer je kod svojih slušatelja „izazvao nelagodu“. Rekao je da Biblija kaže da su opijanje i homoseksualnost loši.
• 2010. niti švedska niti američka televizija nisu se usudile emitirati jednu epizodu američke serije South Park u kojoj se zauzimaju određena stajališta o Islamu. Argument je bio taj, da je emitiranje opasno, da bi moglo doći do prijetnji ili ubojstava.
• 2010. su autobusi u Miamiju na Floridi, SAD, nosili natpise koji se zalažu za vjersku slobodu i nude pomoć onima, koji žele napustiti Islam. Prijevoznik je te natpise brzo maknuo s riječima „da ne želi vrijeđati pravila koja vladaju u Islamu“.
• Neki kršćanski vlasnici hotela u Liverpoolu bili su uhapšeni i optuženi jer su u jednom razgovoru o religiji izrazili svoja stajališta o Islamu. Iako je bračni par u konačnici bio oslobođen, sve skupa za njih je značilo poslovnu katastrofu i morali su prodati svoj hotel.
• 55% muslimana u Danskoj misle da bi trebalo zabraniti kritiku religije, a 64% zagovaraju ograničavanje slobode govora.
Opasan pomak
Navedeni primjeri daju naslutiti da je došlo do jednog opasnog pomaka:
Pomak od temeljnog prava na slobodno izražavanje mišljenja prema temeljnom pravu da se nešto ne mora čuti.
Pomak od govornika prema slušatelju.
Pomak od legitimne zabrane „poticanja na nasilje“ prema zabranjivanju svega onoga za što bi netko mogao reći „osjećam se povrijeđenim, uvrijeđenim, pogođenim“.
Pomak od objektivnih prema subjektivnim kriterijima i zakonima.
Ograničavanje slobodnog izražavanja mišljenja znači napadaj na temelje demokracije. Gubitnici su svi, uključujući i muslimane i homoseksualce.
Još jedan primjer: Organizacija za islamsku suradnju (OIC), kojoj pripada 57 muslimanskih zemalja, zbog karikatura Muhameda donijela je rezoluciju, koju je u ožujku 2007. prihvatilo Vijeće za ljudska prava UN-a u Ženevi.
Rezolucija spominje vrijeđanje i blaćenje, ali ne u onom smislu u kojem zakoni u pravnim državama shvaćaju klevetanje. Osim toga, ova rezolucija ima važne nedostatke. Prvo, odnosi se uglavnom na Islam i na muslimane. Drugo, slobodu govora čini ovisnom o sadržaju govora. Treće, sadrži promjenu paradigme: više nije riječ o individualnim slobodama i pravima, nego o zaštiti jedne skupine i njezinog navodnog prava da ne bude vrijeđana. Četvrto, pretpostavlja da se istina o vjerskim pitanjima može i treba utvrđivati na sudu (što podsjeća na inkviziciju).
„Ova rezolucija ozbiljno ugrožava pravo pojedinca – muslimana ili nemuslimana – da bez straha od progona stvara vlastito vjersko uvjerenje i po njemu živi. Međunarodna zajednica mora se oduprijeti UN-u kada donosi protubogohulne zakone, a ovakve rezolucije mora nazvati njihovim pravim imenom: to je zakonski utvrđeno opravdanje potkopavanja slobode vjeroispovijesti i mišljenja i institucionalizirana netolerancija vjerskih manjina“, rekla je Tina Ramirez, suradnica američkog zastupnika Trenta Franksa.
Četiri tendencije
Navedeni primjeri ukazuju na četiri oblika razvitka koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju za slobodu mišljenja i govorenja, a time i prijetnju stupovima demokracije i ljudskih prava.
Prvo: Zakoni protiv „govora mržnje“. Oni krše temeljno načelo pravne države, koje kaže da zakoni moraju biti objektivni, racionalni, predvidljivi. Zakoni koji se odnose na slobodu govora moraju se odnositi na ono što je rečeno, a ne na ono što je doživljeno ili shvaćeno. Zakoni protiv „govora mržnje“ izvršili su promjenu paradigme: s objektivnog na subjektivno, s predvidljivog na nepredvidljivo.
Drugo: doživljavamo sve više šikaniranja od strane policije, poslodavaca i općina. U listopadu 2009. engleska je policija istraživala bakicu Pauline Howe zbog „homofobne mržnje“, jer je izrazila svoje negodovanje zbog homoseksualne parade u svom gradu Norwichu.
Isto tako u Velikoj Britaniji, policija je provela saslušanje nad umirovljenicima Joe i Helen Roberts jer su se usprotivili tome, da mjesna zajednica daje novac za projekte koji potiču „homoseksualna prava“.
Crkva je 2000 godina naučavala da je izvanbračni seks između muškarca i žene grijeh. U ljetu 2010., španjolska medijska grupacija Intereconomia morala je platiti novčanu kaznu od 100.000 eura, jer je na televiziji emitirala reklamne spotove za poticanje tradicionalnog braka. To je bilo procijenjeno kao govor mržnje u odnosu na homoseksualce.
Treće: rastući broj prijetnji. Prijetilo se Ayaan Hirsi Ali. Poznate su prijetnje smrću i pokušaji atentata na danske karikaturiste.
Muslimani su napali švedskog umjetnika Larsa Vilksa na sveučilištu Uppsala, dok je držao predavanje na temu slobodnog izražavanja mišljenja i pokazivao slike Muhameda.
Sloboda mišljenja i govora postoje zato da bi se zaštitilo stajališta i izričaje koji bi mogli provocirati i šokirati. Sloboda govora znači i mogućnost da se propituje Larsa Vilksa i ono što je učinio. Napadaji i prijetnje smrću upućene Vilksu su samo jedan primjer za rastući broj sličnih događaja, koji predstavljaju prijetnju za demokraciju.
Četvrto: Rastuća autocenzura. Slobodu govora treba koristiti, ona inače umire. Pa ipak: sve veći broj informativnih emisija, političara i običnih građana podvrgavaju se autocenzuri. Time se prostor slobode govora već smanjio, iako se zakoni možda uopće nisu promijenili. Primjer za to su švedske i američke TV postaje, koje su same sebe cenzurirale s obzirom na seriju South Park.
Što su ljudska prava?
Pojam ljudskih prava dana se naveliko koristi. To ipak ne znači da svi misle isto. Postoje globalne organizacije koje imaju različito tumačenje ljudskih prava, naime Ujedinjene Nacije (UN) i Organizacija za islamsku suradnju (OIC).
UN su osnovane nakon Drugog svjetskog rata. Povelja UN-a o ljudskim pravima proglašena je 1948. U njezinim je temeljima judeo-kršćanska etika.
OIC je osnovana 1969. Sastoji se od 57 država-članica i time predstavlja svakog petog stanovnika Zemlje. 1990. je OIC proglasila svoju povelju o ljudskim pravima, Kairsku deklaraciju o ljudskim pravima (koja se temelji na Šariji). Ona tvrdi da su islamska ljudska prava drugačija. Islamske zemlje su doduše potpisale UN-ovu Povelju o ljudskim pravima, ali se u praksi ipak više drže islamske verzije.
U Kairskoj deklaraciji stoji da se svih 57 islamskih zemalja mora držati te deklaracije. Dalje se kaže da se ona odnosi na „ummu“, dakle na sve muslimane širom svijeta, uključujući i one koji ne žive u muslimanskim zemljama. To je čudno, budući da postoji standard po kojemu nacije (ne pojedinci) potpisuju međunarodne ugovore i konvencije i obvezuju se da će ih se držati. Kairska izjava indirektno dokida nacionalne granice i nacionalna zakonodavstva, kada kaže da tumačenje ljudskih prava koje se temelji na Šariji vrijedi za sve muslimane, bez obzira na to u kojoj zemlji žive ili koje državljanstvo imaju. S Kairskom izjavom, Šarija se opisuje kao nešto, što stoji iznad svih nacionalnih zakonodavstava – u svakom slučaju posvuda.
Uvijek iznova – u predgovoru, u raznim paragrafima, na kraju – Kairska izjava tvrdi da se svi njezini postulati temelje na Šariji i da ih treba tumačiti u svjetlu Kurana i islamskog zakonodavstva. Pojavljuju se pojmovi kao što su „sloboda“ i „prava“, ali samo u onim okvirima u kojima ih dopuštaju Kuran i islamsko zakonodavstvo.
Članak 10 Kairske izjave bavi se vjerskom slobodom. On tvrdi da se ni na koga ne smije vršiti pritisak u pitanjima njegove vjerske pripadnosti – ali i ta rečenica se podvrgava Šariji: ljudi koji se udalje od Islama izloženi su stvarnim opasnostima, nemali broj je bio kažnjen, neki čak smrću.
Deklaracija o ljudskim pravima UN-a u članku 18 govori o vjerskoj slobodi i navodi tri važna aspekta: pravo jednoj vjeri pripadati, pravo vjeru ispovijedati i pravo vjeru promijeniti.
U zemljama u kojima Islam vrši odlučujući utjecaj na snazi su značajna ograničenja u pitanjima ispovijedanja vlastite vjere i mijenjanja vjerske pripadnosti. Kršćanima je uglavnom dopušteno preobratiti se na Islam, ali ako jedan musliman napusti Islam, to je za njega ilegalno i opasno.
O slobodi govora Kairska izjava kaže sljedeće: „Svaki čovjek ima pravo na slobodno izražavanje mišljenja u onoj mjeri, u kojoj ne krši temeljna načela Šarije. Svatko ima pravo u skladu s normama islamske Šarije širiti dobro i upozoravati na ono što je pogrešno i zlo“. Sloboda mišljenja i govorenja tumači se dakle i ograničava u svjetlu Šarije.
Brojna istraživanja u kojima je riječ o raznim slobodama pokazuju da građani u muslimanskim zemljama trpe ugnjetavanje. Kad je riječ o politici, medijima, religiji, spolnoj jednakosti itd., uskraćuju im se temeljna ljudska prava. Govori se doduše o ljudskim pravima, ali njihova islamska verzija u konačnici postiže suprotno, jer prema muslimanskoj vjeri i muslimanskoj praksi Šarija stoji iznad svega. To se odnosi i na slobodu mišljenja i vjersku slobodu.
Tri preduvjeta
Da bi vjerska sloboda, sloboda okupljanja i izražavanja mišljenja mogla funkcionirati, moraju biti ispunjena tri preduvjeta:
Prvo: zakoni moraju biti pravedni, traži se primjereni kazneni progon.
Drugo: državni organi moraju biti spremni i sposobni osigurati zaštitu tih prava.
Treće: pojedinačni građanin kao i društvene skupine moraju biti suglasni s tim pravima i slobodama, inače oni mogu biti zaobiđeni. To isto tako znači da treba drugima dopustiti vjerovati u nešto i izraziti nešto, što se drugome ne sviđa, i dopustiti pravo na okupljanje.
U članku The Culture of Offendedness? („Kultura uvredljivosti?“) Albert Mohler izražava svoje stajalište o konceptu „govora mržnje“. S pravom ističe da nije moguće imati slobodno i demokratsko društvo i istovremeno jamčiti da se nikada nitko ne će osjećati uvrijeđenim ili povrijeđenim zbog nečijega mišljenja: „Koncept otvorenog građanskog društva polazi od vrlo stvarne mogućnosti da svakog pojedinca u svakom trenutku netko iz tog društva može povrijediti. Civilizacija cvate kada se pojedinci i skupine trude svesti na minimum sve uvrede koje se mogu izbjeći. Istovremeno moraju priznati da je stvarna ili subjektivno doživljena uvreda ili povreda cijena koju društvo treba platiti, ako želi imati pravo na neometanu razmjenu misli i slobodno izražavanje mišljenja“.
Iranski vjerski vođa Ajatolah Homeini godine 1989. izrekao je smrtnu presudu piscu Salmanu Rašdiju. Predbacio mu je da je u knjizi Sotonski stihovi hulio Boga i Islam. Homeini je pozvao sve muslimane svijeta da izvrše tu smrtnu presudu. Rašdi se morao prikriti. Rašdi, koji bolje od mnogih drugih poznaje značenje slobode govora i kako je ona ugrožena, piše ovako:
„Apsurdno je misliti da se može izgraditi društvo u kojemu se nitko nikada ne će osjećati uvrijeđenim ili povrijeđenim. Isto tako, apsurdno je misliti da ljudi moraju imati pravo tražiti od zakonodavca da ih zaštiti od uvreda ili povreda. Treba donijeti jednu temeljnu odluku: Želimo li živjeti u slobodarskom društvu ili ne? Demokracija nije popodnevna kavica na kojoj ljudi sjede i vode uljudne razgovore. U demokracijama može doći do toga, da se netko strahovito razljuti na nekoga. Gorljivo se raspravlja o stajalištima. Ljudi imaju temeljno pravo u raspravi ići sve do one točke u kojoj se netko osjeti uvrijeđenim zbog nečega što je bilo izrečeno. Nije nikakva umjetnost podržavati slobodu mišljenja osobe s kojom se slažemo, ili prema čijem smo stajalištu indiferentni. Obrana slobode mišljenja i govorenja počinje tamo gdje ljudi kažu nešto, što sami ne možemo podnijeti. Tko nije sposoban braniti takvo pravo, taj ne vjeruje u slobodu mišljenja i govorenja“.
Perspektive
Sloboda mišljenja i govorenja isto tako znači da dajemo prostora onim mišljenjima koja nam stvaraju nelagodu. To koriste politički nekorektni ljudi, manjine, neprilagođeni, ali i „prosječni građanin“. Sloboda mišljenja i govorenja je temelj političkih rasprava i političkog djelovanja.
Ne može se imati slobodu i istovremeno jamčiti da se nitko nikada ne će osjećati uvrijeđenim ili povrijeđenim. Jamčiti se pak može nešto posve drugo: Ako se zakida pravo na slobodno izražavanje mišljenja, demokracija je u opasnosti.
Sloboda govora je osim toga važno oružje u borbi protiv diktatura. Sam Ericson, predsjednik i osnivač Advocates International, tvrdi: „Za diktatora nema veće prijetnje nego što je pravo na slobodno izražavanje mišljenja. Moćnicima reći istinu u lice, to je prijetnja svima koji na tržištu mišljenja žele osigurati monopol. Uvid u to, što je istina, u povijesti je uvijek rušio diktatore s njihovih postolja“.
Demokracija, ljudska prava i sloboda nisu ciljevi koji se postižu sami od sebe. Ne bismo smjeli misliti da se pravo na slobodu mišljenja podrazumijeva. Može ga se i prokockati.
Napadaji na slobodu govora u Europi i drugdje u svijetu izazivaju zabrinutost. Moramo se usprotiviti šikaniranju, prijetnjama, autocenzuri i „zakonima protiv govora mržnje“. Moramo se zauzimati za pravo svakog pojedinca da svoje mišljenje izrazi pismeno, usmeno ili u slikama.
Ako se naše društvo nastavi kretati u smjeru „prava da se nešto ne mora čuti“, ne će biti pobjednika nego samo gubitnika.
Pravo na slobodno izražavanje mišljenja je ključna točka demokracije i neophodno potreban sastojak ljudskih prava. Nemojmo se s time igrati.
N.B.: Što se u Hrvatskoj smije a što se ne smije reći?
Na HTV-u je jedna novinarka bila sankcionirana jer je u svojoj emisiji pustila odlomke jednog nagrađivanog BBC-jevog dokumentarca. Na HTV-u je bilo sankcionirano cijelo jedno uredništvo, jer je u Dnevniku jedna saborska zastupnica rekla što misli. (Usput rečeno, ništa posebno u usporedbi s onim što se čuje na tlu Europske Unije…) Na HTV-u je jedan urednik u Dnevnik pozvao – pa joj jedva dao da dođe do riječi i na kraju izgrdio – jednu političarku zbog njezinih etičkih uvjerenja. Jednog je sveučilišnog profesora rektor sankcionirao zato što je iznio svoj stav da je homoseksualnost bolest.
Na HTV-u nije sankcionirano uredništvo Školskog programa, koje pušta rečenice koje prave promidžbu pedofilije, pornografije, seksualnog promiskuiteta među maloljetnicima. U Hrvatskoj nisu sankcionirani jedan sveučilišni profesor i jedna udruga koji su u zemlju doveli deklarirane pedofile i promicatelje legalizacije pedofilije. U Hrvatskoj nisu sankcionirani MZOS i AOO zbog nametanja jednog neznanstveno pripremljenog predmeta. U Hrvatskoj nije sankcioniran ministar znanosti, obrazovanja i sporta zbog grubih uvreda na račun katoličkih biskupa, udruga roditelja, sportskih udruga itd… Ignoriranje organizirane akcije radikalnog homoseksualnog lobija dovelo je do uvođenja kinseyevskog spolnog odgoja i rodne teorije u škole.
U Hrvatskoj je obustavljeno istraživanje komunističkih zločina. Istovremeno najviši državni dužnosnici posjećuju mjesta „antifašističkog ustanka“ za koja usmena predaja tvrdi da su bila četnička legla. U Hrvatskoj se izobražavaju mladi i perspektivni obožavatelji lika i djela Draže Mihajlovića iz susjednih država. U Hrvatskoj slobodno žive i djeluju bivši agenti komunističkih tajnih službi. U Hrvatskoj slobodno žive i djeluju petokolonaši velikosrpske ideologije iz nedavnoga rata. Prešućivanje činjenice da u Hrvatskoj postoji latentno četništvo/veliko-srbizam i titoizam ne će dovesti do toga da oni nestanu. Naprotiv.
U Hrvatskoj, ljudi koji razmišljaju temeljito i dugoročno ne mogu doći do riječi jer je javni prostor prezasićen frazeologijom onih koji ne vide dalje od nosa. U Hrvatskoj demokracija ne uspijeva pustiti korijene: već naraštajima prelazimo iz jedne u drugu totalitarnu misao, a najnovija moda je nametanje manjinskih ideologija koje se danas prodaju pod firmom „ljudskih prava“. Nametati „prava“ koja dokidaju prava drugih ljudi – to je diktatura.