Partizanski topnik opisuje stravične zločine u Širokom Brijegu i Gospiću
Partizanski topnik T.B.: Prid mojin su očima ubili pratra
Prije nekoliko dana u Omišu sam razgovarao s nekadašnjim partizanskim topnikom T. B. (1925.), pripadnikom 12. dalmatinske partizanske brigade, 26. dalmatinske partizanske divizije, koji živi svoju duboku starost i svoje ujednačene staračke dane
T. B.: “Prvo, kad smo ulazili u Široki Brig dobili smo odrišene ruke da radimo šta nas volja, koliko nam obraz dopušća. Drugo, prid mojin su očima negdi na pola puta od Širokog prema stajama na Gostuši ubili pratra, što sam teško podnio. Treće, osim pri ulasku u Široki, još smo pri ulasku u Gospić dobili potpuno istu zapovid, i tu smo dobili odrišene ruke da činimo što nas volja i koliko nas volja. I četvrto, u Gospiću smo počinili strašan pokolj, pokraj rijeke Like strijeljali smo, malo je reć sto zarobljenika, prija će bit dvista, a to sam još teže podnio”.
Prije nekoliko dana u Omišu sam razgovarao s nekadašnjim partizanskim topnikom T. B. (1925.), pripadnikom 12. dalmatinske partizanske brigade, 26. dalmatinske partizanske divizije, koji živi svoju duboku starost i svoje ujednačene staračke dane. Kako je partizanski topnik T. B. bio spreman podijeliti sa mnom svoja sjećanja iz kobne veljače 1945. godine, kad je Široki Brijeg trajno zavijen u crno, a kako je mene iz razumljivih razloga taj dio njegove priče posebno zanimao, sukladno našem dogovoru, našli smo se u njegovu domu u Kaštelima. Iako je naglasak našeg razgovora bio na događanjima iz kobne 1945. godine u Širokom Brijegu, dakako da se nismo ograničili samo na taj dio, nego smo razgovarali i o zbivanjima nakon pada Širokog u kojima je T. B. sudjelovao. U sastavu partizanske vojske, kao topnik, T. B. je bio od listopada 1944. do svibnja 1945. godine, a o tom vremenu sam kaže: ‘To je bilo više nego dovoljno da se, zbog onoga što sam vidija i doživija, moj život potpuno promini’. Iz poduljeg razgovora izdvojio sam samo one dijelove za koje smatram da će biti posebice zanimljivi javnosti. Kako je sam naglasio, sve privilegije koje su mu poslije rata ponuđene kao pripadniku pobjedničke vojske, kao što su stan, posao i sl., T. B. je jednostavno i bez puno razmišljanja odbio, objašnjavajući to riječima: ‘Jadni smo ti mi pobjednici bili! Kad sam vidija što smo radili od ljudi, svit mi se priokrenuo’. U njegovom životu još davno, neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, duhovno je počelo zauzimati mjesto materijalnog, što se zorno moglo vidjeti u ponašanju i u cijelom njegovu životu.
“I kad je pa Split, više nisi ima ni di ni kud. Gotovo! Mobilizacija sama od sebe, ni’ko te ništa i ne pita, samo iđeš! Kad su naišli, kupe sve prid sobom, svi iđemo! A Split je pa 20. listopada 1944. godine. Unda si, kažem ti, iša i sam, nije te tribalo posebno mobilizirat. Malo iza pada Splita, možda je prošlo dva-tri dana, i meni je bilo tako, ajde i gotovo. Kažem ti, nije bilo nekakve posebne mobilizacije, nego nako, više samo od sebe. Samo iđeš! To di je mene smistilo, to je bila 12. brigada, 26. divizije”, priča starac T. B. i nastavlja detaljno opisivati ratni put svoje postrojbe: “Put nas je vodija, dakako, najviše pješke, najprija gori u Drniš, pa Knin, pa Sinj, pa unda Imotski, pa ulazak u Široki Brig, pa Mostar, pa pješke do Podgore, pa Biograd na moru, pa otolen unda za Liku, pa prvi udar na Lapac, pa unda za Bihać, pa otolen smo se vratili na Udbinu, pa Gospić, pa Senj, pa Sušak, pa dalje Istra, pa jedan dio Slovenije, i tu nas je zateka pad, u Malfakonu, ma to ti je Tržić”.
Objašnjava kako većih okršaja nisu imali do dolaska u Široki Brijeg, a onda kaže: “Kad smo došli do Širokog, to je bija drugi misec ‘45. Tu smo dobili odrišene ruke, znaš kako se ono reče ‘imaš odrišene ruke’. Ja sam stiga u Široki možda uru nakon njegova pada, sve je već bilo gotovo, kad samo mi stigli. Vojska je već bila prošla, borbe su se smirile, a nami je rečeno: ‘Imate slobodne ruke, radite što vas volja.’ Znači, ubijaj, pali, kradi, radi što te volja. Ja ne mogu reć ‘ko je izda toju zapovid, to se samo odjednom pronilo među vojskom. Znači, radi što te volja, koliko ti obraz dopušća. Obraz, karakter, savjest ‘ko je ima… Ni’ko te ne pita šta oćeš, šta nećeš, sam odlučuješ… A ‘ko je zapovidio? A moj brate, ‘ko!? Imena zapovjednika ja sam pozaboravlja, znam samo da mi je komandir bio Višanin, s otoka Visa. Ma šta je meni bilo, devetnest godina, ko da sam ja šta zna ili šta mislija. Ja sam samo gleda da je štogod uvatit za poist. I to ti je bilo prvo i najvažnije. A komandir voda bio mi je neki Crnogorac, sićan se da je bija sitan po činu, zastavnik čini mi se. Posle su ga ubili kad je zaboravio cijev od minobacača… Ma često čoviku nije bilo ni do čega, pa ni do glave. Umoran, jadan, gladan, nikakav, sve ti sve’dno… U samom Širokom ja nisam puno vidija. Sve je već bilo gotovo, kad smo mi stigli. Samo se naokolo moglo vidit dima, ponegdi zapaljeno i dimi. Mi se nismo penjali gori na Brig, k crkvi. Prošli smo dalje, za Mostar”.
Međutim, put ih nije vodio izravno za Mostar, nego obilazno jer je slijedilo penjanje na brda iznad Širokog, gdje je njemačka vojska još uvijek čvrsto branila odstupnicu svojim snagama na tom prostoru. Na putu iz Širokog Brijega prema Gornjem Gracu i Gostuši, T. B. je opisao smaknuće jednoga franjevačkog svećenika koje se dogodilo pred njegovim očima: “Pratar je iša s nami i odjednom… Sad, je li to bila simulacija, ili je baš čovik bija iznemoga da nije moga dalje… I pratar je pa doli. Ka, da on ne more dalje… Oni ga jedan digne, a nji ga dvojica povedu. Puste ga, on opet pane. I oni ga naš pita: ‘Oćeš li ić?’ Pratar kaže: ‘Ne mogu!’ Oni opet: ‘Oćeš li ić?’ On opet: ‘Ne mogu!’ I on izvadi pištolj i ubije ga tu prid mojim očima. To je ono što sam ja vidija… To je bilo vako u sri strane, nema tu više ničega okolo. Gori su staje, to je usko grlo, tu nema nikoga, a doli je osta Široki. Čini mi se da je bilo malo bliže doli do Širokog, nego gori do vrva brda i do staja. Tako mi se nekako čini. I mi smo, ko i uvik, samo nastavili dalje… A kako je pratar izgleda, ne mogu se sitit ničeg oko njegova izgleda, davno je bilo. Samo znam da je bija u pratarskoj uniformi (habit, op. a.). Ma ‘ko ti je išta gleda, ‘ko li ti je išta i smio gledat.“
Na Gostuši su se zadržali tri-četiri dana. Napadao je izuzetno visok snijeg. Jeli su samo kiseli kupus, drugoga ničeg nije bilo jer je njihova postrojba za opskrbu negdje naišla na zasjedu i sva je izginula. Onda su s Gostuše nastavili za Mostar gdje su se konačno dočepali kruha, neograničenih količina njemačkoga crnog kruha. Potom su obalom i otocima nastavili dalje, najprije za Liku, a onda preko Istre za Sloveniju. U svojoj priči T. B. posebno izdvaja Gospić i kaže: “Kad smo stigli u Gospić po drugi smo put dobili odrišene ruke. Široki i Gospić jedina su dva mista di je moja jedinica dobila odrišene ruke da radimo što nas volja. Radi što ti pane na pamet, koliko ti obraz i karakter dopušćaju. A svak zna što bude kad se čoviku pusti na volju… Iza toga sam ja odma prominija mišljenje. ‘Ko je imalo bija sklon ljuckom, ma najprija, ‘ko je imalo bija čovik, pa unda još imalo sklon civilizaciji i katoličanstvu, mora se prominut kad tako nešto vidi i doživi… Zapravo, manje sam vidija, kad sam vidija kako ubijaju onog pratra, nego kad sam gleda ono u Gospiću. To u Gospiću, to je bilo priviše, to je bilo Bože sačuvaj. A naši su se, ka, samo osvećivali. Ima u Gospiću rijeka Lika. Postrojili smo uz tu rijeku Liku silu jednu zarobljenika. Ama, malo je reć stotinu ljudi, prija će bit dvista, nego stotinu. Ta nije i’ ni’ko brojija… I odjednom poče kosit, naši kose, a ovi samo padaju, upadaju u onu rijeku. Bože Svemogući, tog zločina, te straote. I jedan se zarobljenik ote iz onog stroja i nadadne bižat priko rijeke. Tuku za njin, tuku li tuku, ali zaludu.
Ode rođo! Priša je rjeku, nije ga bilo pogodilo, ili ga nije vrlo pogodilo. Ali ga je posle tamo stiga tenk i prigazio ga… U Širokom sam osta šokiran kad sam gleda ubijanje pratra, ali posl’e ovoga što sam gleda u Gospiću, ja više nikako nisam bija oni isti čovik.“
Partizanski topnik još jednom je imao potrebu u našem razgovoru vratiti se na početak i događanja u Širokom Brijegu: “Ali da se razumimo: To gori na Brigu, kad su pobili pratre, ako je neko i vidio, ta nije smio pustit glasa. Pisneš li, zapantit ćeš kad si pisnuja! Ja znam da smo i taj pokolj gori na Brigu mogli samo mi napravit, ta nije ima ‘ko drugi. Ali razgovarat o tome, šta je ‘ko radio, kako je ‘ko radio, e to nikako nisi smija. Ni između sebe, niti ikako drukčije. Jezik za zube, ako oćeš glavu sačuvat i još je nosit… A stalno nam se tupilo da su pratri sa Širokog ovo, da su pratri ono, da su i časne sestre isto tako, i da su svi oni samo platili, kako su i zaslužili. Stalno je trubilo jedno te isto, protiv pratara i časni sestara… I unda dođe komandir i kaže: ‘Momci, ruke su vam odrišene, radite šta oćete!’ A od koga su oni dobivali zapovid, pa zna se. Uvik odozgar! I šta će unda vojska radit, kad joj tako pustiš na volju… Ma sve je to zajedno bilo Bože sačuvaj!“
Iako se nije mogao sjetiti tko je izdao zapovijed za odriješene ruke, mom se sugovorniku pri kraju razgovora, ipak otelo ‘i unda dođe komandir i kaže, imate odrišene ruke’… Ne zamjeram! Ali, zaklela se zemlja raju…
AUTOR:
Marko Knezović/vecernji.ba
