‘‘Ne znate li da u trkalištu, doduše, svi trkači trče, a da samo jedan dobiva nagradu! Tako trčite da je dobijete! Svaki se natjecatelj uzdržava u svemu. Oni to čine da dobiju raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv.’’ (1 Kor 9, 24-25)

Svi se mi nalazimo na trkalištu života. Jedni trče radi vlastite slave i probitka, drugi radi obiteljskih briga, treći da pobijede tugu ili bolest, a ima i onih ludâ koji trče za neke više ciljeve, opće dobro i Boga. Ovi posljednji kod ljudi izazivaju oduševljenje i otpor istovremeno. S jedne strane dive se njihovim djelima, a s druge strane se pitaju čemu, zašto? Što se krije iza svega toga? Ne čini li taj čovjek neko dobro djelo da bi se iskupio za svoje grijehe? Nije li on častohlepan, željan moći, vlasti? Po čemu je on to bolji od nas? Zašto se trudi? Što ga goni? Ne dajmo mu da odskače i strši. Pokopajmo ga da se ne bi uznosio. Nađimo mu sto i jednu manu da bi svijet ostao isti.

Nema tog sveca ni borca za pravdu i mir u svijetu, koji se nije susreo s ovim poteškoćama i koji nije barem jednom nosio križ nerazumijevanja na svojim leđima. Neki su u želji da doprinesu razvoju društva bili ismijani, oklevetani, nagrađeni otkazom ili zatvorom. Mnogi poput Bernarda Mandevillea, prethodnika prosvjetiteljstva, misle da je časno ponašanje maska koju ljudi navlače da bi prekrili djelovanje iz sebičnih motiva. U pokvarenom svijetu koji brigu za opće dobro poistovjećuje brigom za vlastiti interes nije se nimalo lako angažirati. Za to treba imati hrabrosti i jakosti, a te vrline često puta nedostaju u našem društvu. Svi bi htjeli da to učini netko drugi. Ovaj tjedan u Splitu se otvara aktivistički festival VIDIK fest. Svatko ima neku svoju definiciju aktivizma. Za mene su društveni aktivisti ljudi koji ne mogu mirno kod kuće sjediti skrštenih ruku ako znaju da je netko pored njih u potrebi. To su ljudi koje duboko iritira nepravda i zato žele nešto konkretno napraviti. Oni nisu salonski revolucionari koji na teorijskoj razini zagovaraju strukturne promjene, a u praksi se ne bi htjeli nikome zamjeriti. Aktivisti su angažirani pojedinci kojima nije teško odvojiti vrijeme za promicanje solidarnosti, i koji se poput “zviždača’’ ne boje ukazati na korupciju. Nije im problem založiti se za prava socijalno ugroženih i kritički progovoriti o nekim važnim društvenim problemima. Da bi bili aktivist, ne morate pripadati nijednoj udruzi ili stranci.

Živimo u vrijeme krize istine i krize demokracije. Svjedoci smo gotovo na svim razinama, od lokalne do državne, dvostrukih kriterija koji se mijenjaju ovisno o partikularnim interesima politike i raznih lobija. Taj trend se neće zaustaviti sam od sebe ako se ne pobunimo i ne promijenimo izborni zakon. Alarmantan je podatak da je u Hrvatskoj gotovo 300 000 ljudi s blokiranim računima. Nikad nije bila tako tanka granica između organiziranog kriminala, krupnog kapitala i politike. Financijski stručnjaci iz GFI (Global Financial Integrity) navode da je u posljednjih deset godina iz Hrvatske nelegalno izvučeno čak 15,2 milijarde američkih dolara. Umjesto da mijenjamo “grešne strukture”, mi smo dopustili da te strukture postupno mijenjaju nas. Da stvar bude još gora, pljački i korupciji pridružili smo dužničko ropstvo i objeručke prihvatili logiku neoliberalnog kapitalizma. A neoliberalni kapitalizam je potpuno koherentan sa socijalnim darvinizmom. Velike ribe jedu male, a veliki igrači iz krize izlaze još snažniji. U takvom sustavu radnici su sve manje zaštićeni, a sve više iskorišteni i poniženi. Takav sustav razgrađuje identitete, promiče kulturu potrošnje i diktaturu prosječnosti. Takav sustav je bešćutan za mobbing nad radnicima i ne zanima se za probleme beskućnika koje upravo on proizvodi.

Što ćemo učiniti? Povući se i dopustiti pokvarenim elitama da nas vode u sumrak demokracije i nove “igre gladi’’, ili ćemo otvoriti oči i ne dati im da nas iskorištavaju? Pogrešno je misliti da smo nemoćni i da se ništa ne može učiniti. Potrebno je transcendirati probleme koji nas muče i promijeniti način na koji im prilazimo. Naši problemi mahom dolaze od pogrešne percepcije stvarnosti, krivog sustava vrijednosti, neznanja i najvećeg neprijatelja – straha. Društveni vampiri i emocionalni ucjenjivači hrane se našim strahovima i pesimizmom. Svaka vlast mora počivati na kontroli misli, jer se drukčije ne može razumjeti kako se većina koja ima snagu predaje manjini koja ima monopol. Taj Humeov ”paradoks vlasti” počiva na kolektivnoj generalizaciji straha. Famozna “hrvatska šutnja” koja se ogleda u izdaji intelektualaca plod je višestoljetnog ”inženjeringa straha”. Naravno da se protiv društvenog vampirizma koji nas veže u lance prikrivenog ropstva ne možemo boriti samo na voluntarističkoj razini. Za korjenite promjene potrebna nam je prije svega duhovna preobrazba, društvena i moralna katarza. Bez nje nećemo moći zaustaviti industriju krize, prevladati ideološke antagonizme i ujediniti se radi postizanja zajedničkih ciljeva.

Silvana Dragun

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save