JE LI HOLLYWOOD TVORNICA SNOVA ILI NOĆNIH MORA?
Hollywood i mediji serviraju nam lažnu sliku Boga, a od Svetog Pisma prave karikaturu
Ističe se razlika između Boga Starog zavjeta, tog navodno ćudljivog i ljubomornog despota i jednog tolerantnog hippie Isusa iz Novog zavjeta koji sve voli i ne osuđuje ni najtvrdokornije griješnike. No nekako svi selektivno iz kolektivne memorije brišu onu poznatu Isusovu: idi i ne griješi više.
Gledajući holivudske uratke posljednjih nekoliko godina i čitajući veliku većinu mainstream medija , pitanje se nameće samo po sebi – kakvu nam to poruku – već nimalo suptilno – odašilje najomiljenija „tvornica snova“?
Ne treba biti preveliki poznavatelj sedme umjetnosti da bi znali za epske klasike iz zlatnog doba takvog žanra – npr. filmove Ben Hur, Deset zapovijedi, ili pak Quo vadis.
Ulaskom u 21. stoljeće Hollywood se vraća tom neko vrijeme zapostavljenom žanru (pretpostavljam da je Batman već dosadio i najzagriženijim obožavateljima), pa se tako snimaju Gladijator, Troja, Aleksandar Veliki, 300…da ne nabrajam sad dalje. Bilo je pitanje vremena kad će se početi snimati i filmovi biblijske tematike. Priče su poznate, vrlo primamljive širokoj publici i u kombinaciji sa skupom produkcijom i glumcima s A-liste, blockbuster gotovo da je zajamčen. Tako sada u kinima imamo priliku gledati adpataciju priče iz Starog zavjeta o Noi – film „Noah“, a krajem godine nas čeka još jedna poznata biblijska priča – film „Izlazak“, gdje će nam još jednom biti prezentiran lik Mojsija.
Na prvu ruku moja reakcija bila je: odlično! Konačno su se odvažili i krenuli ponovno snimati takve filmove. Zabrinjavajući faktor ipak mi je bila činjenica da su redatelji deklarirani ateisti. I postavljala sam si pitanje u kojoj mjeri ljudi koji jasno i glasno odbacuju Istinu koju nam objavljuje Sveto Pismo mogu iole pošteno prenijeti priču iz Biblije na veliki ekran? Da li im je to uopće cilj?
Odgovor je, nažalost, dao film „Noah“. Priča kao potku uzima pripovijest o Noinoj korablji u vrijeme općeg potopa uzetu iz Petoknjižja u Starom zavjetu. I tu svaka sličnost prestaje. Bog iz tog filma, ili Stvoritelj kako ga već tamo nazivaju, dalek je, distanciran, mističan i šutljiv, prije nalik na ćudljivog, ljubomornog i posesivnog Zeusa s Olimpa nego na Oca milosrđa i ljubavi kakvog nam dosljedno objavljuje Sveto Pismo. U filmu koji je krojen u vremenu koje umjesto Boga štuje čovjeka tako smo dobili pravog kung-fu Nou koji kad se ne bori filozofira o Božjoj volji i na kraju se postavlja ispravno i –milosrdnije i od samog Stvoritelja. Zanimljiva teorija. Već vizualiziram Mojsija (ulogu će tumačiti Christian Bale) kao vještog aikido borca koji sa svojim štapom žari i pali okolo i kako s gorućim grmom pregovara o tome što bi trebalo pisati na pločama. Karikiram, naravno. Problem je samo u tome što upravo to čine i redatelji i na taj način oblikuju misli i emocije široke publike.Priznali mi to ili ne, vežemo se uz filmske junake. Smijemo se i plačemo kad i oni i na podsvjesnoj razini upijamo poruku koju nam film podastire. Kakva god ona bila. Budimo iskreni, ta tko od nas nije bar malkice simpatizirao obitelj Corleone iz Kuma?
Kažu da iznimka potvrđuje pravilo, a iznimka je u ovom slučaju film Pasija. Mel Gibson, tada već dokazan redatelj Hrabrog srca, odlučio je oživjeti prikaz Gospodinove muke kakvu nam opisuju Evanđelja. Unatoč riskantnom potezu da se film snima na aramejskom i latinskom jeziku (poznato je da Amerikanci i ne ljube previše baš filmove s titlovima), film je ostvario veliku zaradu i postao svojevrstan klasik. Gdje je tu problem? Nedavno sam gledala vrlo dojmljiv intervju s Jimom Caviezelom, nezaboravnim Isusom iz Pasije, u kojem on priča kako ga je Mel u početku sasvim uvjerljivo odgovarao od prihvaćanja te uloge upozoravajući ga na činjenicu da postoji vrlo realna mogućnost da više nikada ne dobije posao u ovome gradu. Ako te riječi pogledamo s odmakom od deset godina – pa, i ne možemo reći da je čovjek bio paranoičan.
Općenito gledajući stječe se dojam da nam mediji od Svetog Pisma polako ali sigurno prave karikaturu – ističe se razlika između Boga Starog zavjeta, tog ćudljivog i ljubomornog despota i jednog tolerantnog hippie Isusa iz Novog zavjeta koji sve voli i ne osuđuje ni najtvrdokornije griješnike, jede s bludnicama i carinicima, no nekako svi selektivno iz kolektivne memorije brišu onu poznatu Isusovu:idi i ne griješi više.
Isti ti mediji nam i od Pape Franje prave neku novu, modernu verziju tolerantnog Kristovog namjesnika na zemlji koji ne osuđuje nikada i nikoga, koristeći ga za napade na Crkvu kojoj upravo on stoji na čelu, koju sada predstavlja i iz koje je i proizašao. Zaboravljaju pritom da kad kažu „ne sudi jer ćeš biti suđen“ (izrazito popularan izraz u posljednje vrijeme, viđam ga gotovo na svakodnevnoj bazi kad se god neki katolik usudi izreći stav koji propisuje Nauk), što me na neki način na logičkoj razini pomalo i zabavlja. Jer i sama izjava “ne sudi ” u biti osuđuje, a to je imao pravo izgovoriti samo Isus, koji je između svega i ostalog i Sudac.
Logika također pada na ispitu kad se preko Svetog Pisma osuđuje Crkva, tražeći iz Evanđelja citate koji bi trebali biti u sukobu s katoličkim naukom, a da se pritom zaboravlja čista i nepatvorena istina – prvo nam je Krist ostavio Crkvu, a Crkva nam je dala Bibliju (odabravši pritom kanonska Evanđelja kojima se sada, svakoj logici usprkos, nastoji ta ista Crkva na svaki mogući način osporiti).
Da raščistimo mogući nesporazum – ne postoji Bog Starog i Bog Novog zavjeta, Otac je od Knjige Postanka do Otkrivenja jedan, čista ljubav i milosrđe. I sam Katekizam nam govori da je Stari zavjet neodvojivi dio Svetog Pisma s neprolaznim i od Boga nadahnutim vrijednostima, jednostavnim jezikom rečeno – Stari zavjet pripravlja Novi, a Novi ispunjava Stari. Ponavljanje je majka mudrosti i možda nije loše s vremena na vrijeme malo si osvijestiti temeljne istine , pogotovo u vrijeme kad se one tako rado i tako često zamagljuju.
Vratimo se još malo u Hollywood. Još mi je jedan nedavni događaj privukao pažnju. Radi se o dodjeli filmske nagrade Oscar. Ove je godine Oscara za najbolju mušku ulogu dobio Matthew Mc Conaughey. Zasluženo, potpuno. Međutim, čovjek je malo zbunio svijet govorom u kojem je prvo, naprije, prije od obitelji i svih drugih, zahvalio Bogu. U nekoliko lijepih i odmjerenih rečenica objasnio je i zašto. I dok sam onako , moram priznati, malo potajno i likovala jer mi nije promakla informacija da je glumac oženio Brazilku po katoličkom obredu, a samo nekoliko dana prije same dodjele nagrade je s obitelji boravio – u Rimu, u isto su vrijeme svi vodeći, kako ozbiljni tako i oni žuti američki i svjetski mediji njegov govor proglasili „čudnim“. Najčudnijim momentom cijele ceremonije. Ako uzmemo u obzir činjenicu da se gotovo na prste jedne ruke može nabrojati koliko se Akademijinih slavodobitnika sjetilo zahvaliti Bogu, zbilja nam ne bi ni trebalo biti čudno da smo – čudni.
Danas uistinu nije popularno reći: Bogu hvala. Danas nije popularno snimati filmove koji su u skladu s temeljnim istinama Biblije, nije popularno ni pisati o tome. Nije da nam to nije prorečeno od Gospodina. Nije bilo popularno na samom početku, neće biti ni kako vrijeme dalje odmiče. Kao da se krug polako zatvara.
Zato je danas više nego ikada važno znati odvagnuti, filtrirati , odvojiti bitno od nebitnog i istinu od laži. Danas je to i teže nego ikada zbog silne količine informacija kojoj smo izloženi.
Kako to postići? U biti odgovor je vrlo jednostavan. Krije se u jednoj jedinoj Knjizi kojoj se uvijek iznova moramo vraćati. Najkompliciranija pitanja uvijek imaju najjednostavniji odgovor, a Istina je jedna, koliko god nas pokušavaju uvjeriti u suprotno.
Autor: Nikolina Nakić | Bitno.net
