Doktore, knjiga je stigla do Austrije, dobio sam je i pročitao u jednome dahu!

Knjiga “Sakupljači gelera” autora Drage Prgometa otkriva nam sudbine brojnih, do jučer anonimnih branitelja, koje dr. Prgomet stavlja u prvi plan svog književnog prvijenca. Tako oni postaju dio naše memorije, stvarni junaci koji su u okolnostima u kojima se našla Hrvatska riskirali svoje živote za vjekovni san – slobodnu Hrvatsku.

Na Veliku subotu na splitskom groblju Lovrinac pokopan je Silvijo Krešo – Silke. Pročitao sam tekst kolege Petra Miloša u Slobodnoj Dalmaciji u kojem se navodi kako su početkom travnja ove godine na zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku 22 godine nakon pogibije kod Jajca, u Bosni i Hercegovini, identificirani posmrtni ostaci nestalog hrvatskog branitelja Silvija Kreše, rođenog 1970. godine u Livnu. Na početku agresije na Hrvatsku, s još nekolicinom Livnjaka, 22-godišnji Silvijo došao je u Split, prijavio se kao dragovoljac, bio pripadnik Četvrte gardijske brigade, te se istakao u borbama na južnom bojištu. Njegovi suborci kažu za njega da je bio junačina, uvijek veseo, nasmijan, discipliniran i neustrašiv. Uz to je sam nabavio svu ratnu opremu, pa bi znao u šali kazati kako se on bori za Hrvatsku o svom trošku.
Na pokopu na Lovrincu obavljenom uz sve vojne počasti, uz majku, sestru i brata te rodbinu iz Livna, okupilo se dvjestotinjak suboraca. Od ljudi iz javnog života – doslovno nitko. A Silvije se o svom trošku borio za Hrvatsku, položio svoj mladi život kako bi mi danas živjeli u slobodnoj domovini…

Zbog sudbine i ovog mladića kojeg su četnički zlotvori ranjenog ubili u zatvoru pa potom 22 godine krili njegove posmrtne ostatke, knjiga Drage Prgometa “Sakupljači gelera”, koju ovdje predstavljamo, dolazi u pravom trenutku. Jer, svi malo-pomalo zaboravljamo koliku su žrtvu podnijeli hrvatski branitelji, osobito oni dragovoljci iz prvih dana rata, koji su spremno stali na branik domovine, kad su hrvatska obzorja u ono vrijeme izgledala tmurno i nije se nazirao uspješan kraj rata kojeg nam je nametnula velikosrpska ideologija i postrojbe JNA koje su pod crvenom zvijezdom petokrakom razarali Vukovar, Dubrovnik, Slavonski Brod, Škabrnju…, zavili u crno tisuće i tisuće hrvatskih ljudi.

Dr. Drago Prgomet kao mladi se liječnik u ljeto 1991. još kao stažist stavio na raspolaganje Hrvatskoj. U prvoj priči, „I tako je počelo“ vidimo kako se jedini kao liječnik dragovoljac javio da ide u Ilok koji je tada bio u četničkom poluokruženju, no od puta nije bilo ništa jer je Ilok uskoro bio blokiran. No, nije odustao od želje da bude koristan pa se pridružio lokalcima Narodne zaštite u čuvanju naselja u Brodu. Pa i po cijenu da s kolegom uhiti novog načelnika policije.

Od ove prve priče upoznajemo Prgometa kako kirurški kratkim i preciznim rečenicama opisuje ratno stanje i atmosferu, i taj se jednostavan i pun humora stil pripovjedanja odvija do zadnje priče „A tako je završilo“, tako da gotovo ni ne osjetite da ste trinaest priča i stotinjak stranica „progutali“ u jednom dahu i da, kako je autor sam na kraju obećao, očekujete i nastavak.

Otkrivamo tako sudbine brojnih, do jučer anonimnih branitelja, koje dr. Drago ističe u prvi plan ovog svog književnog prvijenca. S ovom knjigom oni postaju dio naše memorije, obični ljudi koji u sudbonosnim trenucima za domovinu postaju i svojevrsni ne samo glavni junaci ovih priča, nego i stvarni junaci koji su u okolnostima u kojima se našla Hrvatska riskirali i svoje živote za vjekovni san – slobodnu Hrvatsku.
Adi, Gigo, Mrđa, Šuger, Dario, Dika, Miki, Mata, Tomica, Breza, Miro, Zlatko, Joža, Ivan zvani Tetak, Lolek i Bolek… plejada je likova koji se ni po čemu ne razlikuju od tolikih drugih običnih ljudi koji su prije rata živjeli svoje živote, radili na svojim radnim mjestima, a koje je rat doveo u situaciju da kao liječnici, medicinski tehničari, vozači, obavještajci… postanu ratnici, ne samo sudionici ovih priča nego i povijesti jer su dio sebe ugradili u Domovinski rat.

Kad su u kasno ljeto 1991. krenuli prvi put na teren, vozač Giga, medicinski tehničar Mrđa i sam autor, od oružja nisu imali ništa, ratnog iskustva još manje, jedino su hrabrosti imali previše.
I onda se zateknu drugu noć zaredom u istom podrumu… Na mjestu gdje su stajala vrata nazirali su se obrisi spodobe koja mlatara rukama i krklja. Ima bradu! Poklat će nas! Knedla u grlu. Hladan znoj. Gotovo je! Zbogom živote, zbogom, specijalizacijo!
„Ja sam… Ja, Ante“, jedva čujno izgovori spodoba.
„Gušim se, astma! Astma…“ procijedi i strovali se na pod.
„Uh“, uzdah olakšanja proleti podrumom. „Pomozimo mu“, uzviknu Mrđa koji mi se učinio najprisebniji…
„Ante, Ante! Nisam ni pomislio da ću u ratu baš tebi pružiti svoju prvu pomoć…“
„E, moj dok, imat ćeš ti i teže ranjenike.“

Tako je i bilo, baš kako mu je Ante „prorekao“, u sljedećim epizodama upoznat ćemo Prgometa kako bespomoćno pokušava spasiti svoga prvog pravoga ranjenika, koji mu je tako rekuć umro na rukama, pratit ćemo akcije saniteta koji usred bitaka daje sve od sebe kako bi spašavali naše dečke, ali također i one s druge strane, poštivajući humanitarne konvencije odnosa prema ranjenim vojnicima, a i kolegama koji su se našli u protivničkoj vojsci i onda se licemjerno poslije rata pravili zaboravni kao da o tome nemaju pojma. Vidjet ćemo kako Prgi, kako su ga kolege zvale, postaje leteći doktor, jedva izvlačeći živu glavu iz minskog polja, a onda se od rafalne četničke paljbe skrivao u kanalu, potom je u akciji izvlačenja ranjenika iz Bosne gdje se upoznaje s dubokom mudrošću „Jarane, jučer je bilo jučer, a danas je danas“. Špijunska posla dovode nas do toga da se i generalima događaju „sranja“, osobito kad ih usred rata počaste pokvarenim čobancem. A i u trenucima bakinog pogreba nasmijat će te se malom Dragi koji se sjeća kako joj je davno prije rata pojeo bombonjeru namijenjenu kumi a umjesto čokoladica u nju ubacio kamenčiće.

I tako i teške priče, autor ovdje priča uz veliku dozu humora, što ovoj knjizi daje posebnu dimenziju. Poznati moderni duhovni pisac Anselm Grün, u svom djelu „Duhovnost odozdo“, ističe kako u humoru postoji slutnja da sve što je u nama smije tu i biti, da smo od zemlje načinjeni i da nam zato ništa zemaljsko ne treba biti strano, pa ne moramo ni od čega u strahu ustuknuti. Humor je izmirenje s našom vlastitom ljudskošću, zemnošću, lomnošću. U humoru se krije i moj potpuni pristanak na sve u meni, na to da sam takav kakav jesam. Humor je prvenstveno raskrinkavanje samoga sebe; pritom se čovjek oslobađa svoje želje da se osjeća kao spomenik. U humoru se pronalazi prava mjera za samoga sebe, tu se oslobađamo svakog patosa u kojem tako rado sami sebe preuveličavamo, zaključuje Grün.
Dr. Drago Prgomet ni u jednom trenutku ne preuveličava svoju ulogu, dapače, na početku zadnje priče piše ovako:

Duboka jesen. Kao da ružno vrijeme nije samo po sebi depresivno. Pojačava ga susret s ljudima koji su ostali bez ičega svoga. Očekuju pomoć. Naći smještaj, posao. Čuti istinu o ratu. S nevjericom prihvaćaju moju nemoć. „Kako ne možeš? Ti si doktor. Bio si u ratu. Nisi ti bilo tko.“ Koliko ću to još puta čuti u životu!

Prgomet u nijednom trenutku svoje karijere nije imao tutore koji su gurali svoje kadrove kroz udbaške i druge sinekure i kabinete pa su na široka vrata ulazili u naš javni život, nije niti tatin sin koji se preko Zrinjevca i Bruxellesa uspinjao na društvenoj ljestvici. On je sve svoje stekao sam, pošteno, savjesnim radom i s puno idealizma, za razliku od nekih koji su mu pokušali napakostiti guranjem u medije nategnutih priča o tobožnjim lažnim diplomama, kao da bi netko, kao što je dr. Drago, mogao godinama predavati na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i Osijeku bez kvalifikacija za to potrebnih, a uz to je drugi put zaredom izabran na mjesto ravnatelja Klinike ORL na Rebru. Svoju humanost pokazao je u više navrata, primjerice prošlog ljeta kad je prekinuo godišnji odmor i vratio se u bolnicu kako bi izveo jedan složen operativni zahvat, a i sav prihod od prodaje „Sakupljača gelera“ ide u humanitarne svrhe.

Nije mi namjera uspoređivati autora ove knjige s nijednim drugim piscem, on to ni sam ne želi, no, mislim da to što poput Hemingwaya u „Kome zvona zvone“ osobno sudjeluje u ratu i piše iz prve ruke, daje napisanom posebnu dimenziju. Kao i njegova nakana da se ne zaboravi žrtva branitelja u Domovinskom ratu.

Što je, zapravo potrebno, hrvatskim braniteljima? Prije svega poštovanje njihove uloge i zahvalnost za zasluge obrane domovine od srpsko-četničke agresije. Isto tako, važno je da im se prava koja im pripadaju, osobito onima koji nose teške rane na tijelu, ni na koji način ne umanjuju. Ružno je, također, kad svako malo netko diskreditira Listu branitelja prozivanjem nekolicine koji su lažno stekli takav status. Nije ju, po meni, niti trebalo objavljivati, što su ovi kukurikavci na vlasti napravili unatoč protivljenju braniteljske i šire populacije. Istinski branitelji se znaju, a stalno preispitivanje njihove uloge i dovođenje u pitanje značenja Domovinskog rata više je izraz nepoštovanja nego bilo koje drugo zakidanje braniteljskih prava.

„Ne znači li sustavno ponižavanje žrtve hrvatskih branitelja i poigravanja s njima, u posljednje vrijeme po starim, već viđenim metodama, zapravo činjenicu da se u njima krije nesaglediv potencijal za izlazak naše Domovine iz krize u koju je dovedena?“, upitao se za Uskrs u zagrebačkoj katedrali kardinal Josip Bozanić.
A dubrovački biskup Mate Uzinić, u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju uoči Susreta mladih, izrazio je mišljenje da mladi ne bi trebali čekati da netko izvan njih promijeni situaciju, nego bi trebali sami pridonijeti promjenama na bolje.

“Ne treba se bojati. Jedan je od načina da se mladi, moralni i obrazovani ljudi prihvate politike, mijenjanja političkih procesa. Primjećujem da su stranke neučinkovite jer ne dopuštaju najuspješnijima, najkreativnijima, najobrazovanijima da izađu na površinu, nego na funkcije dolaze najposlušniji stranci. Ako je to jedan od korijena problema, tko onda može promijeniti našu ekonomsku platformu ako ne mi?! Iseljavanje je bolno, najlakše je pobjeći, ali to nije rješenje”, poručio je biskup Uzinić.

“Doktore, knjiga je stigla do Austrije, dobio sam je i pročitao u jednome dahu. Hvala. Za mene je čitanje bilo toliko stresno da me je želudac zabolio jer sam dobro memorirao tvoje uvodne riječi: Ovo što ćete pročitati, sve su istiniti događaji. Toliko sam proživljavao svaku riječ i u nekoliko sati postajao sam i ratnik i liječnik i ranjenik i poginuli vojnik koji umire vama na rukama. Stavljao sam sebe u sve uloge tvoje knjige koja je jako iskreno i dirljivo napisana tako da bi je preporučio svakome a tebe bih zamolio da nastaviš sa pisanjem. Istinu koji si živio i pisao, nastoj tako činiti i dalje jer u tebi kao takvome možemo imati dobroga političara i budućega premijera Hrvatske. Narod tebe i baš takve treba…” napisao je na Prgometovu Facebook profilu fra Božidar Blažević.
Dr. Drago Prgomet jedan je od onih koji se kao branitelj nije bojao, nije bježao ni kad su oko njega padale granate, sve kako bi kao liječnik pomogao onima koji su krvarili za Hrvatsku. Imao je hrabrosti staviti sve to što je doživio u ovu knjigu, ne dižući sebi spomenik. A i u politici se do sada pokazao dosljedan, nije slučajno u prvom krugu stranačkih izbora izabran za zamjenika predsjednika HDZ-a, ostajući, među inim dosljedan i za ono što su svi kandidati u kampanji bili obećavali, pa tako i on, za izborno načelo jedan čovjek jedan glas.

I da zaključim: Nesaglediv potencijal je i dr. Drago Prgomet.

Ivan Ugrin

Odgovori

Skip to content