IVO JOSIPOVIĆ – NAJVEĆA POŠAST KOJA JE POGODILA HRVATSKU!
PROJEKT JOSIPOVIĆ: Josipovićevo dosadašnje djelovanje ničim ne da naslutiti da je on predsjednik Republike Hrvatske. Naprotiv, razvidno je njegovo višegodišnje nastojanje da zajedno s malenom ali dobro organiziranom grupom istomišljenika (svima nam je jasno iz kojeg miljea), stane na put svemu onome što nosi atribut hrvatstva. Da je sve zaista tako uvjerite se čitajući izvanredan tekst o liku i djelu hrvatskog predsjednika iz pera MARKA LJUBIĆA, kolumniste portala politikaplus.com. Tekst prenosimo u cijelosti.
“Na kraju znam ja itekako dobro da u Hrvatskoj postoje sutkinje i suci koji djeluju nepristrano, etično i profesionalno i koji ne dopuštaju da na njih utječe ni jedan vanjski autoritet ni jedan viši motiv i ni jedan osjećaj pravednosti osim onoga koji im nalaže njihov moralni imperativ, zakonska i ustavna norma.Ti suci znaju da ne mislim na njih kada kažem da sudovi u Hrvatskoj donose etnički motivirane presude. Također znaju da mi ovih nekoliko drastičnih slučajeva, kao i višegodišnja praksa u brojnim drugim slučajevima daju za pravo da izreknem tako oštar sud o sudskoj profesiji u Hrvatskoj.”
Ovo je izrekao Milorad Pupovac u polemici s predsjednikom Hrvatske udruge sudaca, Đurom Sessom, nakon što je Sessa oštro reagirao na njegove optužbe zbog jedne presude prema hrvatskom građaninu srpske nacionalnosti, javno kvalificirajući hrvatsko pravosuđe da se i dalje „ponaša nacionalistički“!
Evo što se vrlo jasno vidi iz citirane Pupovčeve izjave:
Prvo, preuzimanje ekskluziviteta tumačenja karaktera i vrednota hrvatskog pravosuđa iz prizme predvodnika nacionalne manjine, a u ime nacionalne manjine.
Drugo, ekskluzivno pravo na prosudbu o tome tko je prihvatljiv, a tko ne u jednoj cijeloj nacionalnoj strukturi, prema kriterijima koje isključivo on određuje i provodi, opet iz nacionalne prizme.
Treće, s obzirom na nebrojeno puta ponovljene istupe, izjave, kvalifikacije o karakteru i samoj biti hrvatskog društva tijekom posljednjih godina o sadržaju hrvatske nacionalne simbolike i prije svega tumačenju hrvatske nacionalne povijesti, ova izjava upućena Sessi, ali i hrvatskoj javnosti vrlo jasno implicira priželjkivano isključivo pravo mentorstva i svojevrsnoga arbitra najvažnijih nacionalnih, kako državnih, tako i društvenih kategorija.
Četvrto, ova izjava uz sve to, što implicira strahovite političke i društvene poremećaje u realnom kontekstu društvene stvarnosti u Hrvatskoj jasno potvrđuje da Pupovac isključivo iz prizme srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj drži da elementarna politička pravila i pravila minimalne građanske pristojnosti za njega i za ”njegove” Srbe na taj način ne vrijede. Ova izjava zorno ukazuje na namjeru stvaranja srpskoga nacionalnog političkoga pritiska na kompletno hrvatsko pravosuđe i na koncu – na hrvatsku državu!
Drugim riječima – ova hrvatska država je dobra točno onoliko i onako kako ja i (”moji”) hrvatski Srbi ocijenimo.
Ili, ključni kriterij društvenih vrednota u Hrvatskoj za svakoga čovjeka u ovoj zemlji je – odnos prema Srbima.
Kako je to moguće?
Evo kako.
Okrugli stol Documente Vesne Teršelič i Građanskoga odbora za ljudska prava Zorana Pusića, u nazočnosti predsjednika Ive Josipovića:
“Otvoreno iskazivanje netrpeljivosti prema srpskoj manjini duboko je poremetilo međunacionalne odnose”, ustvrdio je Pusić.
Naglasio je da je to zabrinjavajuće zbog “naših prethodnih iskustava” u prošlosti, kada su najviši državni dužnosnici iskazivali takvu netrpeljivost te, primjerice, izjavljivali da “Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin”.
Povod za ovakvu izjavu u nazočnosti predsjednika države je višemjesečna polemika i društvena napetost oko Vladine namjere selektivnoga tumačenja i provođenja Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina i tragom toga – uvođenje dvojezičnosti ili „ćirilice“ u Vukovaru.
Predsjednik države na ovo nije reagirao.
Nije reagirao naravno ni na gore citirano izjavu Milorada Pupovca, kao što nije reagirao ni na jedan jedini izrazito rušilački istup ne samo Milorada Pupovca i svih institucija hrvatskih Srba, desetaka “umjetnika”, “novinara”, “analitičara” u Hrvatskoj, ali i u Srbiji.
Nije reagirao ni na besramnu provokaciju mitropolita SPC-a Irineja, u poslanici vjernicima za pravoslavni Božić, samo malo modificiranu za Uskrs, u kojoj se – otvoreno ne priznaje hrvatska država i njena samostalnost!
Država na čijemu je čelu, ovih dana je predložila Olivera Frljića, navodnoga umjetnika, poznatoga po nevjerojatnim uvredama i govoru mržnje prema hrvatskome narodu i njegovoj povijesti, Domovinskome ratu i svemu što simbolizira taj isti narod, odlukom ministrice Andreje Zlatar za ravnatelja riječkoga HNK!!!!
Ali, Ivo Josipović je rekao ovo:
“Društvo koje dopusti da slučajevi poput ubojstva obitelji Zec ili silovanja žena ostaju nekažnjeni, društvo koje ne tretira svaki zločin na isti način – nema dobru budućnost”.
Uz to je zamolio hrvatske suce da učine sve da ni jedan zločin ne ostane nekažnjen, bez obzira tko ga je počinio!!!
Na stranu to što jedan predsjednik Države moli državne institucije, na stranu to što u njegovim ovlastima piše ovo:
…“brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“;
što svakako usprkos tome što u Ustavu ne piše „čime se i kako brine“, ali piše – „brine se“, što u hrvatskom jeziku jasno ima svoje značenje, ali i pri tumačenju „duha Ustava“, što bi vrhunski znanstvenik iz pravnih znanosti morao znati; na stranu što predsjednik Države ne mora niti smije u konačnici reagirati, štiteći dignitet svoje pozicije na svaku glupost u društvu, činjenica je da je taj isti Predsjednik sudjelovao na skupu koji su organizirali Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Mladen Stojanović, notorni promicatelji političke destabilizacije hrvatskoga društva i otvoreni revizionisti hrvatske povijesti Dvadesetoga stoljeća, i ponovo, na valovima kampanje koja besramno i morbidno traje još za tijeka Domovinskoga rata, svim hrvatskim žrtvama pretpostavlja obitelj Zec.
Sve su te žrtve bezimene izuzev njih!
Može li nesretna obitelj Zec biti dominantni simbol toga vremena?
Može li usprkos svjedočenju hrvatskoga branitelja na nacionalnim TV postajama tijekom obilježavanja godišnjice Bljeska, uz nazočnost Ive Josipovića, koji govori naciji da je u njegovome mjestu ubijen njegov otac, majka i osmogodišnji brat!?
A koliko je takvih sudbina u ovoj zemlji?
Uz sve ostalo, nacionalna politika bi morala voditi računa o društvenim vrednotama i društvenome poretku jednoga naroda, inače nije ni opravdana ni potrebna.
Sjeća li se itko, ikada, bilo gdje, je li ikada Vesna Teršelič, Zoran Pusić ili ovaj Stojanović, naveo ime i prezime i jedne jedine djevojčice, jednoga jedinoga dječaka, a preko četiri stotine su ih Srbi ubili u Domovinskom ratu, je li netko u ovoj zemlji može posvjedočiti bilo kojoj izjavi predsjednika hrvatske Države kada je spomenuo jedno jedino ime te nesretne djece, djece koja su potpuno sjeda izišla iz Vukovara, ili desetaka rođene djece začete silovanjem, čije su majke proživljavale nevjerojatne traume i doživotno će ih nositi kao zastrašujuće uspomene gledajući tu svoju djecu i trajno se podsjećajući na te strahote koje su uradili hrvatski Srbi i Srbija!
Je li ikada predsjednik Ivo Josipović čuo, a mogao bi kada bi imao dovoljno senzibiliteta za još jednu ustavnu kategoriju koja glasi:
Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta…?
Je li čuo za svjedočanstvo hrvatske majke iz Like, kojoj je susjed Srbin pred njenim očima, prvo zaklao muža, onda nju silovao, pa je zatim još danima silovao, ostala je trudna, preživjela rat, susjed je pobjegao u Srbiju tijekom Oluje, a ona – rodila djevojčicu koja je danas mlada djevojka, koja ne zna niti će ikada saznati koje patnje doživljava njena majka gledajući je svaki dan, uz to što je voli.
Je li Ivo Josipović ikada čuo za neko od takvih svjedočanstava, koja je nemoguće procesuirati, jer bi se iznošenjem istine tih nesretnih žena potpuno urušio život njihove djece i njih, a Katolička crkva, jedina institucija kojoj ti ljudi vjeruju, sve to ima?
Je li Ivo Josipović ikada za vrijeme svoga mandata, a morao bi s obzirom da je pri stupanju na dužnost položio ruku na Bibliju i izrekao prisegu kao častan čovjek, da će štititi i provoditi Ustav Republike Hrvatske, reagirao na svakodnevne provokacije i nevjerojatnu službenu državnu politiku koja je, naprimjer, tome zločincu-silovatelju iz Like potpuno obnovila kuću – između ostalog i od sredstava koja uzima toj silovanoj ženi i njenome djetetu!?
Toga se ne može sjetiti nitko u ovoj zemlji makar mikroskopski analizirao cijeli njegov mandat!
Ali, jest otvorenu revizionističku i zašto ne reći, neprijateljsku aktivnost Vesne Teršelič i njene Documente, Zorana Pusića i njegovih više “građanskih udruga” nagradio pred cijelom nacijom – najvišim državnim odlikovanjem za “zasluge”!
Hrvatska javnost pamti oštar sukob Ive Josipovića i Milorada Pupovca zbog opetovanih ponavljanja navoda u Novostima (koje plaća do zadnje lipe hrvatska Država na čijemu je čelu Josipović) o možebitnim zlodjelima hrvatskog predsjednika u vezi famoznoga ZAMP-a.
Tada je Josipović reagirao, jer je bio – osobno dodirnut.
No nikada nije reagirao na daleko veće svinjarije toga istoga Pupovca, koji profesionalno promovira hrvatsku genocidnost, koji laže svjetskoj i domaćoj javnosti besramno svaki dan o “ugroženosti” hrvatskih Srba, koje on ni ne naziva – hrvatskim Srbima, iako znade da je hrvatska Država od završetka rata u njihov povratak uložila fantastičnih PET milijardi eura!!!!
Zašto taj podatak krije državni vrh od hrvatskoga naroda?
Hrvatska nije za razaranja koje su isti ti ljudi učinili zajedno sa Srbijom teška po relevantnim procjenama oko 60 milijardi eura, naplatila ni – lipe! A morala bi!
Zamislite pet milijardi eura danas u hrvatskome gospodarskome sektoru!?
Zašto Ivo Josipović i Vesna Pusić potpomognuti potpuno kontroliranom HTV i svim izdanjima EPH, te sramotne epizode hrvatske medijske povijesti, Novoga lista i stotinama udruga i udrugica na tzv. civilnome sektoru,
po svaku cijenu nastoje dok su na vlasti, politički završiti rat sa Srbijom na štetu hrvatskoga naroda i u korist agresora i postići ravnotežu jednake odgovornosti, zašto promovira nekakvo “pomirenje” naša dva naroda na potpuno lažnim, netočnim i nasilno nametnutim pretpostavkama, pozivajući se u tim svojim nastojanjima na nekakve “europske” vrednote!?
Zašto Ivo Josipović stoji mirno u Jasenovcu, realnoj sramoti hrvatskoga naroda i sluša govor bivšega zatočenika, Srbina, koji govori o “stotinama hiljada ubijenih u logorima”, a jednostavno može kao predsjednik Države zatražiti od Srbije arhive NDH i prepustiti ih inozemnim povjesničarima, da konačno znademo – što se krije u našoj prošlosti?
Zašto bi se Srbiji dopuštalo nakon svega da kontrolira dokumente koji govore o tim događajima, a ni po čemu joj ne pripadaju?
Zašto kao čovjek, državnik i znanstvenik ne reagira na to? Kako je moguće da očekuje od hrvatskoga naroda bespogovorno pristajanje na sramotno i morbidno srpsko licitiranje tim žrtvama, dok i jedno jedino ime u Jasenovcu – lažno stoji?
Slaven Letica je stotine puta ponovio kako je tamo uklesano ime njegovoga brata koji je umro u El Shattu, tamo je uklesano ime svećenika Katoličke crkve sa Korčule kojega su ubili partizani po opetovanom iskazu Ruže Tomašić, tamo su uklesana imena pet tisuća četnika koji su bili zarobljeni u travnju 1944. godine nakon bitke ustaša i četnika na Lijevče polju!
Pitanje predsjedniku “pravedniku”:
Zašto su na spomenik “nedužnim žrtvama” uklesana imena pet tisuća četničkih koljača, koji su probijajući se prema Hrvatskoj zaklali (pročitati istraživanja Joze Metera) više od dvije i pol tisuće hrvatskih civila!?
Da pitamo, jesu li te četničke obitelji kao žrtve Jasenovca i ustaškoga režima doživotno, pa i danas, dobivale naknade od država, ranije SFRJ, danas Hrvatske, kao “srpske civilne žrtve”? Tko sumnja u odgovor?
Europske vrednote pomirenja su ovo:
“Na početku politike pomirenja 50-ih i 60-ih godina, ljudi su još uvijek živjeli pod traumom Drugoga svjetskoga rata. Mislim da je za pomirenje između Francuske i Njemačke od presudnoga značaja bilo to što je Njemačka preuzela punu odgovornost za Drugi svjetski rat i da se Nijemci do današnjega dana intenzivno razračunavaju sa tom prošlošću…” (Ulrike Knotz, intelektualka i veleposlanica Njemačke u BiH, u zajedničkom razgovoru za “Dane” s francuskim veleposlanikom Rolandom Gillesom, siječanj 2012. godine).
Ili ovo:
“Fenomen ‘dvije škole pod jednim krovom’ se već dugi niz godina s pravom kritizira od strane međunarodne zajednice. Isticanje onoga što razdvaja, a ne zajedničkoga, već u ranim godinama života sve se više problematično odražava na dolazeće generacije… Kako će rasti poštovanje, simpatije i povjerenje prema drugim narodima i religijama, kada djeca nemaju mogućnost da u istom razredu sjede jedan pored drugoga?” (Ulrike Knotz)
Zašto ne vrijede ova “europska” pravila u Hrvatskoj? Zašto to ne iznese Josipović kao državni poglavar pred naciju, Europu i hrvatskim Srbima? Ili, zašto se, pozivajući se na „europske vrijednosti“ ne pozove na stav Rolanda Gillesa, koji kaže da su upravo na ovome što je Ulrike iznijela, Francuska i Njemačka sačinile jedinstveni udžbenik za povijest!
Može li biti pomirenja ako djeca uče radikalno suprotstavljene povijesne “činjenice”?
A u Hrvatskoj hrvatska i srpska djeca – uče.
Sjeća li se netko da je i jedan jedini Srbin koji je živio na okupiranim teritorijima Republike Hrvatske, koji je sudjelovao u agresiji i zločinima, ili da je Srbija kao država, ikada, preuzela bilo kakvu odgovornost za agresiju na Hrvatsku!?
Pogledajte izjavu Milorada Pupovca, u čijoj stranci SDSS-u nema ni jednoga jedinoga Hrvatskoj lojalnoga Srbina branitelja! U potpunosti njeno članstvo čine Srbi koji su bili agresori na Republiku Hrvatsku i oni koji su tad – šutjeli.
Je li to ikada Ivo Josipović istakao, je li ikada kao predsjednik Republike Hrvatske dao naslutiti kako je to važan temelj pomirenja hrvatskoga i srpskoga naroda, i, je li tragom toga upozorio Pupovca ili bilo koju srpsku instituciju u Hrvatskoj ili Srbiji – da svojim istupima pred milijunima ljudi u Hrvatskoj zapravo destabiliziraju te ljude, hrvatsko društvo, hrvatski narod i samu državu!?
Nikada nije!
Zato neumorno časti svojom predsjedničkom nazočnošću u ime “hrvatskoga naroda” – jer tako glasi njegova funkcija za koju prima plaću i sve počasti, sve one koji besramno i otvoreno osporavaju sami – ponos toga istoga naroda.
Od Srba i “antifašističkoga ustanka”
koga su oružjem potpomogli talijanski fašisti, do svakoga skupa koji promiče reviziju hrvatske povijesti, ili prijema svakoga „aktiviste“ na Pantovčaku, koji profesionalno upozorava na “hrvatski fašizam”!
U isto vrijeme, nikada od kada je na funkciji nije izgovorio riječi “hrvatski narod”, “hrvatskome narodu”, zato čestitke koje primi od europskih i svjetskih državnika po protokolu, koje sve od reda glase “hrvatskome narodu”, jer je to standard suvremenoga svijeta – redovito prevodi sa – “građankama i građanima Republike Hrvatske”!
Ne zna se je li netko zabranio i kada hrvatskome predsjedniku spomenuti hrvatski narod!?
Ili – tragom reakcije Milorada Pupovca na reakciju Đure Sesse – jednostavno još uvijek nije, državnom politikom potpomognutom neviđenim medijskim terorom, napravljeno dovoljno – ”poštenih Hrvata”!?
Istovremeno, taj preodgoj koji predvodi u ime “europskih vrednota” i “demokracije”, ili “istine” predsjednik Države, također svakodnevno nastavlja, u svakoj prigodi.
To izgleda ovako:
Ivo Josipović u Podgori:
“Mogu izraziti poštovanje u ime svih građana i građanki RH, jer ono što su učinili i ostavili nama mlađim generacijama je spomenik onom najboljem što ljudi nose u sebi. Meni je otac kao mladi partizan bio u pratnji zbjega i u El Shattu pomažući ljudima stvoriti mir i sigurnost. Hrvatska je po Ustavu temelji na antifašizmu i pokušaji da se to dokine i da se Hrvatska pokaže kao zemlja koja nije bila pobjednica neće uspjeti jer mi znamo kakva je bila povijest.
Hvala vašoj generaciji koja je svojom upornošću i ljudskošću učinila da mlađe generacije nauče te vrijednosti, pomoglo nam je to i u obrani domovine u Domovinskom ratu, a potrebne su i u ovim vremenima kada se borimo s teškoćama.”
Neću sada ulaziti u polemiku oko pojma “antifašizam”, to je zahtjevnije filozofsko i političko pitanje. O tom potom!
Moram upozoriti na potpunu povijesnu i znanstvenu laž.
Kako je to “antifašizam” o kojemu Josipović govori “pomogao” u obrani domovine u Domovinskome ratu? Postoji li i jedan jedini dokaz inspiracije branitelja “antifašističkim” simbolima, porukama, usklicima kao što su “smrt fašizmu – sloboda narodu”, je li jedan branitelj imao petokraku na kapi partizanki, pjevao pjesmu iz partizanskih vremena ili nešto slično – što su koristili u bojevima 1991-1995. godine!?
Jedan jedini primjer molim?
S druge strane, svi, ali svi ti simboli bili su na strani agresora na Hrvatsku!
A branitelji su nosili krunicu oko vrata!
Ali, taj isti antifašizam, koji, istina, stoji, iz sasvim praktičnih razloga od trenutka stvaranja suvremene hrvatske Države u hrvatskome Ustavu, danas simboliziraju simboli kao što su “partizanska kapa”, “crvena petokraka”, “komunistički poredak” i “osobe na čelu tog komunističkoga poretka”!
Ima li jednoga jedinoga današnjega člana udruženja “antifašističkih boraca” u Hrvatskoj – koji nije bio pripadnik i nositelj komunističkoga poretka! I jednoga jedinoga!?
Da vidimo ipak, nešto drugo.
Zašto predsjednik Josipović “svoga oca partizana” ili “svoga oca mladoga Titovoga partizana” isključivo koristi kao argument u situacijama koje odgovaraju prigodi i isključivo njemu? Ne bi li argument koji u politici koristi službeni predsjednik hrvatske Države morao biti dostupan i posve jasan hrvatskome narodu u svakome trenutku?
Zašto bi predsjednik nešto takvo selektivno koristio i uskraćivao sreću svome narodu, ako je siguran da je to dobar “argument”?
Zašto hrvatska javnost ne bi znala sve o tome “argumentu” Ive Josipovića?
Zašto ne bi hrvatski narod znao da je Ante Josipović uz to što je bio “mladi partizan”, i, vrlo vjerojatno imao neke zasluge u borbi protiv tadašnjega fašizma, cijeli svoj život bio visoki komunistički dužnosnik i funkcionar, koji je zbog toga postigao vrhunske društvene i egzistencijalne beneficije, odgojio svoju djecu, ostavio im u naslijeđe impozantne nekretnine i materijalno bogatstvo, koja su bila apsolutno zaštićena u jednome poretku (koji je prema mišljenju “Europe” na koju se Josipović poziva bio neljudski i zločinački, a pred hrvatskim narodom opterećen realnom hipotekom zastrašujućih zločina koje je prema njemu počinio).
Zašto, ako sam Josipović predsjednik ističe svoga oca kao vrednotu, ne bi hrvatski narod znao objektivno, točno, precizno, kakva je njegova uloga bila u vremenu kada je bio član Izvršnoga sekretarijata CK SK Hrvatske, zajedno sa Račanom, nakon “Hrvatskoga proljeća”, dakle član organa partije za koji dugogodišnji insider profesor Zdravko Tomac tvrdi da je donosio odluke o likvidaciji Hrvata u inozemstvu!?
O kakvoj to “pravdi” i “pravednosti” govori Ivo Josipović hrvatskome narodu, ili čak građankama i građanima, ako se može i smije govoriti o samo jednoj strani medalje, iako je posve realno da ih ima bar – dvije!?
I to “medalje” koje strahovitom snagom potpuno destabiliziraju samo srce hrvatskoga društva i milijune njegovih građana.
Može li hrvatski narod vjerovati Ivi Josipoviću, nazočnom proglašenju svetaca Katoličke crkve u Vatikanu, ako taj isti čovjek veliča simboliku i nositelje poretka koji je u Hrvatskoj tijekom apsolutne vlasti ubio 601 svećenika i bar jednoga od njih – učinio svetim!?
Blaženoga kardinala Alojzija Stepinca!
Ivi Josipoviću, koji je visokim državnim, dakle nacionalnim, odlikovanjem odlikovao novinara Dragu Hedla,
koji je karijeru između ostaloga izgradio pišući nevjerojatne prljavštine o “zločincu” Alojziju Stepincu!
Koji je Ivo Josipović pravi, iskreni?
Kao predsjednik Države, a citirao sam koje i kakve države, Ivo Josipović ne bi smio ostavljati dvojbe oko ovih pitanja, ne bi smjelo biti ni pomisli na sumnju u njegovu politiku, poštenje i državničku i ljudsku čast. Ne bi smjelo biti nikakve sumnje u njegovu političku viziju.
Ima li je?
Na to pitanje ja neću odgovarati ovdje, dovoljno je imati zdrav razum i zdrave oči.
Jednostavno, predsjednik je vrhunski simbol državnosti jednoga naroda, a tek potom “građana i građanki”! To Josipović dobro zna. Točno onoliko koliko većina naroda, u ovome slučaju hrvatskoga naroda, vjeruje i može se poistovjetiti sa vrednotama koje svjedoči taj njegov simbol, taj predsjednik osobno, može se mjeriti povjerenje toga istoga naroda u državu.
A to je ključni, posve imperativni preduvjet za svaki razvoj društva!
Povjerenje!
Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com
