Genijalni Tuđman
Svakog čestitog čovjeka moraju ražalostiti događaji u Ukrajini. Ljudi ginu, bivaju pretučeni, zapaljeni, propucani … a da zapravo ni sami često ne znaju što se točno događa i kuda sve to vodi. Putinovi postupci, na žalost, sve više podsjećaju na Miloševićeve, zbog toga će on na međunarodnom planu polako gubiti podršku tradicionalista koji su u njega polagali nemale nade. Činilo se naime da se on svojim odlučnim stavom oko tzv. nevladinih građanskih udruga, koje su često puki promotori stranih interesa u nekoj zemlji, i moralnog relativizma, koji pokušavaju diljem svijeta nametnuti globalisti, može učinkovito suprotstaviti rastakanju najvrjednijih tradicija zapadne civilizacije. Ironično je da Rusija spašava Zapad, ali tko se utapa, za slamku se hvata.
No, kako se stvar u Ukrajini razvija, sve više podsjeća na otimanje teritorija jednoj suverenoj državi. Otimač je, naravno, Rusija pa je teško gajiti simpatije za njezine postupke. Znakovita je i nesposobnost nove ukrajinske vlasti da se tome učinkovito suprotstavi. Više puta najavljivana, počimana i obustavljana ”antiteroristička akcija” ukrajinskih snaga očito ne daje željene rezultate, kaos u zemlji je sve veći, a separatisti postaju sve jači. Kako će sve to završiti, teško je prognozirati. Najgora je i prilično izgledna mogućnost da se mrcvarenje Ukrajine nastavi još dugo. U tom slučaju najviše gube Ukrajinci, no i Rusija će s vremenom sve više gubiti, na gubitku će biti i EU, dok razvoj situacije odgovara jedino Sjedinjenim Američkim Državama. Stoga je prilično vjerojatno da su Amerikanci razvoj situacije u smjeru sukoba malo i pogurali. Ako je vjerovati izjavi jedne američke dužnosnice, s oko pet milijardi dolara.
Prateći kako se teško i uglavnom neuspješno ukrajinske vojne i policijske snage pokušavaju oduprijeti rastakanju zemlje, nama Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego zahvaliti Bogu što smo devedesetih na čelu zemlje imali Tuđmana. Tek kada usporedimo nesnalaženje Ukrajine, koja je u sukob ušla kao suverena zemlja s vlastitom vojskom i policijom, s Hrvatskom devedesetih, bez vojske, bez policije i bez međunarodne potpore – postaje nam jasno koliko je Tuđman bio genijalan, koliko su na brzinu formirane hrvatske snage bile dobro vođene i koliko je ljudskih života zapravo spašeno!
Ova današnja Hrvatska Tuđmanu to uglavnom ne priznaje, štoviše često se od raznih mudrosera može čuti kako su Hrvatsku stvorili branitelji, da Tuđman uopće nije bitan i da bi Hrvatska u ratu bila podjednako uspješna, ako ne i uspješnija da je na čelu zemlje bio netko drugi. Recimo, Jozo Radoš ili Željka Antunović. Naravno, Hrvatsku su stvorili branitelji, ali pod Tuđmanovim vodstvom jer bez vodstva nikada i nigdje nije ništa spomena vrijedno stvoreno.
Bila mi je ovih dana u posjetu prijateljica iz Ukrajine, sveučilišna profesorica, obrazovana i inteligentna žena. Reče mi: ”Zašto u Hrvatskoj svi tako loše govore o Tuđmanu? Da je nama sada jednog Tuđmana, lakše bismo izašli na kraj s Rusima!” To što ne vidimo mi, vide iskreni stranci, a vide i neprijatelji Hrvatske. Zato takvi tako žestoko i i napadaju Tuđmana iako je pokojni već gotovo petnaest godina.
A Ukrajine što se tiče, ne pronađe li uskoro svoga Tuđmana, čeka je duga, mukotrpna i neizvjesna borba da podložnost Rusiji zamijeni nešto mekšom, no financijski pogubnijom podložnošću Europi i Americi. Još jedna ironija povijesti. Krvava ironija, kakve već ironije povijesti jesu.
Damir Pešorda/hr.svijet
