Zablude o ispovijedi
Mnogi od katolika, pa čak i od onih koji idu redovito ili povremeno u crkvu, ponekad pokazuju da žive s nekim zabludama ili sumnjama u glavi. Te zablude i sumnje možda nisu tako jake i presudne da bi čovjek prestao ići na ispovijed, ali znaju smetati i zbunjivati.
Dopustite mi pomoći u razbijanju takvih zabluda kako bismo s više uvjerenja i mirnije pristupali ispovijedi – sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom.
«Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.»
Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed. To je pokušaj smirivanja savjesti. Ova tvrdnja nije posve netočna, ona važi za sve lakše grijehe za koje je nije potrebno ići na ispovijed. Oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Naravno, to kajanje ne smije biti samo «izverglano» radi reda, nego izrečeno iskreno. Ipak, Isus je stvorio sakrament pomirenja. Ukoliko netko misli da nije, nego da je to Crkva izmislila, neka otvori Ivanovo evanđelje i u 20. poglavlju pročita 22. i 23. redak. Naime, osim svakodnevnih ružnih sitnica (laki grijesi), postoje i teški i veoma ozbiljni grijesi. Oni zahtijevaju ispovijed jer su ozbiljni i jer nas odvajaju od Boga i Crkve koja je zajednica Isusovih prijatelja. Učinivši teški grijeh, nije dovoljno u svojoj se sobi pokajati – i nikom ništa. Treba uspostaviti pokidane veze i s Bogom i s Crkvom. Teški grijeh ne odvaja nas samo od Božje ljubavi, nego nas čini nedostojnim članovima Isusove Crkve, odvaja nas od Crkve koja je zajednica onih koji pripadaju Bogu. Dakle, od Boga me ne odvajaju samo riječi, kada kažem: Odričem se Boga (jer to ni jedan vjernik neće reći!), nego me teško grešna djela odvajaju od njega, bez obzira što se riječima Boga nisam odrekao. Zato što je prekid tako velik i ozbiljan, potrebno je kroz sakrament ispovijedi ponovno zadobiti milost Božju.
«Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.»
Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus svejedno upravo njima, ljudskim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom.Nisu oni to zaslužili, nego su dobili kao dar. Ni svećenik nije zaslužio ovlast da ispovijeda, nego mu je tu vlast povjerila Crkva koja je nositeljica Isusove službe.Kada bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, onda sakramenata ne bi ni bilo.
Uostalom, onima koji kažu da svećenik kao grešnik nema pravo ispovijedati postavljamo pitanje: a kako kao grešnik smije krstiti, krizmati, služiti sv. misu, vjenčati, bolesnika pomazati? Ako je grešnik, onda je grešnik uvijek, a ne samo kad treba ispovijedati. Svi su sakramenti od Isusa i svi su isto sveti. Ako ćeš svećeniku-grešniku donijeti dijete na krštenje, kako onda nećeš k njemu na ispovijed?
«Ja nemam razloga ići na ispovijed: grešniji su oni koji idu u crkvu»
Već kad kažeš ovu rečenicu sagriješio si jer oholost i omalovažavanje drugih je grijeh! Sv. Ivan je napisao: «Tko kaže da nema grijeha, lažac je!» Ako netko misli da je grijeh samo ako nekoga ubijem, opljačkam ili mu zapalim kuću, onda se grdno vara. A što iz firme stalno nešto potkradam? A što novac trošim na kladionicama, poker-aparatima i kartanjima umjesto da ih uložim u svoju djecu i obitelj? A što psovkom uvrijedim Boga, bračnog druga i djecu? A što mjesecima nisam bio kod starih roditelja? A što ne razgovaram s roditeljima, bratom ili sestrom zbog kuće, njive, novca? A što svojim opijanjem malo-malo vrijeđam svoju obitelj i rasipam zarađeni novac? A što uvijek imam vremena s društvom na pivo, ribolov, sport, a već davno nisam pošteno razgovarao sa svojim djetetom ili bračnim drugom? Možemo nabrajati u nedogled! Zar to nisu veoma loše stvari? Bog kaže da jesu!
Mi koji idemo u crkvu nismo idealni, grešnici smo, svjesni smo toga i upravo zato osjećamo potrebu ne samo popraviti nepravdu nanesenu bližnjemu i grijehe izbjegavati, nego se nastojimo s Bogom izmiriti i zamoliti da nam oprosti na onaj način kako je on po Isusu odredio – kroz sakrament ispovijedi. Pa već sama činjenica da ne idem u crkvu je grijeh kojeg ponavljam svake nedjelje. Da nisam ništa drugo sagriješio, imao bih razloga nakon par mjeseci ili čak godina doći na ispovijed!
«Bog je dobar, baš on gleda na moje grijehe!»
Također pokušaj da se smiri savjest i da se grijesi umanje do te mjere da izgledaju zanemarivo. To je također i poigravanje Bogom i njegovom ljubavlju! Bog je ljubav, dobrota i praštanje, to je velika istina. No, u Bibliji ta-kođer piše i da grijesi vrijeđaju Boga, da izazivaju krivicu pred Bogom. Isus rekao da sve što učinimo bližnjemu, činimo istovremeno i Bogu. Ne smijemo u Bibliji birati samo ono što nama odgovara i čime ćemo umanjiti svoju odgovornost pred Bogom. Treba pošteno pročitati i sve ono što se odnosi na Božju srdžbu, Božju povrijeđenost našim grijesima i Božju kaznu. I to je također Božja riječ kao i ona koja govori o Božjoj dobroti! U Bibliji piše: «Ne reci: ‘Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi mnoge moje grijehe’ jer je s njime milosrđe i gnjev te na grešnike pada srdžba njegova…. (Sir 5, 6).
«Ima vremena: molit ću se i za grijehe kajati kad ostarim.»
Još jedna grozna zabluda i zavaravanje samog sebe. Tako može razmišljati samo čovjek koji ne vidi dalje od nosa! Pa zar tolike iznenadne smrti, pogibije, nesreće nisu dovoljna opomena!? U Bibliji piše: «Ne oklijevaj vratiti se njemu i ne odgađaj iz dana u dan jer će iznenada njegov gnjev planuti i u čas osvetni ti ćeš propasti.» (Sir 5,7). A prije toga je napisano: «Ne reci: ‘Griješio sam, pa što!’ jer Gospod umije čekati. Ne uzdaj se toliko u oproštenje da gomilaš grijeh na grijeh.» (Sir 5, 4-5).
«Ne vrijedi se ispovijedati kad ću opet sagriješiti.»
Ispovijed i ne postoji da bi nam omogućila nastaviti nesmetano dalje griješiti. Ona je sredstvo u borbi s vlastitom grešnošću koje smo svjesni! Smiješno bi bilo reći: neću piti lijekove jer ću se jednom opet razboliti. Odlazak na ispovijed je znak: 1) da se nismo pomirili s vlastitom grešnošću kao s nečim normalnim, 2) da nismo ravnodušni prema grijehu i da ga ne opravdavamo, 3) da smo svjesni kako je Božji put bolji od Sotoninog, 4) da grešnost ne smatramo nečim nepopravljivim (iako ona ostaje trajno vezana uz ovaj oblik života), 5) da vjerujemo u mogućnost popravka i da ga želimo.
Ako na ispovijed idemo samo zato da bismo se riješili tereta savjesti ili iz straha pred Bogom te nastavili po starom onda to nije dobro! Kako ćeš nekome tko te je uvrijedio oprostiti ako na njemu ne vidiš želju i nastojanje da to više ne učini? Kako bi to bilo kad bi taj došao i rekao: Molim te oprosti mi, ali ja ću te opet uvrijediti? Apsurd! Bog, naravno, ne traži od nas 100 %-tnu garanciju da više nikada i ni u čemu neću sagriješiti. Takvu garanciju nitko od ljudi ne može Bogu dati. Bog traži našu želju da ne griješimo, našu želju da što duže i što više živimo u skladu s njim. Njega zanima kakav je naš stav prema grijesima koje smo učinili i što planiramo ubuduće – jesu li nam grijesi nešto normalno, što se podrazumijeva ili ih planiramo stavljati pod kontrolu, uspjeli ili ne uspjeli odmah i u određenom roku? Dakle, na ispovijed idem jer želim sebe uvijek i iznova stavljati pod kontrolu. Pa ako Bogu nije teško uvijek iznova opraštati, kako je onda meni teško uvijek iznova počinjati? Bog je strpljiv i blag, ali ne zato da bismo se opustili i mirno nastavili griješiti, nego zato da bi nas njegova strpljivost potakla na neumornu borbu sa vlastitom grešnošću. Ako tako razmišljamo, onda se isplati ispovijedati jer je ispovijed Božja pomoć u našem nastojanju da rastemo u ljubavi, pravdi, istini, dobroti, zajedništvu, pomirenju. Ako bi svi naši grijesi ostali neoprošteni i kod Boga zapamćeni, tek onda se ne bi isplatilo truditi. A ovako – nakon ispovijedi Bog mi daje novu priliku da učinim nešto bolje i ljepše nego do tada.
«Ima grijeha koje ni Bog ne može oprostiti.»
To nije istina! Neki ljudi su, očajni radi grijeha koje su učinili, izgubili vjeru u mogućnost mira u srcu. Nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti! Bog je veći od svakog grijeha. Jedini grijeh za kojeg Isus kaže da je neoprostiv je «grijeh protiv Duha Svetoga». Teolozi uvelike raspravljaju o značenju ovog pojma, no vjerojatno je da se radi o tvrdoglavom i upornom odbijanju Božje milosti i obraćenja. Isus je rekao da grijesi protiv njega (Sina čovječjega) mogu biti oprošteni, pa čak i njegova smrt, ali odbacivanje Duha Svetoga, tj. odbacivanje mogućnost obraćenja i spasenja neće se oprostiti jer čovjek to ne želi. On svjesno odbacuje Boga, odbacuje njegovu mi-lost pa mu ni ne može biti oprošteno.
«Znači: učinim neko zlo, ispovjedim se i nikom ništa!»
Pa nije baš tako! Čovjek mora snositi i odgovornost radi svoga zla, posebno pred zakonom. Isto tako, potrebno je ispraviti nepravdu učinjenu grijehom. Božje nas oproštenje ne oslobađa toga! Dakle, ne mogu opljačkati banku, ispovjediti se i zadržati novac jer mi je Bog oprostio. Ne mogu ubiti čovjeka, ispovjediti se i praviti se da se ništa nije dogodilo jer mi je Bog oprostio. Ako se iskreno pokajem, grijeh je oprošten, ali na sud moram. Božje oproštenje me pošteđuje božanske kazne, ali ne i zemaljske ako sam je zaslužio. Zato svako kajanje u ispovijedi mora uključiti i želju da nadoknadim štetu, vratim ukradeno, pokušam popraviti svađu, popravim tuđi dobar glas kojeg sam klevetom ocrnio, ispričam se onome koga sam uvrijedio, prihvatim pravednu zakonsku kaznu itd. Ako kradem, treba odmah prestati, ako se bavim praznovjerjem (bajanje, vračanje, tarot, reiki, visak i sl.) treba odmah prestati, ako psujem Boga treba odmah početi s popravkom, ako se opijam treba odmah početi s odvikavanjem itd. To je put obraćenja!
mka.hr
Odabrao: Ivan Remeta
|
Zablude o ispovijedi
|
|
Mnogi od katolika, pa čak i od onih koji idu redovito ili povremeno u crkvu, ponekad pokazuju da žive s nekim zabludama ili sumnjama u glavi. Te zablude i sumnje možda nisu tako jake i presudne da bi čovjek prestao ići na ispovijed, ali znaju smetati i zbunjivati. Dopustite mi pomoći u razbijanju takvih zabluda kako bismo s više uvjerenja i mirnije pristupali ispovijedi – sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom. «Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.» Ova zabluda najčešće služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed. To je pokušaj smirivanja savjesti. Ova tvrdnja nije posve netočna, ona važi za sve lakše grijehe za koje je nije potrebno ići na ispovijed. Oproštenje lakših grijeha može se od Boga dobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise. Naravno, to kajanje ne smije biti samo «izverglano» radi reda, nego izrečeno iskreno. Ipak, Isus je stvorio sakrament pomirenja. Ukoliko netko misli da nije, nego da je to Crkva izmislila, neka otvori Ivanovo evanđelje i u 20. poglavlju pročita 22. i 23. redak. Naime, osim svakodnevnih ružnih sitnica (laki grijesi), postoje i teški i veoma ozbiljni grijesi. Oni zahtijevaju ispovijed jer su ozbiljni i jer nas odvajaju od Boga i Crkve koja je zajednica Isusovih prijatelja. Učinivši teški grijeh, nije dovoljno u svojoj se sobi pokajati – i nikom ništa. Treba uspostaviti pokidane veze i s Bogom i s Crkvom. Teški grijeh ne odvaja nas samo od Božje ljubavi, nego nas čini nedostojnim članovima Isusove Crkve, odvaja nas od Crkve koja je zajednica onih koji pripadaju Bogu. Dakle, od Boga me ne odvajaju samo riječi, kada kažem: Odričem se Boga (jer to ni jedan vjernik neće reći!), nego me teško grešna djela odvajaju od njega, bez obzira što se riječima Boga nisam odrekao. Zato što je prekid tako velik i ozbiljan, potrebno je kroz sakrament ispovijedi ponovno zadobiti milost Božju. «Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.» Prva tvrdnja je točna: svećenik je grešnik. To ni jedan svećenik neće zanijekati. No, i apostoli su griješili pa je Isus svejedno upravo njima, ljudskim bićima, povjerio zadaću pomirenja grešnika s Bogom.Nisu oni to zaslužili, nego su dobili kao dar. Ni svećenik nije zaslužio ovlast da ispovijeda, nego mu je tu vlast povjerila Crkva koja je nositeljica Isusove službe.Kada bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, onda sakramenata ne bi ni bilo. Uostalom, onima koji kažu da svećenik kao grešnik nema pravo ispovijedati postavljamo pitanje: a kako kao grešnik smije krstiti, krizmati, služiti sv. misu, vjenčati, bolesnika pomazati? Ako je grešnik, onda je grešnik uvijek, a ne samo kad treba ispovijedati. Svi su sakramenti od Isusa i svi su isto sveti. Ako ćeš svećeniku-grešniku donijeti dijete na krštenje, kako onda nećeš k njemu na ispovijed? «Ja nemam razloga ići na ispovijed: grešniji su oni koji idu u crkvu» Već kad kažeš ovu rečenicu sagriješio si jer oholost i omalovažavanje drugih je grijeh! Sv. Ivan je napisao: «Tko kaže da nema grijeha, lažac je!» Ako netko misli da je grijeh samo ako nekoga ubijem, opljačkam ili mu zapalim kuću, onda se grdno vara. A što iz firme stalno nešto potkradam? A što novac trošim na kladionicama, poker-aparatima i kartanjima umjesto da ih uložim u svoju djecu i obitelj? A što psovkom uvrijedim Boga, bračnog druga i djecu? A što mjesecima nisam bio kod starih roditelja? A što ne razgovaram s roditeljima, bratom ili sestrom zbog kuće, njive, novca? A što svojim opijanjem malo-malo vrijeđam svoju obitelj i rasipam zarađeni novac? A što uvijek imam vremena s društvom na pivo, ribolov, sport, a već davno nisam pošteno razgovarao sa svojim djetetom ili bračnim drugom? Možemo nabrajati u nedogled! Zar to nisu veoma loše stvari? Bog kaže da jesu! Mi koji idemo u crkvu nismo idealni, grešnici smo, svjesni smo toga i upravo zato osjećamo potrebu ne samo popraviti nepravdu nanesenu bližnjemu i grijehe izbjegavati, nego se nastojimo s Bogom izmiriti i zamoliti da nam oprosti na onaj način kako je on po Isusu odredio – kroz sakrament ispovijedi. Pa već sama činjenica da ne idem u crkvu je grijeh kojeg ponavljam svake nedjelje. Da nisam ništa drugo sagriješio, imao bih razloga nakon par mjeseci ili čak godina doći na ispovijed! «Bog je dobar, baš on gleda na moje grijehe!» Također pokušaj da se smiri savjest i da se grijesi umanje do te mjere da izgledaju zanemarivo. To je također i poigravanje Bogom i njegovom ljubavlju! Bog je ljubav, dobrota i praštanje, to je velika istina. No, u Bibliji ta-kođer piše i da grijesi vrijeđaju Boga, da izazivaju krivicu pred Bogom. Isus rekao da sve što učinimo bližnjemu, činimo istovremeno i Bogu. Ne smijemo u Bibliji birati samo ono što nama odgovara i čime ćemo umanjiti svoju odgovornost pred Bogom. Treba pošteno pročitati i sve ono što se odnosi na Božju srdžbu, Božju povrijeđenost našim grijesima i Božju kaznu. I to je također Božja riječ kao i ona koja govori o Božjoj dobroti! U Bibliji piše: «Ne reci: ‘Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi mnoge moje grijehe’ jer je s njime milosrđe i gnjev te na grešnike pada srdžba njegova…. (Sir 5, 6). «Ima vremena: molit ću se i za grijehe kajati kad ostarim.» Još jedna grozna zabluda i zavaravanje samog sebe. Tako može razmišljati samo čovjek koji ne vidi dalje od nosa! Pa zar tolike iznenadne smrti, pogibije, nesreće nisu dovoljna opomena!? U Bibliji piše: «Ne oklijevaj vratiti se njemu i ne odgađaj iz dana u dan jer će iznenada njegov gnjev planuti i u čas osvetni ti ćeš propasti.» (Sir 5,7). A prije toga je napisano: «Ne reci: ‘Griješio sam, pa što!’ jer Gospod umije čekati. Ne uzdaj se toliko u oproštenje da gomilaš grijeh na grijeh.» (Sir 5, 4-5). «Ne vrijedi se ispovijedati kad ću opet sagriješiti.» Ispovijed i ne postoji da bi nam omogućila nastaviti nesmetano dalje griješiti. Ona je sredstvo u borbi s vlastitom grešnošću koje smo svjesni! Smiješno bi bilo reći: neću piti lijekove jer ću se jednom opet razboliti. Odlazak na ispovijed je znak: 1) da se nismo pomirili s vlastitom grešnošću kao s nečim normalnim, 2) da nismo ravnodušni prema grijehu i da ga ne opravdavamo, 3) da smo svjesni kako je Božji put bolji od Sotoninog, 4) da grešnost ne smatramo nečim nepopravljivim (iako ona ostaje trajno vezana uz ovaj oblik života), 5) da vjerujemo u mogućnost popravka i da ga želimo. Ako na ispovijed idemo samo zato da bismo se riješili tereta savjesti ili iz straha pred Bogom te nastavili po starom onda to nije dobro! Kako ćeš nekome tko te je uvrijedio oprostiti ako na njemu ne vidiš želju i nastojanje da to više ne učini? Kako bi to bilo kad bi taj došao i rekao: Molim te oprosti mi, ali ja ću te opet uvrijediti? Apsurd! Bog, naravno, ne traži od nas 100 %-tnu garanciju da više nikada i ni u čemu neću sagriješiti. Takvu garanciju nitko od ljudi ne može Bogu dati. Bog traži našu želju da ne griješimo, našu želju da što duže i što više živimo u skladu s njim. Njega zanima kakav je naš stav prema grijesima koje smo učinili i što planiramo ubuduće – jesu li nam grijesi nešto normalno, što se podrazumijeva ili ih planiramo stavljati pod kontrolu, uspjeli ili ne uspjeli odmah i u određenom roku? Dakle, na ispovijed idem jer želim sebe uvijek i iznova stavljati pod kontrolu. Pa ako Bogu nije teško uvijek iznova opraštati, kako je onda meni teško uvijek iznova počinjati? Bog je strpljiv i blag, ali ne zato da bismo se opustili i mirno nastavili griješiti, nego zato da bi nas njegova strpljivost potakla na neumornu borbu sa vlastitom grešnošću. Ako tako razmišljamo, onda se isplati ispovijedati jer je ispovijed Božja pomoć u našem nastojanju da rastemo u ljubavi, pravdi, istini, dobroti, zajedništvu, pomirenju. Ako bi svi naši grijesi ostali neoprošteni i kod Boga zapamćeni, tek onda se ne bi isplatilo truditi. A ovako – nakon ispovijedi Bog mi daje novu priliku da učinim nešto bolje i ljepše nego do tada. «Ima grijeha koje ni Bog ne može oprostiti.» To nije istina! Neki ljudi su, očajni radi grijeha koje su učinili, izgubili vjeru u mogućnost mira u srcu. Nema grijeha kojeg Bog ne može oprostiti! Bog je veći od svakog grijeha. Jedini grijeh za kojeg Isus kaže da je neoprostiv je «grijeh protiv Duha Svetoga». Teolozi uvelike raspravljaju o značenju ovog pojma, no vjerojatno je da se radi o tvrdoglavom i upornom odbijanju Božje milosti i obraćenja. Isus je rekao da grijesi protiv njega (Sina čovječjega) mogu biti oprošteni, pa čak i njegova smrt, ali odbacivanje Duha Svetoga, tj. odbacivanje mogućnost obraćenja i spasenja neće se oprostiti jer čovjek to ne želi. On svjesno odbacuje Boga, odbacuje njegovu mi-lost pa mu ni ne može biti oprošteno. «Znači: učinim neko zlo, ispovjedim se i nikom ništa!» Pa nije baš tako! Čovjek mora snositi i odgovornost radi svoga zla, posebno pred zakonom. Isto tako, potrebno je ispraviti nepravdu učinjenu grijehom. Božje nas oproštenje ne oslobađa toga! Dakle, ne mogu opljačkati banku, ispovjediti se i zadržati novac jer mi je Bog oprostio. Ne mogu ubiti čovjeka, ispovjediti se i praviti se da se ništa nije dogodilo jer mi je Bog oprostio. Ako se iskreno pokajem, grijeh je oprošten, ali na sud moram. Božje oproštenje me pošteđuje božanske kazne, ali ne i zemaljske ako sam je zaslužio. Zato svako kajanje u ispovijedi mora uključiti i želju da nadoknadim štetu, vratim ukradeno, pokušam popraviti svađu, popravim tuđi dobar glas kojeg sam klevetom ocrnio, ispričam se onome koga sam uvrijedio, prihvatim pravednu zakonsku kaznu itd. Ako kradem, treba odmah prestati, ako se bavim praznovjerjem (bajanje, vračanje, tarot, reiki, visak i sl.) treba odmah prestati, ako psujem Boga treba odmah početi s popravkom, ako se opijam treba odmah početi s odvikavanjem itd. To je put obraćenja! mka.hr Odabrao i uredio; Ivan Remeta |
