Austrijski redatelj i scenarist Fritz Lang, legenda njemačkog ekspresionizma, uložio je golemi trud u produkciju kultnog filma Metropolis. Film je produciran u Njemačkoj u doba Weimarske republike i s prikazivanjem je započeo 1927. godine.

Scenarij za film Fritz je napisao zajedno sa suprugom, a bio je izuzetno kompleksan pošto radnja filma govori o budućnosti nakon sto godina – u 2026. godini. Fritzov nijemi klasik ne samo da se smatra jednim od prvih filmova znanstvene fantastike već se s razlogom smatra i jednim od najboljih filmova svih vremena. Radnja filma odvija se u futurističkom gradu Metropolisu u kojemu je društvo podijeljeno na dva stališa: na onaj koji radi cijeli dan i onaj koji vlada i „razmišlja“ te se cijeli dan zabavlja. Industrijski kompleks u kojemu pod apsolutnom kontrolom živi i radi porobljeni stališ u jednoj sceni se uspoređuje s krvožednim semitskim bogom Molohom kojemu su se žrtvovala djeca.

Na čelu povlaštenog stališa nalazi se industrijalac Joh Fredersen koji je okultno povezan s gnostičkim bogom Demijurgom. No njegov sin Freder zaljubio se u časnu djevojku Mariju iz porobljenog staleža (ime Marija kao ni njezina svetost nije slučajna). Kako bi spriječio tu ljubav Fredersenov „ludi“ znanstvenik Rotwang izmišlja robota kojeg maskira u Mariju kako bi izazvao sukobe i konfuzije kod porobljenog stališa. Lažna Marija (mehanički robot) postala je razuzdana plesačica u noćnom klubu (podsjeća na bludnicu iz Otkrivenja), dok je prava Marija uhićena i zatvorena. Ova priča završava ipak „sretno“ jer se na kraju Federsen i radnički stališ odluče na dijalog…

U ovom izvrsnom filmu kojemu je distributer, uz njemački Universum Film A. G., nezaobilazno bio i holivudski Paramount Pictures ne fasciniraju samo specijalni efekti s obzirom na tehnologiju u vremenu snimanja, vizualni stil, epski dizajn grada već „zahtjevna i ambiciozna simbolična priča“. Radnja filma je „proročka“, ona je vjerni prikaz današnjeg posthumanog doba, transhumanizma, hedonizma i kontrole uma u Novom svjetskom poretku. Ona je na vjernom tragu nauka eugeničkog društva koje je osnovala Rockefeller Foundation (Zaklada Rockefeller). John David Rockefeller Jr., Andrew Carnegie i još neki super-rasni eugenici prihvaćajući ideju maltuzijanstva u obliku „društvenog darvinizma“ opravdavali su svoje nagomilano bogatstvo. Tvrdili su kako je to božanski dokaz da oni kao izdanci superiorne vrste posjeduju sposobnost preživljavanja za razliku od „manje sretnih smrtnika“.

Upravo u vrijeme snimanja filma Metropolis Zaklada Rockefeller imala je presudnu ulogu u poticanju i financiranju njemačke eugenike preko svog ureda u Parizu, počevši od 1922. godine pa sve do Drugog svjetskog rata. Ne samo da je donirala 410 000 dolara njemačkim znanstvenicima s područja eugenike već je 1926. godine i uložila impresivnu svotu novca u poznati berlinski Institut za psihijatriju Kaiser Wilhelm. U „sretnom završetku“ ovog filma jasno se može dokučiti poruka. Nakon što se nad radničkim stališem, tim „ljudskim korovom“, dajući mu „životne mrvice“, izvrši disocijacija svijesti i kontrola uma on će dragovoljno prihvaćati svoj ropski status u društvu.

Film Metropolis inspirirao je mnoge kasnije ZF filmove (Istrebljivač, Ratovi zvijezda itd.) koji imaju istu poruku: prikazati običnu ljudsku vrstu ništavnom, slabom, intelektualno zaostalom tako da i nije neka velika šteta ako mora biti istrijebljena, i super nadmoćno besmrtno biće „vanzemaljaca“ kao spoj eugenike, kibernetike i biotehnologije.

Filmove znanstvene fantastike, koji mahom nastaju u holivudskoj distribuciji i produkciji, možemo podijeliti u nekoliko grupa. Izdvojimo bar neke grupe. Jedna grupa je o već spomenutim „vanzemaljcima“, u kojima se nerijetko miješa ljudski DNK s tuđim entitetom kako bi se dobilo biće nadnaravnih sposobnosti. Duga grupa su magijski filmovi (Harry Potter) kojima obično sposobnost čarobnjaštva ovisi o krvnoj liniji i genetici (eugenici). Treća vrsta filmova će nas podsjetiti na „nepravedno“ palog anđela svijetla Lucifera koji radi dobra djela i spašava čovječanstvo (Batman, Supermen, Spidermen). Sustavom neurozne i subliminalne kontrole uma ova vrsta filma nerijetko proizvodi niz „patoloških luđaka“ koji se poistovjećuju sa glavnim junacima ili njihovim protivnicima.

Četvrta grupa će nas odvesti u svijet vampira, vilenjaka, hobita, orkova, patuljaka i drugih čudnih stvorenja iz još čudnovatijih magijskih zemalja gdje će gledatelj nesvjesno odlutati u demonski svijet onostranosti. Svi oni imaju istu zadaću: demonskom inspiracijom stvoriti okultnu projekciju unutar ljudskih umova kako bi čovjek odbacio Boga kao jedinog stvoritelja svijeta i dragovoljno svoju dušu prepustio „Velikom oku“. Upravo iz tog razloga ne prolazi niti jedan veliki katolički blagdan, poglavito Božić, Uskrs i Svi Sveti, da sve TV-kuće, bilo nacionalne ili komercijalne, ne „bombardiraju“ filmovima „o onome svijetu“ prostodušni katolički puk. A taj puk halapljivo „guta“ te filmove i prepušta đavlu svoj um.

Kao što je „dobar dečko“ Harry Potter kod mlađih uzrasta prouzročio golemi interes za vještičarenje, čarobnjaštvo i magiju, tako su primjerice TV serije The Medium (Medij) i Ghost Whisperer (Šaptačica duhovima) izazvale nezapamćeno zanimanje za spiritizam. Vrhunac đavolje opsjene u kinematografiji dogodio se s filmom The Twilight Saga (Sumrak saga) koji je 2008. godine lansirala na tržište Litle, Brown and Company. Film prikazuje veliku ljubavnu „srcedrapajuću“ priču između zgodnog vampira Edwarda Cullena i sedamnaestogodišnje djevojke Belli Swan. Edward je poseban vampir, iako kao i svaki vampir ima okultne moći, čita misli i levitira, on je „vegetarijanac“ jer ne pije ljudsku krv, nego samo životinjsku. On je junak koji spašava djevojku od drugih vampira koji žude za njenom krvlju. Film Sumrak saga je po cijelom svijetu izazvao grozničavo oduševljenja među milijunima lakovjernih obožavatelja. Da taj film nipošto nije bezopasna razbibriga vidljivo je što je prouzročio eksplozivno zanimanje tinejdžera za pravi vampirizam. Cilj „crnih vračeva“ je postignut, okultni vampirizam iskočio je iz kovčega. Posebice su članovi američke vampirske supkulture došli na svoje!

Najbezdušnije holivudsko „zavođenje“ je program kontrole uma na ciljanu dječju populaciju. J. Edgar Hoover je poglavito preko Walt Disney Co., danas drugog medijskog diva u SAD-u, preoblikovao dječji mozak znajući da su djeca svojom nevinošću i zainteresiranošću podložna svim vidovima sugestija i zavođenja.

Nakon prvog dugometražnog Disneyeva filma Snjeguljica(1937.), o kojemu bi se također moglo puno prozboriti glede programiranja dječjeg uma, zasigurno film Čarobnjak iz Oza (1939.) možemo smatrati „oglednim primjerkom“ za svu kasniju manipulaciju nad djecom. Čarobnjak iz Oza je napravljen pod utjecajem teozofije, vrlo bitne grane ezoterijske pseudoznanosti uz istaknut okultizam. To i nije slučajno ako znamo da je pisac knjige Frank Baun (1856.-1919.) bio aktivni član Teozofskog društva okultistice Helene P. Blavatsky. Danas filmovi preoblikovanja dječjeg uma ispadaju kao na traci, a djeca više niti ne znaju „što bi sa sobom“ bez tih filmova.

Još je nešto zajedničko svim ZF filmovima koji izlaze iz „holivudske kuhinje“ pored toga što poluče uspjeh tipičnog blockbustera. Svijet od istrebljenja vanzemaljaca spašavaju isključivo Amerikanci. Jedan od tipičnih propagandnih filmova je Indepedence day (Dan nezavisnosti). Kao baš slučajno, odlučni boj Amerikanaca protiv vanzemaljaca događa se 4. srpnja na Dan nezavisnosti. Četvrti srpnja tako postaje Dan nezavisnosti cijeloga svijeta. Gledatelji su ushićeni, oni vjeruju kako jedino SAD mogu spasiti svijet, kako trebaju biti ponosni na svoju „slobodu“, svoju državu, svoje vođe… Nije stvar u tome što je prosječni Amerikanac već duboko uronio u stanje „potpune programacije svijesti“, što ne može više niti shvatiti da živi u despotsko-magijskoj državi „perača mozgova“, odnosno da je postao beznačajan kontrolirani broj, već što je holivudska zaraza amerikanizma zahvatila cijeli svijet.

Datum 4. srpnja, koji se učestalo plasira u Hollywoodu kao dan kada se spašava svijet, usko je povezan s okultizmom i magijom drevnog Egipta. Sam datum 4. srpnja, dan SAD-a znan kao Dan nezavisnosti, govori o SAD-u kao produktu magijske škole oslonjene na zvijezdu Sirijus, jer to je dan u kalendaru kad je Sunce u konjunkciji sa Sirijusom. U loži Benjamina Franklina u Philadelphiji mogu se na stropu posebne egipatske sobe unutar lože vidjeti slike pentagrama iza kojih je plamen što simbolizira upravo konjunkciju Sunca i Sirijusa.

Tako je na dan Sirijusa, 4. srpnja, položen i označen kamen temeljac za Toranj jednog svijeta, ali je i svečano otvorena kruna na Kipu Slobode, koji u biti predstavlja božicu Izidu, a koja je samo još jedna reprezentacija zvijezde Sirijus, da bi na dan masonskih loža 24. lipnja u denverskoj zračnoj luci bio otkriven lik Anubisa, egipatskog boga mrtvih, istog onog kojeg mladima promovira i u umove usađuje Lady Ga-Ga kao i RTL-ov program za „djecu“ Kockica. ( Marko Francišković: Predgovor knjige Masoni i okultisti M. Lojkića, Zagreb., 2011., str. 8.)

Hollywoodska industrija u propagandi okultnog došla je do krajnjeg ponora puta bez povratka. Teško bi bilo i nabrojati filmove u kojima slavi „kult đavla“, u kojima projicira svu moć najcrnje strane onostranosti. Dio tih filmova namjerno ostavlja dojam humoreske kako bi na taj način privukao publiku koja im još nije prepustila svoju dušu. Jedan od najvećih magova demonskih filmova s jezovitim scenama je sin francuskog Židova i ruske katolkinje Roman Polanski, pravim imenom Rajmund Roman Liebling. Polanski je još u mladosti odbacio svaku tradicionalnu vjeru te se poput svoje supruge Sharon Tate deklarirao kao agnostik. Međutim, Polanski je vrlo rano iz agnosticizma duboko uronio u „umjetne privide“, demonski svijet opsjena, magije i okultizma (tako je utjecao i na svoju suprugu Sharon), što je svojim javno predstavljenim nastranim sklonostima, perverzijom i promiskuitetnim ponašanjem uporno i dokazivao.

U godini „klanjanja đavlu“,1968., Polanski je snimio svoj prvi holivudski film Rosemaryna beba. Film je snimljen prema istoimenom romanu spisatelja Ire Levina u kojemu mlada žena iz Omahe u Nebrasci postaje magijskim čarolijama „zaručnica“ sotoni te zatrudni s incubom. Njen narcisoidni muž, u zamjenu za svoju karijeru i slavu, sudjeluje u tom paklenom planu i maternicu svoje žene poklanja vješticama i čarobnjacima. Polanski je za savjetnika prigodom snimanja tog filma uzeo osnivača Sotonske crkve Antona Szandora LaVeya, dok je glavna glumica (žrtva đavolje urote) Mia Farrow neodoljivo podsjećala na njegovu suprugu Sharon Tate. Filmska priča dolaska Antikrista možda je pomalo „romaneskna“, ali ona je sablasna. Mnogi demonolozi su tvrdili kako je Polanski načinio ugovor s đavlom, kojim će žrtvovati svoje najmilije za uspjeh filma (članovi sotonističke grupe Manson Family su 1968. godine izvršili obredno klanje nazočnih u Polanskovoj luksuznoj vili u Hollywoodu koji su te večeri utonuli posredstvom teških droga u magiju i seksualne orgije, među kojima je bila i Sharon Tate u osmom mjesecu trudnoće). Poanta filma Rosemaryna beba je stravična i zastrašujuća. Film završava tako da nevina žena, žrtva đavoljih podvala, s izrazitom ljubavlju i nježnošću na svome licu uzima u naručje svoje voljeno dijete, Antikrista.

Programiranje čovječanstva od strane Hollywooda činilo bi se iluzijom kad ne bi znali da Hollywoodom upravlja američki Pentagon preko FBI-a (Federal Bureau of Investigation). Dugogodišnji direktor FBI-a, John Edgar Hoover (1935.-1972.), neženja i po svim sumnjama homoseksualac, koji je svoju direktorsku funkciju obnašao punih 48 godina, najzaslužniji je što je kontrolu uma usadio u Hollywood. Njegova manipulacija ljudskim umom nije se odnosila samo na odrasle uzraste već je ciljano preko filmske grupacije Disneya, kako „zavodljivim“ uradcima tako i sa sublimanima, preodgajao djecu već od druge godine života. Stoga nije začudno da hollywoodski studiji svoje scenarije prvo šalju na „blagoslov“ u Pentagon, koji opet za uslugu filmskim studijima osiguravaju nosače zrakoplova i moćne mlažnjake za snimanje filmskih spektakala. Rezultat te suradnje je zastrašujući. Zadnjih pola stoljeća Hollywood je svojim filmovima i TV serijama promijenio svjetonazor prosječnog gledatelja diljem svijeta. S predumišljajem mu je oprao mozak nametnuvši mu kulturološki i politički „američki način života“. Svoj posao je odradio besprijekorno. Planetarni puk svijeta postao je „zaglupljen“ baš kao i Amerikanac!

Usavršavanje sustavnog ispiranja mozga preko hollywoodskih produkcija pratio je vojni razvoj američkog raketnog sustava HAARP (High Frequency Active Auroral Research Program – Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije). Prvi model „crne pištalice“ HAARP-a lansiran je 1962. godine. HAARP je deklariran kao znanstveni projekt i kao sredstvo za komunikacije dalekog dosega kojeg od samog početka nadzire Pentagon. Pokazalo se da elektromagnetski valovi kakve često generira HAARP na Aljasci stvara psihološke poremećaje i iskrivljavanje emocija kod ciljanog pučanstva. ELF valovi koji se vraćaju iz ionosfere, nakon što ih se pobudi zračenjem viših frekvencija iz antena HAARP-a, imaju frekvenciju točno iz raspona frekvencija moždanih valova. Moduliranjem i usmjerenjem tih valova koji interferiraju rezonanciju s moždanim valovima u mozgovima ljudi iz ciljane populacije (preko neograničeno velikih geografskih područja) izaziva se kontrola uma nad tom populacijom. Zanimljivo je da je sustav HAARP-a 25 godina prije njegove realizacije predvidio jedan od najvećih američkih magičara, okultista i druida s akademskom titulom sveučilišta u Berkeleyu, Isaac Bonewits.

Isto tako nužno je znati da je Pentagon „đavolje gnijezdo“ misticizma, magije i okultizma umotanog u znanost i najmoderniju tehnologiju. Da okultizam i moderna tehnologija povezuju Pentagon i Hollywood, te da kod subliminala neosporno postoji demonsko nadahnuće u ostvarenju idealiziranog svijeta kakvog priželjkuju masonski eugenici, zorno nam razotkrivaju mnogi moćnici Pentagona.

Da bi dokučili tu svezu podsjetimo se na neke od njih. Jedan od pionira tog „đavoljeg valcera“ bio je američki raketni stručnjak koji je zaslužan za razvijanje raketnih motora kojima se kasnije stiglo i do Mjeseca, John Whiteside Parsons (1914.-1952.). Parsons je ujedno bio i učenik „crnog pape“ Aleistera Crowleya i član O.T.O. magijskog reda. Osim što je prakticirao sotonizam kroz razne okultne rituale koji su uključivali homoseksualno općenje i krvne žrtve, paralelno s razvijanjem svemirskog programa Parsons je izvodio i okultni ritual stvaranja mjesečevog djeteta.

Danas je jedan od predvodnika sotonističke grupacije u Pentagonu general NSA, tajne službe američke vlade, Michael Aquino. Aquino je kao pukovnik američke vojske još 1975. godine osnovao Setov hram kao otvoreno sotonističku religiju koja je čak i puno rigidnija od Sotonističke crkve Anthonyja La Veya čiji je prethodno bio član. Aquino u današnjem posthumanom vremenu potiče razvoj psihotroničkih i mikrovalnih oružja te razrađuje studije o umnom ratu ili ratu za umove koja u sebi sadrži spoj najsofisticiranije tehnologije i okultizma.

Zastrašujući spoj magije i znanosti te Hollywooda i Pentagona zorno se uočava kod prikazivanja mnogih filmova. Dok Hollywood „luta“ začaranim šumama druidske magije ili u svjetovima drugih planeta, tehnološke naprave iz NASA arsenala emitiraju ciljano signale točno određenih frekvencija prema Velikom Medvjedu, Alfa Centauri i ostalim lokacijama u svemiru. Tim javnim ritualima, na koje pasivno gledaju korporativni mediji i time postaju sudionici rituala, želi se nametnuti čovječanstvu da „otvori svoje umove“ te da kroz svoje DNK receptore prihvati useljavanje navodnih vanzemaljaca i drugih magijskih likova. Oni će im dati sve što im treba, a kao vrhunac „fontanu mladosti“ i prelazak u višu razinu bitka. Pored toga ovim ritualima se želi zadobiti čovjekova slobodna volja tako da čovječanstvo masovno pristane na ideju da ljudi ovakvi kakvi jesu, nepopravljivi, moraju izumrijeti, dok samo unaprijeđen i usavršen čovjek zaslužuje daljnju egzistenciju. ( Marko Francišković: Predgovor knjige Masoni i okultisti M. Lojkića, Zagreb., 2011., str. 6. i 7.).

Još je nešto važno znati! Danas je sedam vodećih američkih filmskih kompanija: Disney, Waren Bross, Paramount (Viacom), Universal (NBC Universal), 20th Century Fox (News Corp.),Dreamworks i Columbia (Sony) u vlasništvu najvećih pouzdanika „Velikog oka“ – židovskih „mudraca“ koji raspolažu s oko 90 % ukupne svjetske filmske produkcije.

Zanimljivo je da je podrijetlo Walta Disneya (tvrdi se da nije bio Židov), visokorangiranog masona i osnivača najveće svjetske produkcijske kuće zabavnog programa The Walt Disney Company 1923. godine, do danas ostalo nepoznato i nikada nije dekodirano. No nakon njegove smrti kompaniju je preuzeo Židov Michael Eisner (od 2005. kontrolu nad tvrtkom preuzeo je njegov pomoćnik Židov Robert Iger) tako da je i „posljednja granica“ potpunoj židovskoj dominaciji Hollywoodom nestala.

Dokaz da je golema većina čovječanstva već danas u hipnotičkom snu, stanju opčinjenosti dok se poput zombija kreću od uvjetovane misli do uvjetovanog odgovora, taj je što Hollywood sve otvorenije prikazuje filmove o manipulaciji nad masama, kontroli uma, ispiranju mozgova, hipnozi i Pavlovljevom refleksu. Što to znači? Da svoju nakanu programiranja ljudskog uma više ne moraju skrivati. Sve to ima cilj testa. Kako će gledatelji na te filmove reagirati, kako će ih prihvatiti, kako shvatiti: vide li u njima samo znanstvenu fantastiku ili realnu budućnost čovječanstva?

Scenarij filma The Matrix iz 1999. godine napisali su Andy i Larry Washowski. Priča filma govori kako u stvarnom vremenu (krajem 22. stoljeća) svijetom upravljaju kompjutori čija je umjetna inteligencija stvorila sliku svijeta u 20. stoljeću, tzv. Matricu, s namjerom da drže ljude u stanju sna iz kojega se oni ne mogu probuditi. Praktički se ljudi rađaju u državi robova u kojoj je ono što oni misle da je stvarnost zapravo moćan računalno generirani program virtualne stvarnosti. Ljudi žive u stalnoj i dubokoj deluziji, ne shvaćajući da su svedeni na najniži oblik služenja. Iz njih se isisava životna energija koja je potrebita nezasitnim njihovim vladarima.

Fabula filma je zanimljiva. Thomas Anderson je kompjutorski hacker koji živi običnim životom i misli, kao i svi robovi, da se nalazi u 1999. godini. Jednom ga kontaktira enigmatični Morpheus i odvede u stvarno vrijeme 200 godina kasnije. Morpheus je vođa preostale šačice pobunjenika koji zna istinu o Matrici i bori se da čovječanstvo oslobodi od zarobljivača. Podučavajući Andersona (Morpheus ga je nazvao Neo) što je Matrica, Morpheus mu je rekao kako je ona svugdje, u sobi, kad se pogleda kroz prozor, kad se upali televizor, kad se ide na posao, kad se ide u crkvu itd. To je svijet koji je navučen preko očiju da se sakrije istina!

Morpheus tada Neou ponudi dvije mogućnosti pružajući mu modru i crvenu tabletu. Ako Neo prihvati modru tabletu priča je završena: probudit će se u svojoj sobi te će i dalje živjeti svoj ustaljeni život, vjerovat će u ono što želi vjerovati i zaboravit će na Matricu. Ako se odluči za crvenu tabletu ostati će u „Zemlji čudesa“, saznati će što je istina i Morpheus će mu pokazati „koliko je duboka zečja rupa“. Neo se odlučio za crvenu tabletu. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 177. i 178.)

Nije li „matrično programiranje“ današnja realnost? Zar tu nije očita poveznica kompjutora sa holivudskim „biološkim kibernetičarima“, odnosno sa super rasom umreženom oko „Velikog oka“ koja se zanosi snoviđenjima kako će sama u završnoj fazi magijske tehnosfere odrediti tijek svoje evolucije, te da će razvojem znanosti u eri Vodenjaka postati „obogotvoreni“ stalež besmrtnika gdje će njihovo tijelo doseći besmrtnost duše?

No, važnije je jedno pitanje. Koliko je još ostalo ljudi planetarnog čovječanstva kojima nije „ispran mozak“, koji još mogu svjesno odlučivati o vrsti „tablete“? No, odlučuju li se i ti „svjesni“ za crvenu tabletu ili su se uljuškali u konformizmu?

Dijelovi iz knjige Magija umjetnosti (2013)

Mladen Lojkić

Izvor: glasbrotnja.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save