RUŠENJE REPREZENTACIJE: Kome toliko smeta uspjeh Hrvatske?

U razmaku manjem od mjesec dana građani Hrvatske su se uspjeli ujediniti i biti ponosni. Prvi put nas je ujedinila poplava u Posavini. Drugi put nas je ujedinila svjetska nogometna mafija preko svog ubojice nogometne pravde, japanskog suca Yuichia Nishimure, koji nas je pokrao u nogometnoj utakmici s Brazilom. Ova druga nepravda nije digla na noge samo nas Hrvate. Digla je cijeli svijet. Svi su pričali o nepravdi koja nam je nanesena. I to je očito bilo previše.

Želeći tome stati na kraj nepoznat netko je dojavio dvojici fotoreportera kad će naši nogometaši biti goli kraj bazena, a kad smo nakon toga pregazili Kamerun, netko je čuo da Hrvati u svom navijanju ispoljavaju nacionalizam i rasizam. Je li ovo tek niz nezgodnih podudarnosti, teorija urote ili nešto treće?

Kad je Hrvatsku pogodio neviđeni poplavni val prkosili smo tada svim gospodarskim ponorima i političkim glupostima nesposobnih političara. Tijekom onih sedam dana koliko je bilo potrebno da oni shvate što se događa deseci šlepera humanitarne pomoći su već bili stigli u Slavoniju, a milijuni kuna su bili prikupljeni.

I prije nego se voda povukla iz poplavljenih sela, opet nas je ujedinila i na noge podigla nevolja, ali ovaj put u vidu japanskog nogometnog suca i svjetske nogometne mafije koja očito ne može dopustiti da veliki domaćin izgubi utakmicu na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva.

Dok još nismo bili ni svjesni jesmo li zaista bezočno opljačkani ili nam se samo činilo, pregazili smo Kamerun, reprezentaciju s kojom se namučio Meksiko. Mogu dežurni defetisti pričati da je Kamerun slab ili ne znam što, ali treba imati na umu da je s njima jedva na kraj izašao Meksiko, ekipa s kojom je Brazil odigrao neriješeno, bez golova. Pobjeda protiv Kameruna izazvala je eksploziju nacionalnog ponosa. Hrvati su zaboravili na loše političare, na beznadno gospodarsko stanje, ne veliki podbačaj turističke predsezone kojeg vide svi osim ministra turizma, na to da Sabor raspravlja o zakonima koji neće ništa promjeniti, na sve nevolje smo zaboravili. Važna je samo predstojeća utakmica protiv Meksika. Čak ni drugi krug izbora za gradonačelnika Vukovara nije važan. Nitko ni o tome ne priča.

Nekome očito smeta to što su Hrvati u nogometu našli uporište oko kojeg se mogu mobilizirati i bar na kratko biti ponosni. Čini mi se da to nekom smeta baš onako kao što je smetalo i kad smo se ujedinili oko humanitarne pomoći za stradale u Posavini.

Ne zaboravimo da je i tada od prvog dana bilo pokušaja podvaljivanja vezanih za tu humanitarnu mobilizaciju. Plasirane su informacije o tome da sve to što prikupe Hrvati odlazi u Srbiju i BiH, pa su neki razbijači hrvatskog ponosa i hrvatske humanosti išli toliko daleko da su čak i pozivali na prestanak prikupljanja pomoći, na prestanak zvanja humanitarnih telefonskih brojeva i prestanak uplata za pomoć stradalima. Nisu uspjeli. Hrvati su ostali ponosni. Pomogli su svojim sugrađanima, ali su pomogli i stradalima u BiH i Srbiji, zaboravljajući još uvijek svježe rane iz prošlosti.

Jedva mjesec dana nakon tog uskrsnuća hrvatskog ponosa događa se nešto stvarno čudesno. Hrvatska reprezentacija postaje hit tema u svijetu i to zahvaljujući pokušaju nogometne mafije da nas pokrade. Svijet je stao na našu stranu. Moćnici iz Fife to ne opraštaju lako i odjednom su fotografije naših navijača, poput onoga što u eksploziji veselja ljubi talijansku TV voditeljicu, bile zasjenjene tajno snimljenim slikama naših golih nogometaša.

Nekim čudom, fotoreporteri su znali kad će naši dečki iz saune goli proći do bazena. Međutim, umjesto globalne sramote i to se pretvorilo u globalno divljenje Hrvatima. Nogometaši su nam zgodni. I onda su se još usudili rasturiti Kamerun. E to je sad već bilo previše. Očito je bilo vrijeme pozvati i pričuvne snage u borbi protiv hrvatskog ponosa. I tako je netko čuo da su Hrvati izvikivali nešto što bi moglo mirisati na nacionalizam i rasizam. To bi valjda već trebalo biti dovoljno teško da uguši globalne simpatije prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Takve optužbe uvijek prolaze.

Još uvijek ne znamo na čemu su utemeljene sumnje Fife, ali možemo samo pretpostaviti. Već dugo nas imaju na zubu zbog krajnje dvojbenih razloga, ali i zbog neprikladnog ponašanja onih koji su tome trebali stati na kraj.

Nažalost, ne treba isključiti uvijek moguću pojavu gluposti u tijesnoj vezi s bahatošću nekog ljubitelja hrvatskog nogometa. No, ako se vratimo malo unazad, pronaći ćemo podatke da su se na udaru Uefe i Fife našli povici „Za dom – spremni“, ali i „Mi Hrvati“, te pjesme „Lijepa li si“, „Zovi samo zovi“ i „Čavoglave“. U trenutku kad je u Zagrebu skinut transparent „Zapamtite Vukovar“ netko je konačno postavio pitanje tko stoji iza tih uglavnom neopravdanih optužbi o nacionalističkim i rasističkim ispadima hrvatskih navijača. I tada se prvi put počelo glasno govoriti o organizaciji FARE i njezinom povjereniku za Hrvatsku, izvjesnom Stevanoviću. Taj lik je, kao i njegov idejni vođa, izvjesni G.G. iz Zagreba, navodni predvodnik jedne manje navijačke skupine iz Zagreba i navodni aktivist jedne od LGBT udruga, sasvim nebitan u cijeloj ovoj priči. Ovdje su bitni oni koji su na izborima izabrani zato da brane hrvatske nacionalne interese i hrvatski građanski ponos.

U konkretnom slučaju, kad je skinut transparent „Zapamtite Vukovar“ morao je, ali baš morao, reagirati resorni ministar znanosti, obrazovanja i sporta, nedavno smijenjeni Željko Jovanović. Taj transparent nije bio prijetnja nikome. Poruka na njemu nije bila prijetnja nikome. Taj transparent je podsjećao na zlo koje je proizašlo iz nasilja. Taj transparent je pozivao na to da se nasilje nikad više ne smije ponavljati. Međutim, neki marginalni likovi su Uefi podvalili neku drugu priču, a kako je izostala službena reakcija hrvatskih vlasti, stvar je zapečaćena.

Sad se u Brazilu opet događa nešto slično. Opet nas optužuju za neke grijehe iz prošlosti. I sad se moramo pitati hoće li sve opet proći tako da će vatreni pred cijelim svijetom biti spaljeni kao vještice na lomači.

Hoće li inkvizicija odraditi svoje bez da će riječ reći oni koji znaju istinu? A istinu u ovom slučaju znaju hrvatski znanstvenici, povjesničari, umjetnici, sociolozi i stručnjaci raznih drugih profila koje bi novi ministar znanosti Vedran Mornar morao okupiti i zamoliti da u interdisciplinarnom razmatranju kažu svoje o pjesmama i pokličima hrvatskih navijača. S takvim argumentima u rukama hrvatski ministar bi morao suprostaviti se onima koji pljuju po hrvatskom nacionalnom ponosu.

Upravo ta činjenica da službena vlast nije ništa poduzela povodom skidanja transparenta „Zapamtite Vukovar“, a da se pitanje Vukovara u međuvremenu pretvorilo u najvažnije političko sučeljavanje u Hrvatskoj, sasvim dobro govori koliko grijeh propusta može biti velik u ovakvom slučaju. Već se na stadionu javnost podijelila na one koji ponosno nose Vukovar u srcu i na one koji su okrenuli glavu kad je netko pljunuo na još uvijek bolnu ranu grada mučenika. Nastavak okretanja glave bio bi ravan nacionalnoj izdaji sad kad je nacija našla razlog da se opet ujedini i osjeti nacionalni ponos. Ako se čelnici svjetskog nogometa opet oglase s tako jadnim i sumnjivim argumentima kao što je bilo proglasiti nacističkim simbol keltskog križa na stadionu Kantrida, na što također nije reagirao nitko od službenih političkih predstavnika Hrvatske, netko u ovoj državi konačno mora progovoriti bez imalo uvijanja.

Jasno se moraju postaviti pitanja tko je povike i pjesme zbog kojih se optužuju hrvatski navijači ikad stručno i znanstveno istražio i zaista ih svrstao u kategoriju civilizacijski nedopustivih ili neprimjerenih?

Ako takva rasprava nikad nije provedena, na temelju čega Fifa i Uefa reagiraju? Što je njihova polazišna točka. Koji je njihov kriterij? Na čemu počiva njihova odluka? Ako reagiraju na temelju pritužbi pojedinaca onda jasno treba upitati što rade hrvatske sigurnosne službe, što radi policija i što radi državno odvjetništvo. Namjerno rušenje međunarodnog ugleda Republike Hrvatske kazneno je djelo. Ova histerija oko navodnog nacionalističkog ili rasističkog ponašanja hrvatskih navijača na svakom stadionu na kojem se oni pojave nije ništa drugo nego namjerno rušenje ugleda države i nacije u svijetu. Došlo je vrijeme da se znanost suprostavi ovoj suvremenoj inkviziciji i ovom modernom lovu na vještice.

Za kraj ću pojasniti zašto mislim da u ovoj priči velikog posla ima i kontraobavještajna agencija. Sjetimo se samo Europskog prvenstva u Poljskoj. I tada je UEFA na jednom stadionu uočila grupicu od 50-ak navijača u hrvatskim navijačkim majicama. Imali su i ustaška obilježja. Naši navijači se i danas kunu da ti ljudi nisu došli na niti jedan organizirani način na koji su tada u Poljsku vlakovima, autobusima ili organiziranim autokonvojima putovali oni koji su išli bodriti vatrene, pa se na tom dugom putu i međusobno upoznavali. Zaklinjali su se naši navijači da su besprijekornom ekavicom pričali ti provokatori s ustaškim obilježjima o kojima nitko ništa nije znao.

Krajnje je vrijeme da određene službe odrade svoj posao i da netko nešto sazna.

I o tim stadionskim ustašama i o onima koji Uefi i Fifi podvaljuju informacije o nacionalističkim i rasističkim ispadima hrvatskih navijača.

Autor: Ante Gugo/politikaplus.com

1 comment

Odgovori

Skip to content