Ivica Ursić: Silovanje mozga
„Silovanje je jedini zločin
u kojem žrtva postaje optuženik.“ (Freda Adler)
Stručnjaci su suglasni da je žrtva silovanja izložena dodatnom, ovaj put psihičkom silovanju, ukoliko se odluči u sudskom procesu potražiti pravdu i ukoliko javnost putem medija bude o tome izviještena. U takvom slučaju dolazi često do pravnih „rašomona“ i do javnog eksponiranja žrtve koju se nesmiljeno medijski čereči i tako u biti još jednom siluje.
Hrvatsku uredno i sustavno siluju, na ovaj ili na onaj način, posljednjih dvadesetak i nešto godina, dok o razdoblju prije samostalnosti nema potrebe ni govoriti. Od Jugoslavije i JNA, četnika, domaćih i susjednih, preko međunarodne zajednice, banaka i medija, pa sve do domaćih izroda i izdajica.
Silovanje je neprestano i temeljito. Svjedoci smo na što su nas sve, tijekom ova dva desetljeća, prisiljavali. Kada se Hrvatska, tu i tamo, pobuni, digne barem malo svoj glas, zavapi za pravdom, odmah se uzbune svi „živi i mrtvi“ i onda nastane ono drugo silovanje, prigodom kojeg se žrtvu silom uvjerava kako ona pojma nema da je to u biti za njezino dobro. To se pristojnim rječnikom zove „silovanje mozga“, dočim narod za tako nešto ima daleko plastičniji izraz.
U posljednje vrijeme, Hrvatsku sile, primoravaju, na „ljubavni čin“ s pokretom koji javno i otvoreno zagovara istospolne seksualne odnose, istospolne brakove i pravo da takvi homoseksualni parovi mogu usvajati djecu. Hrvatska, i Hrvati u najvećem broju, tome se protive, s gnušanjem odbacuju takav „ljubavni odnos“, ali žrtva je sama i slaba dok je strana koja je na to sili agresivna i na sve načine potpomognuta iz svjetskih centara moći, koji su u biti i pravi autori čitave priče.
I ti silnici tu svoju moć žele i javno pokazati i dokazati. Paradom homoseksualnih osoba. Usred grada Splita. Po drugi put. Nikako i posljednji. Želi uvesti to kao tradiciju. Kako bi konačno spoznali tko je „gazda u dvorištu“. A sve pod plaštem famozne – tolerancije.
Cilj ovog „silovanja“ prije svega je disciplinirati Split. Poniziti Split kao paradigmu ponosne, neukrotive i domoljubne Hrvatske. Ako operacija uspije onda po domino efektu ostatak Hrvatske, koji se još drži, pada sam od sebe.
Split je eutanaziran kada je u pitanju državotvorna politička scena. Izdaja HDZ-a i beskrajna taština tzv. lidera državotvornih stranaka doveli su Split u stanje političkog „outleta“ u kojem je sve na trajnoj rasprodaji.
No, Split i Dalmacija oduvijek su bili problem za takve i slične pokušaje, jer u sebi imaju neugasiv državotvorni plam. Iz Splita uvijek sve kreće i Split može pogriješiti, može se činiti kao da spava, ali će Split to kad-tad ispraviti i uvijek će se probuditi u pravo vrijeme.
I zato Split treba „urazumiti“, treba ga „privesti pameti“, mora mu se konačno „utuviti u mozak“ – i to svim raspoloživim sredstvima – što je za njega „najbolje“.
Ako treba i „silovati“ ga u mozak.
Pitanje parade homoseksualnih osoba u Splitu samo je „modus operandi“ većeg plana kojim politička kasta i mediji, po nalogu svjetskih centara moći žele metodom „kontroliranog kaosa“ Hrvatsku držati u stanju potpune razjedinosti i po mogućnosti u što većoj poslušnosti, a to je najlakše kada je narod indiferentan i kada svikne na prisilu kao „magare na samar“.
I Split je još jednom ostavljen sam. Napušten od sviju.
Kao uostalom i Hrvatska.
Trenutačno vladajuća politička garnitura, potpuno očekivano, provodi i potiče sve ono što je svatko politički razuman od nje mogao i očekivati. Ostvaruje nove podjele u hrvatskom nacionalnom biću, zagovara antagonizam na svim društvenim razinama, i u biti dovršava rastakanje Hrvatske države, koje u tandemu s prošlom vladajućom garniturom, sustavno provodi od 2000. godine na ovamo.
Bleiburg, drastična poskupljenja, rasprodaja ostatka nacionalnog blaga, nova zaduživanja, obračun s Hrvatskim jezikom, šutnja na provokacije iz Srbije … a tek su krenuli.
Trenutačno, povodom „paradiranja“, predsjednik paradu „blagoslivlja urbi et orbi“, policija, prema tvrdnji patera Joze Ćirka, dominikanca iz Splita, dva ga sata, u maniri najboljih rankovićevskih vremena, „preslišava i prevaspitava“, jer ne misli „kako treba misliti“, a ministri dociraju i naređuju gradu Splitu što mu je i kako činiti, te se groze packama iz EU ako parada ne vidi Rivu.
Ah, ta Riva. Ne mogu je smisliti, a opet bi tako rado na nju.
Oporba? To kod nas ne postoji. Ono što se u Hrvatskoj samo, reda radi, oporbom zove, mudro šuti i uzima predah, odmara se i preustrojava, kako bi nastavilo istim ovim stazama, samo kada na njih dođe red.
Gradska vlast koja nema ni trunke hrabrosti, ni samopoštovanja, a onda ni poštovanja prema većini stanovnika Splita koji su je izabrali, igrala je na kartu „ne diraj – proći će“. Čekali su, kupovali vrijeme, mudrovali, kalkulirali i onda su na kraju dobili „po ušima“ i to od ministara, koji su im, da poniženje bude veće, sve „objasnili“ preko Facebooka. Tako uvijek prolaze nedosljedni kalkulanti i oni koji ne pitaju svoje birače za njihovo mišljenje. Naknadna pamet? Ništa od nje, jer se samo tako zove.
Monopolistički mediji svi su listom na strani onih koji nas sile na „neželjenu ljubav“. Iz dana u dan provjerene „udarne pesnice“, najtiražnijih tiskovina i internetskih portala, redom kroatofobi, žele nas na svaki mogući način uvući u svoju „predigru“ završnog „ljubavnog čina“.
Udarnički odrađuju svoje škude. Ne žale truda, a ni riječi. Tu se prijeti, izruguje, vrijeđa. Izmišlja se. Konstruira. Stvara se atmosfera linča nad jednim gradom, a sve kako bi se disciplinirala Hrvatska. Ako treba i popljuvati nas, nema problema. Sve za naše dobro. Samo da nas „dovedu pameti“.
Zanimljiv je fenomen naglog „obraćenja“ skoro pa svih komentatora, koji su preko noći doživjeli vjersko prosvjetljenje, ukazanje, što li? Puna su im usta Biblije, kršćanstva, kršćanskog nauka. Krste se i „livon i desnon“. Pozivaju nas na kršćansko milosrđe, dijele nam lekcije garnirane citatima iz Svetog Pisma, kojeg su neki, u svom „vjerskom zanosu“ počeli i dopisivati, kao moderni „evanđelisti“.
Ali mi dobro znamo da je ovaj fenomen kratkotrajan, za jednokratnu upotrebu, jer čim se ukaže potreba opet će „jahači apokalipse“, zbaciti s lica prigodne maske, te će „ognjem i mačem“, nasrnuti na tu istu Crkvu, koja će im, kao i do sada, biti za sve kriva, a ponajprije zato što je – živa.
Naravno svoj blagoslov svemu daju i vrhovni sponzori. Prije svih Foreign Office. Neka se zna ako smo slučajno neke stvari zaboravili. Oni su barem dosljedni kada smo mi u pitanju. Oduvijek bili i ostali.
I što sada?
Prijaviti silovatelje policiji? Otići na sud?
Ustrajati na Prokurativama? Prepustiti im Rivu?
Ili sve zaboraviti, ostati doma i prespavati ovaj 9. lipanj?
Bilo kako bilo Split uvijek gubi. Stratezi „kontroliranog kaosa“ ne žele na Prokurative, jer tamo nemaju koga provocirati. Jer ovo se sve i svodi na golu provokaciju. Njima je bitna Riva. Jer „ako ide – ide“, a ako „ne ide“, na Rivi uvijek „netko ide“. Oni su plaćenici koji svoju ulogu moraju odigrati sve do posljednje klape. Plaćeni su za provociranje, dobili su „nadnicu za strah“ i skupljeni su „s kolca i konopca“ kako bi „odparadirali“ svoje.
Logično je postaviti pitanje što na Rivi imaju tražiti homoseksualci iz Srbije, Slovenije i Crne Gore, a nema ni jednog iz Splita? Možda smo već u zajedničkoj državi, ali nam to još nisu imali vremena priopćiti? Ne stigne se baš na sve sitnice misliti, zar ne?
Završi li, ili ne završi li parada, bilo na Prokurativama bilo na Rivi, njezini stratezi postižu uvijek svoj cilj. Split (čitaj Hrvatsku) će putem svojih medija, ako ga ne uspiju „disciplinirati“, „pripitomiti“ i „dovesti u red“, pokušati poniziti do maksimuma i tako će nas još jednom, iako se „veza i ne konzumira“, silovati.
Kako postupiti ako gubimo u svakom slučaju?
Jednostavno. A to je i najteže, ali i jedino ispravno.
Apsolutno nikakvo nasilje, jer je baš to ono što stratezi parade i žele. Svaki povik i svaki bačeni kamen njima je nova dotacija na računu, potrebna za novu provokaciju slijedeće godine. Oni žive od medijske eksponiranosti i umiru bez naslovnica i kamera. Ne hranimo njihove ambicije. Ne budimo im sponzori. Ne upadajmo naivno sami u zamku koju nam pripremaju.
Potrebno je u cijelosti ignorirati paradu. To nije lako, ali je najdjelotvornije. Time se pokazuje mentalna snaga, jer te nitko nije u stanju isprovocirati. Treba otići tih nekoliko sati što dalje od onih koji ti silom žele nametnuti svoj način života. Od onih koji se javno žele narugati tvojim životnim idealima.
Bilo kojoj političkoj garnituri, koja ovo zagovara ili o ovome mudro šuti ili se pravi blesava, treba na svim razinama idućih izbora jednostavno ne dati svoj glas i tako im pokazati kako političari bilo koje vrste moraju platiti cijenu kada ignoriraju volju svojih birača.
Medijima koji sve ovo strasno zagovaraju, i koji će se sutra naslađivati nad posljedicama, i ostvarivati ekstra dobit na povećanoj prodaji, treba uskratiti svoje kune. To njih najviše boli. Tu je njihova Ahilova peta. U početku je to teško, jer smo se navikli i navukli na neke medije, ali kada se nadiđe apstinencijska kriza, zadovoljstvo što svojim novcem ne financiraš onoga koji je protiv tebe je neopisivo.
Pokažimo kako znamo koje su im namjere i što žele. I ne pomažimo im u ostvarivanju njihovih ciljeva. Pokažimo kako imamo dovoljno pameti i ne dopustimo da nas još jednom siluju.
Ovaj put u mozak.
„Ja samo želim spavati. Koma bi bila dobra. Ili amnezija.
Bilo što, samo da se oslobodim ovih misli, šaputanja u mojoj glavi.
Jesu li mi i mozak također silovali?“
(Laurie Halse Anderson)
Ivica Ursić | hrsvijet.net
