Dirljiva sjećanja na večeri domoljubne poezije
VEČER DOMOLJUBNE POEZIJE NA TJEDNU SJEĆANJA NA VUKOVAR I ŠKABRNJU. Bila je to večer tananih sjećanja, a opet, puna naboja i snažnih emocija…
Recital u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, na kojem su sudjelovali, poznati pjesnik i recitator domoljubne poezije Ante Nadomir Tadić Šutra, te njegovi gosti, dvojica branitelja Stipan Medvidović i Mate Buljubašić, a posebnu pozornost svojim nastupom je privukla mlada Škabrnjanka Katarina Pavičić. U glazbenom dijelu se s nekoliko izvedbi predstavila ženska klapa “Kurjože“, s kratkom ali vrlo zrelom izvedbom.
Program Večeri domoljubne poezije, uz nekoliko svojih pjesama, moderirala je mlada pjesnikinja Branka Mlinar.
Kao što je navedeno, posebnu pozornost izazvala je mlada Škabrnjanka, Katarina Pavičić, koja je imala nepune dvije godine kada se dogodio strašni masakr, kada je izgubila oca i nekoliko najbilžih članova obitelji. Kratko ćemo, s dvije pjesme predstavit predstavit njen opus iz zbirke pjesama ‘Zajedno kroz sjećanja’
Katarina Pavičić je rođena u Škabrnji 12. prosinca 1989. godine. U Škabrnji je živjela sve do kobnog 18. studenog 1991. kada su joj srbočetnici ubili oca, baku, oba djeda i maminog djeda, a ona biva zarobljena i protjerana iz svog doma zajedno sa majkom i sestrom. Nakon zarobljavanja prolazi prognanički put od Kukljice, Zadra, Rijeke, Ljubljane, Münchena, Züricha, te Ludvigsafena koji završava u Zadru, gdje dolazi u ožujku 1992. godine i ostaje cijeli rat. U Zadru je živjela i poslije rata, gdje je završila osnovnu i srednju školu te se s osamnaest godina vraća živjeti u Škabrnju. Nakon završene srednje škole odlazi u Split i studira na Filozofskom fakultetu na odsjeku za učiteljski studij.
Pisati počinje sa sedamnaest godina i sve do sad napisane pjesme su objavljene u zbirci ‘Zajedno kroz sjećanja’.
SAN
Sanjala sam tata
da si moju ruku ti
u svojoj ruci držao.
I bila sam sigurna dok
po oblacima
si me vodio!
Gledala sam tvoje lice,
tvoje oči ljubavi pune
tu kraj mene,
a ne sa slika.
Al’, odjednom
ja se opet budim sama
i suze s moga lica
briše samo mama.
I onda opet krenem
i prigrlim život
koji ste mi dali
Bog, ti i mama.
I čekam noći, nadajući se
da ćeš mi opet doći
i da bit’ ćemo skupa
ja, ti, seka i mama.
ZEMLJO HRVATSKA
Kako te voljeti neću,
zemljo Hrvatska,
kad si moj prvi plač
s radošću primila?
Kako te voljeti neću
kad sam svoj prvi korak
tebi poklonila?
Kako te voljeti neću
kad me majka moja
tako učila?
Kako te voljeti neću
kad te otac moj
životom branio?
Kako te voljeti neću
kad si ga Ti
u zagrljaj primila?
Kako te voljeti neću,
zemljo Hrvatska,
kad si i ti tad
suzu pustila?
M. Skitić/hu-benedikt.hr
