Mundijal u Brazilu dokazao je da su Hrvati rasno inferiorni
NAPAD MREŽE FARE NA HOS – Nogometni debakl Hrvatske protiv Meksika potvrdio je rasističke predrasude Hrvata. Naime, Hrvati vjeruju za sebe da su rasno inferiorni. Tako se ponašaju i tako igraju. Vjerojatno su zaista rasno defektni. Bijelog čovjeka karakterizira relativno dobra organizacija, a mi smo organizacijski manjkavi.
Reci mi gazda gdje da kopam i da na miru plačem kako mi život nije otvorio bolju priliku. Ruku na srce, to je više pojedinačna mutavost nego rasni nedostatak, ali to u svakom slučaju moramo sankcionirati smjenama na organizacijskom nivou. Davor Šuker reče da neće tražiti ostavku Nike Kovača. A da najprije smijenimo Šukera? Nekako imam osjećaj da je coconut. Adeus amigo! Tko još pamti prvog strijelca sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj, koje se odigralo u prošlom mileniju.
Rasistički “antirasizam”
Svjesni svojih rasnih i karakternih mana, Hrvati se švercaju na sve strane. Na svome poslu, u bračnim obvezama, pa i u nogometnoj reprezentaciji. Nakon što na ratištu obrani Domovinu, Hrvat odustaje i prepušta drugome da mu kroji granice i život. Neki hrvatski zabušanti, više skloni poziranju nego konkretnom radu, provukli su se u Real, Sevilju, Bayern i slične birane selekcije. Uglavnom se sklanjaju od igre, ali se povremeno od njih lopta odbije u gol, pa smo dobili zvijezde svjetskog formata. Međusobno posvađani Kamerunci otvorili su mogućnost da nešto ipak možemo, a onda se protiv Meksika iskazala bijeda našeg podaničkog mentaliteta.
Svjesni smo svog rasnog hendikepa, ali je nedopustivo da bilo tko omalovažava naše dragocjene Hosovce, koji su toliko drugačiji od nas ostalih da se jedva mogu nazvati Hrvatima. Hosovci su iskazali srčanost i nacionalnu odgovornost. Isto tako, nedopustivo je napadati hrvatski povijesni grb, jer se u našoj prošlosti nanizalo odvažnih osoba. Mreža Football Against Racism in Europe (FARE) iskazala je veliko neznanje glede temeljnog hrvatskog identiteta i hrvatskih simbola. Grb domoljubnog HOS-a kreiran je prije dizajniranja “Tuđmanovog hrvatskog državnopravnog vremeplova”. Trebamo li našim reprezentativcima zavezati na glavu lava i kunu, i objesiti litru Jane i litru Studenca, kada istrče na teren u kockastim dresovima? Kada netko napada bilo koji hrvatski grb kao ustaški, ili nas godinama maltretira s bojom početnog polja, to trebamo proglasiti njegovom dijagnozom.
Više je protiv rasizma učinio brazilski nogometaš Dani Alves, kada je kao branič Barcelone pojeo bananu koju je na njega bacio navijač Villarreala, nego cijela mreža FARE, nego sve te formalno antirasističke organizacije koje ne razlikuju rasizam i legitimnu obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Da stvar bude još gora, ovih je dana sam Piara Powar, izvršni direktor mreže FARE i član Fifine radne skupine za borbu protiv rasizma, prepoznat kao prikriveni rasist. Nesretnog Parmjita Singha, obožavatelja Liverpoola, koji je prosvjedovao zbog uhićenja nogometnog navijača, nazvao je coconutom.
Piara Powar
“Get lost Singh. Have no false consciousness. Don’t be a coconut.” Riječ je o pogrdnom nazivu za “obojenu” osobu koja prihvaća stavove bijelaca! Coconut je netko obojen izvana i bijelac iznutra. “Kada jedan Azijat nazove drugoga coconutom, kaže mu da je izdajica!” – potvrdio je Singh.
Nepoznavanje hrvatskih simbola
Mreža FARE ima sjedište u Londonu. Prisjetimo se divljanja britanskih nogometnih navijača po Europi, kada su pred kamerama noževima usmrćivali navijačke suparnike. Svako malo, u zapadnim članicama EU na udaru su obojeni imigranti. Strancima su raznim smicalicama reducirana ljudska i druga prava. Ovdje tvrdim da je Hrvatima europski rasizam stran i neshvatljiv i da su Hrvati jedna od rijetkih nacija na ovome svijetu bez rasističkih predrasuda prema drugima. Administrativni rasizam je našem prostoru kratko nametnut iz zapadne Europe, davno, za Trećeg Reicha, kada je cijela Europa bila pod njemačkim i talijanskim rasističkim zakonima, ali ni tada rasizam nije prihvaćen od strane hrvatskog naroda. Nismo prihvatili niti komunističku doktrinu “buržoaskog Izraela”, otvarajući se stranim studentima čista srca, neovisno o Titovoj vanjskopolitičkoj trgovini.
Kada se prije skoro pola stoljeća povela drugarska rasprava o tome počinje li hrvatski grb sa crvenim ili s bijelim poljem, znali smo da se sprema novi progon vještica. Prije nego što su se jugoslavenski povjesničari i partijski dizajneri izjasnili, objavljen je “sukob između onih koji su za ustaški grbi i onih koji su protiv ustaškog grba”. Dobro, a koji je grb ustaški? “Stručnjaci” su se podijelili, pa je u toj protuhrvatskoj “win-win” situaciji svaki hrvatski grb postao ustaški. Polovica idiota napali su kao ustaški prividno više omeđen hrvatski grb s početnim crvenim poljem, jer je psihološki djelovao agresivnije, a druga polovica istih kretena napali su kao ustaški otvoreniji hrvatski grb s bijelim početnim poljem. Na kraju, koji god hrvatski grb istaknete, najmanje polovica kretena, a često i svi ti idioti, napadnu vas za ustaštvo. Polemika oko prvog početnog polja hrvatskog grba traje koliko i heraldika, pa se glede toga tolerira osobno izjašnjavanje, a mnogi Hrvati prigodno ističu jedan ili drugi posve slučajno, zato što im je dostupan, a izbor najčešće određuje cijena nekog rekvizita.
Nakon Drugog svjetskog rata, Nijemci su sa svoga grba-orla odstranili svastiku i to je bila sva promjena. Kancelar je ostao kancelar! Zvijezda na talijanskom grbu nije partizanska, nego simbolizira talijansko kraljevstvo još od 1890. Svidjelo se to Hrvatima ili ne, današnji mađarski grb je onaj Vladislava iz 15. stoljeća, odnosno grb Ludovika iz 14. stoljeća kojemu je dodana imperijalna kruna sv. Stjepana. Kako to da su Poljaci svoj grb vratili na onaj iz vremena Drugog svjetskog rata, odlučujući se za krunu kakvu su dodali 1927. i poštivali sve do 1944. Zašto nikoga ne smeta što Srbija danas ima grb koji je stilski najbliži grbu Nedićeve “Vlade narodnog spasa”. Imajući sve to u vidu, moramo se zapitati zašto bilo kakav hrvatski grb bez slova “U” nije prihvatljiv hrvatski grb?
Vratimo hrvatskom grbu njegovo prirodno mjesto
Politički slavisti uporno ignoriraju činjenicu da su stari Hrvati strane svijeta označavali bojama. Postojale su dvije Južne/Crvene Hrvatske i nekoliko Bijelih/Zapadnih, kao i Središnja/Plava, odnosno Bosna sa Zapadnim stranama, gledano iz Crvene Hrvatske Mihajla Viševića, odnosno Bosna sa Završjem, gledano iz Tomislavove Bijele Hrvatske. Za poljske Bijelohrvate cijela jadranska Hrvatska bila je Crvena. Prirodno takvoj simbolici, našim seobama i našoj narodnoj i državnopravnoj povijesti, pojavila se naša trobojnica. Hrvatska bijelo-crvena šahovnica određen je pravcima euro-azijskih seoba naroda i barbarskih prodora na Mediteran. Usprkos dizajnerskim zahtjevima, prvo polje hrvatskog grba treba biti bijelo, posebno kada se odnosi na dvije hrvatske države na Jadranu, ali u tome ne trebamo biti kruti. Četiri godine bilo kakve NDH ne mogu promijeniti naslijeđe milenija, jednu simboliku koja je prihvatljiva i na univerzalnom nivou, koja je globalna slika euroazijskih migracija.
Ovdje moram naglasiti da se Tuđman 90-tih, slično Paveliću 40-tih, susreo s teškim problemima “početnog” državnog simboličkog dizajna. U prvoj godini vlasti morali su odrediti okvire nacionalne simbolike, nove parametre hrvatskog jezika, donijeti nove zakone, preurediti državnu upravu i more drugih detalja. Pavelić je iznad hrvatskog grba dodao “U” kao simbol Ustaškog pokreta, a u drugim aplikacijama hrvatski grb jednostavno je uokviren sa “U”. Tuđmanovo državnopravno rješenje donijelo je druge komplikacije, da bi se u konačnici jednostavan hrvatski grb prepustio Herceg-Bosni i potisnuo kao narodni, rezerviran za svadbe i nogometne navijače, a za naše neprijatelje postao je strogo ustaški, jer je tako njima zgodno, jer je takav grb uzidan u stoljeća hrvatske povijesti.
Slučaj famoznog HOS-a
Bili su to hrvatski momci koji se nisu prestrašili Srbije i Meksika. Pokrenuli su se prije formalne odluke o osamostaljenju RH, prije nego što je današnji hrvatski grb dizajniran, pa je prirodno da grb HOS-a nije stilizacija današnjeg grba RH. Bitno je da Hosovci nisu dodali slovo “U”. Pokazali su se kao najtvrđa hrvatska obrana, koju niti jedan tribunal nije prozvao zbog ratnog zločina, pa niti zbog zločina u ratu. Pa i da se u Brazilu pojavio neki “navijač” Hrvatske sa ustaškim simbolima, potrebito je identificirati tu osobu, jer je moguće riječ o zlonamjernom podmetanju. Kod nas se događa da “ustaško pojavljivanje” proizvedu oni isti ljudi koji se pozivaju na antifašizam, jer im treba odgovarajuća fama kao opravdanje za njihov aktivizam, na temelju kojeg lagodno žive o našem trošku.
Filozof Pascal Bruckner izjavio je da je “antirasizam u UN postao ideologija totalitarnih režima”. Korijenje rasizma ide do temelja Antike. Aristotel je izjavio da su Heleni slobodni po svojoj prirodi, a barbari su robovi po svojoj prirodi. Čak su i Karl Marx i Friedrich Engels slijedili europsku mržnju prema Hrvatima i nižim rasama. Nakon što je 1848. ugušena radnička pobuna u Beču, Marx je izjavio kako su “u Beču panduri, Hrvati, Česi, Sereceni i slično smeće ugušili germansku slobodu, a Friedrich Engels počastio je Hrvate kao kontrarevolucionaran i nazadan narod, koji će završiti na smetlištu povijesti.
Rasizam su promicali i mnogi europski antropolozi. Znanstvenici! Današnje europske sile izrasle su na antičkoj robovlasničkoj formaciji. Zaposjeli su po svijetu kolonije, podjarmili i ponižavali druge rase. Konkvistadori su pokorili američke narode, a europske pomorske armade prevozile su najsposobnije Afrikance u bjelačko roblje. Hegel je izjavio da “Afrika nije povijesni dio svijeta”. U SAD-u je još uvijek aktivan protucrnački Ku Klux Klan. Rasna diskriminacija je drugo ime za Europu. Najbrojnije europske nacije pokrenule su Holokaust i sudjelovale u njemu. Na desetke tisuća strankinja u nordijskim zemljama podvrgnute su odstranjivanju plodnosti zbog rasne čistoće. Hannah Arendt je u svojoj knjizi “Počeci totalitarizma” iz 1951. izjavila da je rasistička ideologija 19. stoljeća učinila legitimnim zaposjedanje kolonija. Famozna seksualna revolucija skončala je tako da nam u Amsterdamu prodaju naše cure, nakon što su se europski pedofili zasitili naše djece.
Zgodno je da reprezentacije Hrvatske i BiH stižu doma na vrijeme, da se svi zajedno posvetimo stotoj obljetnici Sarajevskog atentata i Velikog rata. Koliko se danas zna, atentatori su igrali Euroligu. Što glede svega toga poduzimaju formalni predstavnici RH, koji imaju određene zakonske obveze. Hoće li se protiv progona Hrvata i Hrvatske u dalekom Brazilu oglasiti fudbaleri Ivo Josipović i Zoran Milanović?
Tvrtko Dolić/7Dnevno
