Tuđmanizam i detuđmanizacija
Tuđmanizacija društva, iako opterećena stranputicama, bila je puno demokratičniji proces od detuđamanizacije koja se i danas provodi.
Deseto, ono zadnje desetljeće prošlog stoljeća u Hrvatskoj obilježio je Franjo Tuđman. Ostat će zapamćen kao čovjek koji je najvještije uspio pokrenuti ljude koji će na njegovom političkom programu stvoriti hrvatsku državu. Temelj tog političkog programa bit će povijesna pomirba u Drugom svjetskom ratu ideološki podijeljene nacije.
Nadajući se brzom prevladavanju povijesnih razmirica, želio je Hrvatsku što brže uvesti u euroatlanske integracije. Provodeći taj program, pokazao je slabosti državnika kojemu će pojedini politički suradnici stvoriti naslijeđe umrljano institucionaliziranim nepotizmom, kojeg se hrvatsko društvo do danas nije riješilo. S obzirom na to, ali i na činjenicu da o pomirbi danas još uvijek samo pričamo, možemo reći da nikad nije uspjela početkom ovog stoljeća toliko zagovarana detuđmanizacija društva koje nikad nije doživjelo svoju pravu tuđmanizaciju.
Nije moguće pričati o tuđmanizaciji, odnosno detuđmanizaciji društva ako pri tome ne razjasnimo ulogu Franje Tuđmana u društvenim procesima koji se odnose na to vrijeme.
Dakle, tko je bio Franjo Tuđman? Je li on bio diktator koji je o demokraciji znao samo lijepo pričati ili je zaista bio demokratski izabran političar koji je vladao u skladu s uvjetima stvaranja države pod teretom rata i agresije? Je li on bio povjesničar koji zbog okvira prošlosti nije vidio sadašnjost ili je imao viziju budućnosti u kojoj nije trebalo ponavljati greške iz prošlosti? Je li bio državnik sklon nepotizmu ili je bio zarobljenik velikih ideja kojeg nisu zanimale sitnice kao što je nepotizam članova obitelji i najbližih suradnika? Konačno, je li Tuđman bio osoba čije bi razdoblje vladavine i utjecaja na hrvatsko društvo bilo najbolje zaboraviti ili je bio osoba koja je pozitivno obilježila noviju hrvatsku povijest?
Franjo Tuđman bio je opterećn naslijeđem Brune Bušića, svog nekadašnjeg suradnika iz Instituta za historiografiju radničkog pokreta. Za današnje vrijeme zanimljivo je da Bušića, žrtvu udbaškog atentata, najviše slave oni koji su najglasniji u kritici Tuđmanove politike oprosta, odnosno zbog njegovog izbjegavanja provođenja lustracije. Tuđman je vrlo često znao citirati riječi ubijenog Bušića, koji je tjekom jednog seminara u švedskom gradu Lundu rekao: „Pred pogibelji hrvatskog nacionalog isčeznuća toliko je jak zajednički interes čitavog hrvatskog naroda, da su sve ostale razlike, pa tako i ideološke, sasvim nebitne.“
Tuđman je tu obično znao dodavati svoju rečenicu, odnosno pitanje: „A ima li veće pogibelji od one ratne?“
Bilo bi pogrešno reći da je samo pomirba razlog zbog kojeg je Tuđman k sebi prigrlio dužnosnike, pa i obavještajce iz bivše vlasti. Kao vrlo pragmatičan političar bio je svjestan da bivši politički zatvorenici i stradalnici nikad neće pristati na njegovu ideju pomirbe, a isto tako i da bez ljudi iz bivšeg sustava nikad neće moći provesti otpor oružanoj agresiji i pobuni dijela srpske nacionalne manjine.
Stoga je Tuđman prepustio agentima bivše vlasti tehničko vođenje osnivanja stranke.
Tako su Veselica i ostalo društvo političkih zatvorenika, nesklonih ideji oprosta, ostali sjediti u hotelu Dubrovnik, čekajući početak sastanka na kojem je trebao biti osnovan HDZ, dok su Manolić, Mesić i društvo za to vrijeme sve već bili pripremili i održali u baraci NK Jarun. Naravno, da sve ne bi ispalo kao priča ljudi pod kontrolom obavještajnih službi bivše države, bilo je tu i manje poznatih i utjecajnih političkih stradalnika, odnosno ljudi koji tada još nisu imali neku veću političku težinu, a svi zajedno su imali samo jedan cilj – samostalnu i suverenu hrvatsku državu.
Tuđman je svjesno pristao na takvu igru jer je znao da bez ideje pomirbe neće biti niti stvaranja hrvatske države, da bez školovanih časnika JNA neće biti niti hrvatske oružane sile, da bez Hrvata koji su radili u miliciji bivše države neće biti hiti hrvatske policije, da bez Hrvata koji su bili u obavještajnih strukturama bivše države neće biti niti hrvatske obavještajne mreže. I to je bio početak procesa stalnog balansiranja između ljudi koji su službovali u političkom sustavu bivše države i onih koje je taj sustav proganjao ili prisiljavao na emigraciju. To balansiranje možda će biti jedno od najupečatljivijih obilježja Tuđmanove ere. Vlada je uvijek bila u rukama onih koji su imali određene veze s bivšim sustavom, ali su Sabor i tim Tuđmanovih savjetnika, kojeg su neki nazivali i paralelnom Vladom, uvijek bili bliži bivšoj političkoj emigraciji i političkim stradalnicima bivšeg sustava.
Zanimljivo je da se u doba Tuđmanove vladavine nije u javnosti, pa naravno niti u medijima, govorilo o podjeli na ustašku i partizansku djecu. Lustraciju je malo tko spominjao. Ako se i govorilo o podjeli društva, spominjali su se tzv. državotvorci i tzv. tehnokrati. Podjela nije bila neutemeljena.
Tuđman se Tita nije odricao, ali ga nikad nije previše isticao. Bio je fasciniran Titovim diplomatskim bravurama, ali i svjestan nespostojanja volje da se odupre velikosrpskoj hegemoniji u komunističkoj Jugoslaviji. Ipak, odnos prema Titu kod Tuđmana je prvenstveno bio određen činjenicom da su Hrvati bili glavni nositelji antifašističkog pokreta i oslobodilačkog rata koji je doveo do konačnog pripajanja Dalmacije i Istre ostalim dijelovima Hrvatske. Tu je i činjenica da je Tito na određeni način zaštitio Tuđmana u godinama njegovog političkog stradanja. Tuđman je također znao i da je baština antifašizma vrlo jak argument u borbi za prihvaćanje Hrvatske u međunarodnu zajednicu. To je stalno isticao.
Kadrovski je Tuđman također balansirao u vojsci i policiji. Glavne zapovjedne dužnosti na razini strateškog planiranja držali su kadrovi iz JNA, ali taktičke zapovjedne položaje držali su dragovoljci, odnosno povratnici iz Legije stranaca ili nekih drugih vojski svijeta. Vrh policije bio je čvrsto u rukama kadrova koji su bili vezani na bivši sustav, odnosno na tzv. tehnokratske strukture vlasti, dok su operativne poslove vodili ljudi koji su u policiju dolazili i školovali se u tek stvorenoj hrvatskoj državi.
To zajedništvo dobro je funkcioniralo dok su svi zajedno razmišljali o ratnoj ugroženosti države. Kako se smanjivala ratna ugroženost države, jačali su i privatizacijski apetiti Tuđmanovih suradnika, političara koji su obnašali značajne funkcije u vlasti, ali i pojedinih članova obitelji Tuđman. Na površinu je sve više izlazila i autokratska crta Tuđmanovog karaktera koja će najsnažnije protivljenje javnosti izazvati na najbizarnijim slučajevima, kao što je preimenovanje imena nogometnog kluba Dinamo ili petljanje u uređivačku politiku slabo slušanog Radija 101. Ovaj posljednji primjer bio je presudan za okončavanje razdoblja Tuđmanovog načina vladavine.
Tuđman je bio uvjereni komunist, ali bio je svjestan katoličke tradicije hrvatskog društva. To je bio glavni razlog zbog kojeg je Crkvu uključio u stvaranje hrvatske države.
To nije bilo samo na simboličkoj razini. Svjestan potpore koju je Vatikan odigrao u procesu priznavanja hrvatske države, Tuđman je htio Crkvu duboko ugraditi u sve kulturne i obrazovne pore hrvatskog društva. Tako su nastali i međudržavni ugovori između Hrvatske i Vatikana, koji su podloga za danas osporavani vjeronauk u školama, ali i niz drugih stvari kao što je godišnja državna renta Crkvi.
Nepotizam je bio duboko ukorijenjen u hrvatsko društvo u vrijeme vladavine Franje Tuđmana. U timu njegovih savjetnika i njima sklonih ljudi, odluke o pojedinim namještenjima, ali i one vezane uz privatizaciju, donosile su se uglavnom po rođačko-zavičajnom ključu. U političkom krugu oko Vlade, te odluke više su bile vezane za krug ljudi koji su bili u raznim strankama, ne nužno svi u HDZ-u, ali su poslovni bili čvrsto povezani još u prošlom političkom sustavu. Mnogi i danas optužuju HDZ zbog rasprodaje brojnih poduzeća koja su namjerno uništavana radi dolaska do atraktivnog građevinskog zemljišta za tržišnu stanogradnju, a zaboravljaju da se početak tog procesa može vezati uz Vladu u kojoj je ministar graditeljstva bio HSS-ovac Zlatko Tomčić, kasniji predsjednik Sabora u Račanovoj koaliciji. Međutim, takve činjenice bile su zasjenjene neuspješnim ugostiteljskim pothvatima Stjepana Tuđmana, čudnom poslovnom suradnjom Tuđmanove kćerke Nevenke Košutić s MORH-om ili neuspješnom bankarskom avanturom njezinog sina, Tuđmanovog unuka Deana Košutića. Sam Tuđman nikad nije imao volje lupiti šakom o stol u vlastitoj obitelji.
Cijela politika Franje Tuđmana bila je usmjerena na hrvatsko političko pozicioniranje u srednjoj Europi te na što brže uključivanje u euroatlanske integracije. Za razliku od njegovih kasnijih nasljednika, Tuđman to nije želio raditi pod svaku cijenu. Odgovarajući mi na pitanje o neovlaštenoj povredi hrvatskog teritorija od strane NATO-vih trupa koje su bile u BiH, u razgovoru koji sam s njim radio za Nedjeljnu Dalmaciju u rujnu 1993., Tuđman je izjavio da naš cilj jest članstvu u NATO savezu, ali ne tako da se NATO prema Hrvatskoj ponaša kao prema koloniji, što neke zemlje članice pokazuju kao tendenciju. (Knjiga „Da se ne zaboravi“, Ante Gugo – Ceres, Zagreb 1997.)
Dakle, ako možemo govoriti o tuđmanizaciji društva, ona se u najkraćem može opisati kao zagovaranje procesa povijesne pomirbe, kao ravnomjernu podjelu vlasti između nasljednika ideološki suprostavljenih grupacija hrvatskog društva, kao uključivanje Katoličke Crkve u proces izgradnje moralnih vrijednosti društva, kao vrijeme nepostističkog kadroviranja u politici i istog takvog odlučivanja u procesu privatizacij, te kao političko pozicioniranje Hrvatske u srednjoj Europi, uz težnju za članstvom u NATO savezu i EU, ali ne pod svaku cijenu.
Proces onoga što se naziva detuđmanizacija društva počeo je još 29. prosinca 1995., kad je savez sedam tada oporbenih stranaka napravio listu koju su natvali „Sedam smrtnih grijeha HDZ-a“. U tom dokumentu govori se o potezima koje savez sedam stranaka želi poduzeti kako bi bili ispravljeni pogrešni potezi HDZ-a u vođenju države. Oni su HDZ-u i Tuđmanu tada zamjerili ponovno rađanje partijske države i koncentriranje vlasti u samo jednom centru državne moći umjesto raspodjele vlasti na Vladu i Sabor. Rekli su da će zaustaviti pretvaranje slobodnih medija u partijska glasila, da će zaustaviti procese u kojima se podržavljenje provodi umjesto privatizacije, da će radikalno mijenjati dotadašnji model pretvorbe, da će zaustaviti uništavanje političkih stranaka i da će spriječiti prodor vladajuće stranke u strukture nevladinih organizacija i udruga.
Nije potrebno previše prostora i vremena za analiziranje onoga što je učinjeno na tzv. detuđmanizaciji društva.
Pogledajmo što je to partijska država, koja je bila najveći problem koaliciji oporbenih stranaka iz 1995. godine, a koja će nakon Tuđmanove smrti preuzeti vlast u zemlji. Je li to nešto bitno drukčije od države koja gospodarski propada, ali kadrovska pitanja ostaju najvažniji problem u državi, kao što je danas slučaj?
Što znači decentralizacija vlasti? Znači li to prenošenje ovlasti predsjednika Republike na parlament koji o ničemu stvarno ne odlučuje, nego samo amenuje odluke premijera? Koja nam je razlika odlučuje li predsjednik države ili premijer, kad parlament i dalje jednako figurira?
Što znači zaustavljanje pretvaranja slobodnih medija u partijska glasila? Je li bitno drukčiji utjecaj na slobodu medija kad nastojiš političkim pritiscima utjecati na uređivačku politiku ili kad to radiš tako što medijima opraštaš stotine milijuna kuna poreza? Što je bitno promijenjeno u procesu privatizacije u odnosu na devedesete? Baš ništa. Je li zaustavljen proces uništavanja manjih stranaka? Zar posljednjih 14 godina i SDP i HDZ nisu gutali i uništavali svoje manje koalicijske partnere? Nakon koalicije s SDP-om, od HSLS-a i HSS-a ostali su samo tragovi, a nakon neformalne koalicije s HDZ-om, od HSP-a ni to.
Zar tek nakon Tuđmana nismo došli do prave bipolarizacije vlasti? I konačno, zaustavljanje prodora vladajuće politike u prostor građanskog društva. Zar je ikad ranije bila prisutna tolika politiziranost tzv. građanskog društva kao u posljednje dvije godine? GONG više niti ne skriva da radi u interesu vladajućih. Vladino financiranje tzv. nevladinog sektora nikad nije bilo veće i jače.
Jedina posljedica te famozne detuđmanizacije društva jest oživljavanje starih ideoloških podjela društva i oživljavanje napada na Katoličku Crkvu. Kad na temelju svega navedenog pokušamo odgovoriti na pitanje što bi bila detuđmanizacija društva, onda bi se to moglo opisati kao povratak društva na baštinu prije 1988. godine. Čak je i u vrijeme Ante Markovića društvo bilo manje podložno partijskoj kontroli svega i svačega, manje su se tražili ustaški kosturi i aveti koji prijete iz prošlosti i manje se napadalo Katoličku Crkvu.
U tom kontekstu možemo reći i da detuđmanizaciji društva danas zdušno pridonose i oni koji su radi dnevnopolitičkih potreba kunu u Tuđmana koji, za razliku od njih, nikad nije inzistirao na ideološkoj podjeli društva.
Tuđman nikad nije posjetio niti jedno grobište nastalo neposredno nakon 1945. baš kao ni Jasenovac. On tamo nije prikupljao jeftine političke bodove. Želio je biti, a rekao bih i ostao je jedini predsjednik svih građana Hrvatske.
Tuđmanizacija društva, iako opterećena brojnim stranputicama, bila je puno demokratičniji proces od detuđamanizacije koja se i danas provodi.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
