Naše društvo je u srži podijeljeno na puno duboljoj razini, a podjele se ne produbljuju kritikama ili izražavanjem neslaganja, nego upravo onemogućavanjem autentičnog dijaloga kroz lijepljenje etiketa. Da bismo konstruktivno djelovali na društvo i autentičnim dijalogom prevladali podjele, moramo se vratiti intelektualnom poštenju, a to nećemo moći dok na mjesto beskičmenjaka i s lijeve i desne strane ne dođu ljudi s integritetom.

Povjesničar Edward Carr u svojoj knjizi Što je povijest? napisao je kako postoji previše pojedinačnih činjenica i događaja koje jedan povjesničar nikad ne može u cjelokupnom obujmu obraditi te stoga on mora odabrati one činjenice koje smatra reprezentativnima za dio povijesti koji obrađuje. No, iako je odabir u određenoj mjeri subjektivan, on nije subjektivistički te, stoga, povjesničar ne može odabrati bilo koju činjenicu koju on želi i prikazati ju kao reprezentativnu za cijelo razdoblje, nego mora izdvojiti događaje koji se mogu smatrati paradigmom tog razdoblja tj. tipičnim primjerom koji služi kao uzorak koji se na ovaj ili onaj način provlači kroz sve događaje odabranog razdoblja. Naravno, to vrijedi ako se navedeni povjesničar želi nazvati znanstvenikom, a ne falsifikatorom.

Postoji na Facebooku profil koji komentira društvenu zbilju i nosi naziv Racionalist. Pozadinska slika se diči imenima Descartesa, Leibniza i Spinoze, a naivni posjetitelj bi se mogao ponadati da će tu pronaći neku kvalitetnu kritiku reduktivnog materijalizma. Međutim, pretražujući profil nije lako shvatiti koja je njegova poveznica s racionalizmom. Većinom se tu može naći standardno ismijavanje religije i konzervativnog svjetonazora, što je pomalo čudno jer su i Descartes i Leibniz i Spinoza bili religiozni ljudi. U jednoj objavi Racionalist se ruga komentaru nekog Facebook korisnika na profilu Kolinde Grabar-Kitarović, a koji glasi: „BOG POMAGAO NOVA PREDSJEDNICE. VELIKA MI JE CAST BITI FB.PRIJATELJ S NASOM NOVOM I PRVOM PREDSJEDNICOM IDEMO U POBJEDE GOSPODO KOLINDA UZ VAS SU CISTOKRVNI HRVATICE I HRVATI DOSTA JE 15g IZDAJNIKA…“ (ostatak je preskočen zbog duljine, ali poanta je shvatljiva i iz ovog dijela). Citat je bio popraćen i prigodnim Racionalistovim komentarom: „Svakog ‘domoljuba’ prije ili kasnije izda poznavanje hrvatskog pravopisa i gramatike. I ‘Caps lock’.“

Drugi primjer je s portala index.hr koji prenosi komentar jedne Facebook korisnice: „Gdijesu pravi HRVATI koji nevole Marka naš branitelj i najbolji Pijevać u našoj opljaćkanoj HRVATSKOJ pošten ćovijek i zaslužio je <3 <3“. Citat je s namjerom ismijavanja postavio indexov autor i urednik projekta (tako mu glasi titula u impressumu) Matija Babić. Kome je ismijavanje upućeno isčitava se iz naslova: „Rvati i Rvatce slave hit godine“, kao i iz opisa: „Tompsonovi fanovi: Pismeni koliko i pametni, pametni koliko i kulturni.“

Potpuno je sporedno što se ovdje radi o Kolindinoj predsjedničkoj kandidaturi i Thompsonovom Porinu, razlog iz kojega su ova dva primjera zanimljiva je taj što oni predstavljaju jedan tipičan uzorak koji se ponavlja, a na koji je važno staviti naglasak. Jasno je da nije moguće niti potrebno tražiti sve primjere ovog tipa, nego pronaći one koji su reprezentativni, kao što to Edward Carr savjetuje povjesničarima. Tko god malo prokopa po pamćenju, moći će pronaći čitavo mnoštvo ovakvih sarkastičnih podsmjehivanja nepismenim komentarima. Ono što je reprezentativno u ovim primjerima jest to što vade neki pojedinačni slučaj iz konteksta cjeline i prikazuju ga kao paradigmatski. U prvom primjeru je to jasno jer autor iz jednog nepismenog komentara zaključuje kako svakog domoljuba prije ili kasnije izdaju gramatika, pravopis i Caps lock, dok drugi primjer također iz jednog nepismenog komentara zaključuje kako je to tipični primjer svih „Rvata i Rvatica“. Čini se da se pojam „Rvatice i Rvati“ odnosi na posebnu skupinu unutar hrvatskog naroda, a to je ona koja je zaostala, tradicionalna, religiozna, ne čita mondene portale, protivi se svakom napretku i nikad ne ide lijevo na križanju staze. Dakle, autori nas navode da zaključimo kako su svi domoljubi nepismeni, a (H)rvatice i (H)rvati osim što su nepismeni, k tome su i nepametni i nekulturni.

Osim što ovakvi zaključci predstavljaju logičku pogrešku jer iz jednog primjera zaključuju na cjelinu, krasi ih i krajnje intelektualno nepoštenje. U antici su filozofi i znanstvenici smatrali znakom intelektualne etike da svoja mišljenja suptrotstave najkvalitetnijim kontrargumentima. Platon je tako većinu svojih djela napisao u obliku dijaloga jer je svaku svoju tezu u knjizi iznosio odgovarajući na najbolje prigovore sugovornika koji su postojali u to vrijeme. U Srednjem vijeku filozofi bi prije iznošenja neke teze prvo naveli barem tri najteža prigovora toj tezi i odgovorili na njih, a tek onda krenuli u obrazlaganje vlastitog mišljenja. S druge strane, iz naša dva primjera vidljivo je kako današnji „mislioci“ ne samo da ne vade najkvalitetnije argumente protivne svojima, nego naprotiv traže primjere s najlošijom argumentacijom i nimalo im nije stalo da nađu one koji bi bili objektivno reprezentativni. Nakon što se izvadi jedan takav komentar, nije teško omalovažiti ga s visoka i slavodobitno trijumfirati vlastitim smislom za sarkazam. To je kao da netko otme djetetu sladoled i onda ga još podrugljivo ismije. Svakako je dobio sladoled, ali je istovremeno izgubio integritet. („You win some, lose some“ kako kaže pjesma rock skupine Motorhead.)

U jednu ruku ne treba čuditi što nekome tko se naziva Racionalist (pa valjda i sve svoje snage polaže u razum) u raspravama nedostaje nešto tako fizičko kao što je kralježnica, ali bar bi Matija Babić trebao pripadati skupini kralješnjaka s obzirom da se često diči borbama s onima iz skupine koja je lišena iste. I nije ovo samo problem Matije i Racionalista (u daljenjem tekstu: MiR), paradigma je to kojom se može opisati pristup čitavog niza prvaka mišljenja i novinarskih perjanica kod nas i u svijetu. Za razliku od intelektualnih džentlmena na čijim je idejama izrasla naša civilizacija i koji ne samo da su svoja mišljenja sučeljavali s najkvalitetnijim prigovorima, nego su i te prigovore tumačili u najpozitivnijem mogućem svjetlu, kako im ne bi oduzeli nešto od težine koja im pripada. Za razliku, dakle, od njih, današnji prosječni komentator društvene zbilje traži što slabijeg protivnika kako bi ga mogao ismijati što većim sarkazmom. Na taj način zapravo osigurava sam sebi prostor da svoje mišljenje ne mora posebno duboko obrazlagati, nego mu je dovoljno par upečatljivih i lako pamtljivih parola te suprotno mišljenje optuženo za glupost. Tada je lako i uživati u vlastitom egu koji je tako pametan i veličanstvenog smisla za humor.

Nije čak toliki ni problem što je takav pristup neznanstven, logički neispravan, intelektualno nepošten i beskičmenjački, nego što je ciljano falsifikatorski. Koliko god imali razumijevanja za ljude poput MiR-ovaca (jer, budimo realni, nepismenih „rvata-tompsonovaca“ zaista ima pa je i bijes MiR-ovaca donekle razumljiv), ipak je njihov pristup nešto što je u bitnome neprihvatljivo. Logiku i neznanstvenost možemo oprostiti radi neznanja, beskičmenjaštvo radi nedostatka odgoja, ali falsificiranje je svjestan nemoralni čin za koji ne treba biti opravdanja. Vađenje primjera na ovaj način ne samo da želi prikazati kako je i cjelina takva, nego apriori diskreditira svakog onoga koji bi na argumentiran i pismen način htio braniti neke od sličnih stavova. Ako bi netko sutra htio zagovarati neki od stavova protivnih stavovima MiR-ovaca, unaprijed bi bio stavljen u košaru „nepismenih, nepametnih i nekulturnih“ (3N) te bi time njegovi stavovi bili omalovaženi i prije nego dobije pravu priliku argumentirati ih.

Da ciljano falsificiranje stvarnosti nije ovdje izoliran slučaj, možemo također vidjeti iz mnoštva primjera, ali ćemo opet navesti dva reprezentativna. Građanska inicijativa Nepomireni radila humanitarni prosvjed igračaka „Ne dirajte im djetinjstvo“ na Markovom trgu u kojem se tražilo pravo na izbor stručnijeg i kvalitetnijeg 4. modula zdravstvenog odgoja. Postojao je tim od četvero ljudi koji je bio spreman u bilo kojem trenutku dati izjavu i odgovarati na pitanja bilo kojeg novinara iz bilo kojeg medija, što je stalno i činio. Ali neki novinari su kategorički odbili tražiti izjavu od organizatora, nego su zaustavljali prolaznike nasumce i pokušavali isprovocirati što nesuvisliju i nekvalitetniju izjavu, kako bi javnosti poslali poruku da je ovo još jedna zaostala klerikalna inicijativa bez smislenih argumenata. Ili, ako ste ikad bili na nekom domoljubnom ili vjerskom skupu, nakon što izvještaj s tog istog skupa pročitate u medijima, pitate se jeste li bili na istom mjestu.

Falsificiranje ovog tipa implicira i kako skupina „3N“ ne postoji među MiR-ovcima i kako među njima postoje samo „pametni, pismeni i prosvijetljeni“ (3P), što je druga vrsta falsificiranja. Ljudi se dijele na dvije skupine, od kojih je jedna skroz crna, a druga skroz bijela, dok je crnoj ujedno i nalijepljena etiketa kako bi joj na čelu jasno pisalo da je crna (ako se to već ne bi vidjelo dobro) te joj je dodijeljena propisna kutija iz koje ne može izaći. Ovdje je zapravo na djelu intelektualna segregacija par excellance, dijaloški apartheid prve vrste. Branitelji ljudskih prava bi se sigurno imali čime pozabaviti. Naravno, ako bi uspjeli iz Mongolije.

Jedna od (mnogih) loših posljedica ovakvog falsificiranja stvarnosti je i ta što na jeftin način pobuđuje prenaglašene emotivne reakcije kod ljudi, ali podražajima koji nemaju stvarnog sadržaja. Karikaturno naglašavajući ovakve nepismene komentare i prikazujući ih kao paradigmu, kod prosječnog čitatelja bude se izrazito sarkastične i negativne emocije. Ali problem je u tome što je front na koji će čitatelj usmjeriti te emocije naprosto pogrešan. Kao u onoj priči kada je dječak tri puta lažno viknuo da vuk dolazi, a četvrti put kad je stvarno došao nitko mu nije vjerovao, tako i ovdje ako ljudima probudite sto puta snažnu afektivnu reakciju na nebitnim stvarima, oni će ostati osakaćeni za mogućnost emotivnog refleksa kada to stvarno bude potrebno. Ovakvim falsificiranjem vrši se anesteziranje čovjekove sposobnosti upravljanja emocijama u skladu s razumom jer ga se potiče da snažno reagira na priče koje na površini izgledaju upečatljivo, ali su sadržajno prazne. Umna tromost je nužna posljedica izlaganja ovakvim sadržajima jer daje čovjeku lažnu sigurnost u vlastite stavove s obzirom da jedinu kritiku kojoj su ti stavovi izloženi predstavljaju ovakvi nepismeni i neargumentirani komentari. Naši bistri vitezovi MiR-a puno bi dobra čitateljima učinili kad bi svoja mišljenja sučeljavali kvalitetnim prigovorima druge strane jer bi tako potaknuli čitatelje da svoje energije usmjere na bitne argumente i veće iskorištenje moždanih vijuga. Sposobnost dovođenja vlastitog stava u pitanje temeljna je pretpostavka mogućnosti stvarnog dijaloga.

Nakon svega bit će najsmiješnije ponovo u budućnosti čuti od istih ljudi kako neki („crna skupina“, 3N) unose u društvo podjele. Naše društvo je u srži podijeljeno na puno duboljoj razini, a podjele se ne produbljuju kritikama ili izražavanjem neslaganja, nego upravo ovakvim onemogućavanjem autentičnog dijaloga kroz lijepljenje etiketa, ismijavanja s visoka i falsificiranja stvarnosti. Da bismo konstruktivno djelovali na društvo i autentičnim dijalogom (bar donekle) prevladali podjele, moramo se vratiti intelektualnom poštenju, a to nećemo moći dok na mjesto beskičmenjaka i s lijeve i desne strane ne dođu ljudi s integritetom.

Izvor: Hrvoje Vargić | Bitno.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save