Dokle će Crkva u Hrvata biti na optuženičkoj klupi?
Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine sa svoga susreta u Bjelovaru 2. srpnja objavili su priopćenje u kojem, osvrćući se na aktualnosti u društvu, poručuju: »Posebno su u javnosti primijećeni učestaliji napadi na Katoličku Crkvu, u kojima se iznose razne neistine. Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu, mons. Vladi Košiću, izloženomu neprimjerenim grubostima i nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost.« Taj stav izazvao je u medijskoj javnosti nove reakcije koje nisu bile nimalo blaže u svojim grubostima i koje su, može se reći, još žešći napad na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj. Premda stavovi većine onih koji su se oglasili napadajući biskupa Košića i Crkvu ne zaslužuju pozornost javnosti, njihovi su stavovi prošireni u javnost te mogu zbunjivati i vjernike i sve druge građane koji nisu dovoljno informirani.
Iz citiranoga dijela priopćenja s metropolijskoga susreta biskupa posebno bi trebalo zapaziti važno upozorenje da se u hrvatskoj javnosti pokušava »Crkvi oduzeti glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost«. Pročišćavanje spomena prošlosti po izričitom zahtjevu svetoga pape Ivana Pavla II. važna je zadaća i Katoličke Crkve kao institucije i svih njezinih članova te svaka krajevna Crkva izvršavajući tu zadaću pruža iznimno važno i dragocjeno služenje društvu u kojem živi. Naime, pročišćavanje spomena prošlosti znači otvoreno i nepristrano suočavanje sa svim onim što se dogodilo, i to suočavanje u kojem se istina oslobađa svih nametnutih okova, zlo se osuđuje, počinitelju ili počiniteljima zla se oprašta, događanje se pamti ili unosi u svijest kao opomena da se nikada više i nigdje ne ponovi te to događanje prestaje biti razlog ili povod novih razmirica ili novoga dijela spirale zla. Prošlost koja nije na takav način pročišćena – a u Hrvatskoj zahvaljujući ideologizaciji i politikantstvu mnogih političara i skrivenih moćnika upravo se sprječava čišćenje prošlosti kako one iz razdoblja II. svjetskoga rata i poraća tako i one iz devedesetih godina kad je agresija izazvala prolijevanje krvi – u svakom času može postati ne samo kamen spoticanja i društvene podjele, nego i uzrok novoga nasilja. Budući da u Hrvatskoj postoje skupine i pojedinci koji ne žele pročišćavanje spomena prošlosti, od vremena do vremena ponavljaju se napadi na Katoličku Crkvu te se svim sredstvima želi spriječiti takvo djelovanje Crkve. Drugim riječima, postoje u Hrvatskoj skupine i pojedinci koji žele svim silama, osobito svojim pristranim i nepoštenim prikazivanjem prošlosti, držati otvorene rane iz prošlosti i tako na optuženičkoj klupi trajno držati sve one koji se s njima ne slažu.
Upravo to je kontekst koji otkriva razloge aktualnih napada na biskupa Košića i Katoličku Crkvu. Oni koji biskupa napadaju ne mogu prihvatiti da bi ikad prestala krivnja onoga i onih koji su zlo učinili a ne pripadaju njihovu jatu, a istodobno prešućuju zlo koje su počinili pripadnici njihova ideološkoga i političkoga kruga. Nekima nije dovoljno što je okrivljeni za zlo (ne ulazeći ovdje u to je li stvarno zlo počinio ili nije odnosno je li za njega odgovoran ili nije) čak izdržao kaznu, kao što im nije dovoljno što su pripadnici njihova jata u poraću pobili desetke tisuća »neprijatelja« iz redova hrvatskoga naroda, već i dalje optužuju i okrivljuju žrtve, štoviše pokušavaju čitav hrvatski narod proglasiti genocidnim.
Nije zadaća ni briga Katoličke Crkve u hrvatskom narodu cjelovito istraživati i tumačiti određena događanja u prošlosti, ali jest joj zadaća ustati za istinu koja je jedini pravi temelj opraštanja i pomirenja i ustati za uklanjanje zaprjeka, osobito umjetnih: političkih i ideoloških, da se omogući opraštanje, pomirenje i suživot ljudi različitih pripadnosti. U okolnostima kad se gotovo svim sredstvima želi nametnuti jedna i isključiva interpretacija događaja u prošlosti, a koja ne počiva na potpunoj istini, odnosno koja svjesno ignorira neke bitne činjenice, i to s ciljem da se politički diskreditira hrvatski narod i uloga sadašnje hrvatske države, onda je ustajanje u obranu istine zadaća svih koji poznaju istinu. Biskup Košić, očito, ima uvide u cijeli taj konglomerat događanja i u njegovu istinu i zato je dužan, već kao vjernik, i javno progovarati.
Ne postoje, niti mogu postojati, riječi biskupa Košića kojima bi odobravao ili nijekao ikoji oblik zla ili zločina, čak ni riječi kojima bi dovodio u pitanje legalnost Međunarodnoga suda, a postoje njegova svjedočanstva da osuđuje svaki zločin kako u II. svjetskom ratu i poraću tako i devedesetih godina. Postoji također jasan Košićev stav da se, ako su poznati, odgovorni kazne za počinjene zločine kako u II. svjetskom ratu i poraću tako i devedesetih godina. To nije samo Košićev stav, nego je to i stav univerzalne Katoličke Crkve i trebao bi biti stav baš svakoga pripadnika te velike zajednice. A što je biskup Košić uvjeren u opravdanost rezerviranoga stava prema istjerivanju pravde za zločin u Ahmićima te što ima osobno iskustvo obraćenja i duboke vjere osuđenoga za taj zločin, daje mu pravo i dužnost da se suprotstavi nametanju crno-bijeloga klišeja kojim se zapravo želi onemogućiti istina. Svaki čovjek, pa i onaj koji je u životu počinio teško zlo, ima neotuđivo ljudsko dostojanstvo i nitko mu ga nema pravo nijekati ni oduzeti u ime ikoje politike ili ideologije. Tko god to ne priznaje, zapravo priprema teren za nove oblike nasilja. A Crkva čišćenjem spomena prošlosti, koje se ne može ostvariti bez prihvaćanja istine, upravo želi stvarati temelj za opraštanje i pomirenje.
Ivan Miklenić / Glas Koncila
