Mile Prpa: Trošak Gay Pridea ni u kojem slučaju ne bi trebao pasti na teret poreskih obveznika
Reče, dakle, Gospodin: “Tužba na Sodomu i Gomoru doista je velika, a njihov je grijeh vrlo težak. Zato ću sići i vidjeti jesu li doista činili kako to o njima kazuje tužba, što je doprla do mene. To ću ja vidjeti“. (Knjiga postanka 20,21) Gradovi Sodoma i Gomora su pojmovi i simboli najveće moralne izopačenosti u svijetu u vrijeme praoca naroda – Abrahama.
Split nije Sodoma!
Što me je ponukalo da napišem članak na temu starozavjetne Sodome i Gomore? Ovih dana, točnije 07. lipnja 2012.g. se u Splitu održava HOD ISTINE I RADOSTI u organizaciji Katoličke udruge za promicanje života po evanđelju – SOL ZEMLJI, koji ima za cilj pokazati javnosti da Split nije Sodoma, i da Hrvatska nije Gomora! Što bi se suvremenim rječnikom moglo protumačiti da ni Split kao grad, a jednako tako ni cijela Hrvatska nisu moralno izopačene, da nisu okrenule leđa Bogu, ili što se narodski kaže – da se na Boga ne nabacuju kamenjem, a sve se održava u kontekstu najavljene Gay pride ulicama grada Splita zakazane za 09. lipnja 2012.g.
Danas u suvremenom svijetu kad se izgovori riječ Sodoma i Gomora, misli se na pojam nemoralnosti, izopačenja, neljudskosti, perverzije, sodomije, blasfemije, bogohuljenja i slično, što je upravo bio i razlog, po Bibliji, da se Gospodin (Bog), odluči na uništenje tih gradova, to jest njihovo spaljivanje u ognju. Tome je prethodilo ispitivanje stanja u tim gradovima, i osim Abrahama i njegove obitelji, u tim gradovima nije pronađen niti jedan drugi pošten čovjek.
Za dan 09. rujna ove 2012.g. u Splitu je najavljena druga po predu Gay pride (parada homoseksualaca i lezbijki) kao novi „iskorak“ u demokratičnosti, i osobito u još nepotvrđenoj i nedozreloj demokraciji u Hrvatskoj.
Doista, grad Split nije Sodoma, niti je Hrvatska Gomora, niti će grad Split niti cijela Hrvatska zbog toga biti spaljeni Božjim ognjem, ali se višedimenzionalno postavlja pitanje moralnosti ili nemoralnosti takve akcije, koju podržava cjelokupni državni establišment, barem javno, čak i sami politički vrh države, a obzirom da je takva manifestacija izraz protuprirodnog ponašanja pojedinaca očito u suprotnosti s naukom katoličke crkve, za pretpostaviti je da takve „iskorake“ ne podržava ni Crkva u Hrvata, a time ne ni njeno vrlo visokopostotno vjerski opredijeljeno katoličko stanovništvo.
Ali sloboda u nekoj državi nije samo sloboda većine, država mora osigurati i garantirati i slobodu društvenim i socijalnim, vjerskim, nacionalnim i sličnim manjinama. Prema Ustavu RH takva sloboda u Hrvatskoj je neupitna, na primjer da nacionalne manjine imaju svoja kulturna i politička društva, da određene socijalne grupe imaju pravo biti organizirane u neke udruge ili asocijacije i sl. što je samo po sebi u redu.
Međutim, ako u javnoj manifestaciji takvih manjinskih prava, njihova javna manifestacija predstavlja vrlo visoki stupanj siguronosnog rizika, takva manifestacija izlazi iz okvira ustavnih prava – jer predstavlja izazov većini, i potrebno je dodatno, ne redovito angažiranje policijskih, a ponekad i specijalnih snaga da bi se osigurao red i mir. Financijska sredstva za neredovito osiguranje pojedinih takvih akcija, kojima je za cilj indirektno prkošenje demokratskoj većini, ne bi ni u kojem slučaju trebale pasti na teret poreskih obveznika.
Ukratko rečeno, nitko nema pravo trošiti novac poreskih obveznika za osiguranje takvih akcija. Iz ovoga se dade izvući samo jedan jedini ispravni zaključak – održavanje takvih „iskoraka“ ili kako god da ih drugačije zvali radi ostvarenja prava manjina, u principu moglo bi se odobriti, ali samo uz jedan uvjet, da sudionici u organizaciji unaprijed osigurju vlastita sredstva za njihovo izvanredno osiguranje. Trošak tog osiguranja zacijelo nije mali i iznosi najvjerojatnije par stotina tisuća kuna, a kako to nije redovan skup, već skup vrlo visokog siguronosnog rizika, za održavanje takvih skupova troše se velika sredstva i to iz Državnog proračuna, izravno na teret poreskih obveznika među kojima zacijelo ima vrlo visoki postotak onih koji smatraju da je to besmisleno jer je društveni moral javni, i stvar je cijeloga naroda. Svaka politička ili upravna odluka, bez obzira tko je donosi, treba najprije proći kroz rešeto moralnosti, a potom zakonitosti.
Hrvatska nije Gomora!
Da, doista Hrvatska nije Gomora, ali je zato zadnja postkomunistička utvrda u Europi, a u svijetu po tom pitanju samo dvije države su ispred nje; Sjeverna Koreja i Kuba!
Tu tvrdnju bijelodano potvrđuje, pored svega ostaloga, i postkomunistički jugoslavenski politički dernek u Kumrovcu koji se održava svake godine 25. svibnja i to svaki puta biva po broju učesnika sve veći. Ove godine je tome nazočilo oko desetak tisuća nostalgičara propalog jugokomunističkog režima gdje se veličalo lik i djelo jednog od najvećih krvnika i zločinaca u povijesti svijeta, veličalo ga se pod insignijama tog režima, pod njegovim barjacima i pjevanjem pjesama iz tog razdoblja, a sve je bilo izrazito usmjereno protiv neovisnosti Republike Hrvatske kao samostalne države. Pod istim tim insignijama (crvene petokrake zvijezde, srp i čekić, uniforme bivše države i sl.) vodila se devedesetih godina prošlog stoljeća brutalna oružana agresija na sve nesrpske narode u bivšoj Jugoslaviji, a posebno na Hrvate i Bošnjake, te Kosovare po okrutnosti, a da i ne spominjem da je pod tim insignijama, za vrijeme mira u Poraću, brutalno poubijano nekoliko stotina tisuća pripadnika hrvatskog naroda svih uzrasta, koje stradanje poznajemo pod pojmom Bleiburška tragedija hrvatskog naroda..
Hrvatska državna vlast vrlo blagonaklono gleda na to, zacijelo to i podržava, slobodno bi se moglo reći i potpuno javno, pa se možemo pitati – tko je u ovoj državi lud?! Odgovor na to pitanje nije niti malo lagan i jednostavan, ali zato je zaključak posve jasan – ta i takva politika ne vodi ovaj narod prema dobru već više godina. Među hrvatskim pukom stvara se duboki umjetni tektonski politički rascijep, za kojega se još dugo neće čekati – i više ga se neće moći preskočiti. Dok se istočno od nas kod naših susjeda ustoličuje ekstremna nacionalistička vlast, koja postaje i prijetnja hrvatskoj državi, unutar hrvatskog korpusa svjesno se stvara razdor, kao da je u funkciji te istočne politike.
Podržavanje takvih kumrovačkih skupova od strane politike, ista nesvjesno daje legitimitet jednom dijelu naroda da se organizira na podlozi ekstremne desnice. Oba ta ekstrema u Hrvatskoj treba zaustaviti dok je to još moguće, treba ih zaustaviti razumom, političkom mudrošću i zabranom svega onoga što pripada bilo kakvim bivšim totalitarnim režimima, i terba graditi konstruktivno jedinstvo naroda, kao zalog naše budućnosti. Ali nejednaki aršini postupanja prema lijevima i desnima zacijelo ne predstavlja političku mudrost, jer jedne se progoni, a druge se blagoslivlja crvenim krpama.
Mile Prpa
