Je li AIDS zaslužena plaća?
Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebe primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. (Rimljanima, 1, 26-27).
Razuman kršćanin se s pravom mora upitati: koja je to pravedna plaća za seksualno zastranjenje?
Rezultat zastrašujuće kampanje javnog mnijenja kako LGBT-skupine predstavljaju normalan, zdrav alternativni način života, nije prouzročilo samo stvaranje amoralnog homoseksualnog čovjeka nastranosti i izopačenosti ili „biološkog hermafrodita”, već i kugu 20. stoljeća – AIDS. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je ta zarazna neizlječiva bolest proizvedena u laboratorijima „Velikog oka”, no ona je svakako donijela golemo bogatstvo farmaceutskoj industriji koja je isključivo u njihovom vlasništvu.
Pored toga, AIDS-epidemija će poslužiti kao još jedna metoda u nizu pomoću koje će se „Veliko oko” u doglednoj budućnosti riješiti „beskorisnih izjelica” – viška svjetskog pučanstva, koje im nije potrebito za funkcioniranje jednosvjetskog sustava. Primjera radi, danas je svaki treći stanovnik Afrike zaražen AIDS-om. Zahvaljujući AIDS-u, uz nametnute ratove i nerješavanja gladi, za tridesetak godina broj stanovnika Afrike (tzv. ljudski korov) će se prepoloviti.
Sustavno se prešućuje činjenica da je AIDS pošast koja se uglavnom širi među promiskuitetnim muškarcima homoseksualcima. I na hrvatskoj javnoj televiziji moglo se čuti kako su „svega” 30% među oboljelima od te strašne smrtonosne bolesti homoseksualne osobe iako prema službenim podacima HZJZ od 900 zaraženih osoba u Hrvatskoj, 48% su osobe homoseksualne orijentacije. Jasno da je, osim krivog podatka, izostao drugi dio priče: kako je i tih „30%” deseterostruko više od prosjeka oboljelih heteroseksualnih osoba; kako su biseksualne osobe (iz grupacije LGBT) zarazile heteroseksualne; kako se bolest s homoseksualnih osoba mogla prenijeti ne samo intravenoznim uzimanjem droge ili transfuzijom zaražene krvi već i suzama, slinom, tjelesnom tekućinom, ubodom komarca i dr. na heteroseksualne osobe koje su zarazu proširile među sobom itd.
Stoga s posebnim žalom, osjetljivosti i razumijevanjem treba gledati na one heteroseksualne osobe koje su kao kolateralne žrtve zaražene AIDS-om.
Postalo je „zabranjeno” iznositi činjenicu kako se AIDS izvorno nazivao GRID (gay-related immunodeficiency disease – bolest imunodeficijencije povezane s homoseksualcima). Nakon pritiska na zdravstveni sustav GRID je žurno promijenjen u genetički akronim AIDS (sindrom stečene imunodeficijencije). Odjednom je društvu izostao razlog da se boji i kloni homoseksualaca!
Usporedo s modifikacijom pravog uzročnika „kuge” još se nešto promijenilo u ljudima zahvaćenim istim neprirodnim spolnim ponašanjem. Skupovi aktivista „za slobodu izbora” u prvim godinama su bili krajnje agresivni. Dovoljno se podsjetiti na strašan incident koji se dogodio u katedrali Svetog Patricka u New Yorku od 10. prosinca 1989. godine. Tada su prigodom podnevne Svete mise mnoštvo predanih prosvjednika za „gay prava” bijesno protestirali oko katedrale. Neki su bili odjeveni u zlatne halje slične svećeničkom ruhu, nosili su pornografski naslikanog Isusa, transparente s natpisima: „Držite svoju Crkvu daleko od mojih prepona”, „Mičite svoje krunice s mojih jajnika!”, „Nosite se sa svojom dogmom!” i sl. Protestni skup doživio je vrhunac kada su radikalni aktivisti ušli u prepunu katedralu. Svetu euharistiju pretvorili su u bogohuljenje skačući po klupama, vrišteći i prijeteći šakama, bacajući kondome u zrak. Jedan od napadača zgrabio je posvećenu Hostiju i bacio na pod. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 20. i 21.).
Bilo je to vrijeme kada je širenje AIDS-a i smrtnost prouzročena njime dosegla zastrašujuće brojke. Od njega su počele umirati i popularne osobe toga vremena (Rock Hudson, Max Robinson, Rudolf Nurejev, Arthur Ashe itd.). Postalo je jasno da je tako agresivni pristup homoseksualnih aktivista kao u katedrali St. Patricka hod po oštrici noža. „Veliko oko” je moralo preobraziti negativnu sliku, ne samo zastrašujuće epidemije AIDS-a u pozitivnu, već i od histeričnih nasilnika stvoriti poželjne skupine.
Nakon sveobuhvatne, dugoročne kampanje raznoraznih službi za odnose s javnošću, poglavito u SAD-u kao „izvoru zla”, asocijacija o homoseksualnosti i bolesti AIDS-a okrenula se naopačke. Manipulacija emocijama je izvršena, negdašnji nasilnici postali su inteligentna i proračunata organizacija koja s „puno ljubavi i ponosa” prkosno maršira ulicama tražeći samo „jednaka prava za život”, pritom stvarajući „nasilnike” među onim drugima – „konzervativnim bogomoljcima”.
Negativna asocijacija običnog čovjeka se također preokrenula u pozitivnu prema „kolonijama gubavaca”. Umjesto javne histerije koja je nekada dovodila do „javnog kamenovanja” oboljelih od AIDS-a, stvorena je od njih, ne samo percepcija žrtve, već kako je to nešto posve normalno, čak pozitivno koje mora uživati svu simpatiju i skrb. Dovoljno se sjetiti mnogih „slavnih osoba” koje su postale planetarno popularne tek kada su se zarazile AIDS-om i umrle!
Zlokobni proces ušao je u najcrnju degeneraciju. Kuda sve može odvesti otpadništvo od naravnog Božjeg zakona ilustrira nam podzemni homoseksualni pokret „lov na virus”. U današnjem izopačenom svijetu lovci na virus su muškarci koji zarazu AIDS-om doživljavaju kao vrhunsko seksualno iskustvo. Glavni fokus njihovog života je traganje za spolnim susretima u kojima će se zaraziti AIDS-om. Izopćenici koji žele virus nazivaju se „lovcima”, oni koji slobodno prenose taj virus nazivaju se „darovateljima”, a sjeme zaraženo HIV-om tretira se kao „tekuće zlato”. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 18., 74. i 151.).
Morbidno i jezovito je smatrati taj virus nečim vrijednim svake pohvale i slavljenja. Dekadenciji supkulture smrti nikad kraja kao i halucinaciji programiranja uma. Ono što je strašno u tom svijetu je to da taj „dragovoljac” postaje cool, najpoželjnija osoba u službi „za inicijaciju u bratstvo”, poput štovatelja poganske božice Kibele kojoj su svećenici nakon izvršene samokastracije darovali svoje odrezane genitalije.
Ovo je zadnje potonuće čovjekovog bitka koje neizostavno vodi u sotonizam kako i stoji u Sotonskoj bibliji Antona Szandora LaVeya: „Sotona predstavlja čovjeka samo kao još jednu životinju, ponekad bolju, češće goru od onih koje hodaju na sve četiri noge, koji je, zbog svog „božansko-duhovnog i intelektualnog razvoja”, postao najopakija od svih životinja”.
Korišteni dijelovi iz knjige Kontrola uma
Mladen Lojkić
