DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Petnaesta nedjelja kroz godinu
PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Iz 55, 10-11; Rim 8, 18-23; Mt 13, 1-23
„Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam,
mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate,
ali nisu vidjeli, i čuti što vi slušate, ali nisu čuli“ (Mt 13, 16-17).
Misno evanđelju petnaeste nedjelje kroz godinu donosi nam svima dobro poznatu Gospodinovu prispodobu o sijaču i sjemenu. Zanimljivo je kod ove prispodobe da nam je evanđelist zapisao i Gospodinovo tumačenje. Sjeme riječ Božja, veli naš božanski Učitelj, a tlo na koje pada predstavlja različite vrste ljudi u njihovu odnosu prema Božjoj riječi. Tako u nekima, koje predstavljaju tlo uz put, kamenito tlo i trnje, riječ Božja ne donosi ploda, a ondje gdje ju se primi, a to su oni koje predstavlja dobra zemlja, riječ Božja donosi obilat rod. Premda znamo Gospodinovo tumačenje prispodobe to nas ipak ne oslobađa napora da i mi o njoj razmišljamo, da pokušamo otkriti skrivene dubine Božje riječi koja je neiscrpiva i koja uvijek iznova progovara svakom novom naraštaju pa tako i našemu. No ne bi bilo dobro kad bismo popustili kušnji da osobe iz naših obiteljskih ili župnih zajednice svrstavamo u kamenito tlo ili trnje jer, ako ćemo biti iskreni, često smo puta i sami takvi. Da je to tako možemo odmah provjeriti jednim vrlo jednostavnim ispitom. Pokušajmo se, primjerice, sjetiti o čemu je govorila Božja riječ prošle nedjelje. Ne sjećamo se, zar ne. Eto kako je u našemu srcu riječ Božja često puta ugušena vremenitim brigama, kako nije uhvatila korijena i kako rijetko donosi ploda. To ipak nije razlog da budemo malodušni, nego je poziv da uvijek iznova otvaramo svoje srce Božjoj riječi te da se molimo da u nama donese ploda. Pokušajmo se dakle u stavu poniznih slušatelja otvoriti poruci Gospodinove prispodobe o sijaču i sjemenu, znajući da sve što je dobro od njega dolazi pa tko i razumijevanje riječi i donošenje ploda.
U razmatranju prispodobe o sijači i sjemenu naša pozornost redovito ide na različite vrste tla na koje sjeme pada te pokušavamo sebe ili druge prepoznati u ovoj ili onoj vrsti tla, a ipak je u prispodobi u prvom planu sijač koji sije sjeme. Sijač iz prispodobe sije velikodušno, sije uz put, i na kamenito tlo, i u trnje te napokon u dobru zemlju. Ne uznemirava se što mu tri četvrtine sjemena ne donose ploda, nego se raduje što dobrim plodovima rađa sjeme palo na dobru zemlju. Zajedno sa siječem u prvom planu je i sjeme. Sijač i sjeme su neraskidivo povezani. Nema sijača bez sjemena, sjeme sijača čini onim tko on jest. Kad nestane sjemena nema ni sijača ili ga ima tek kao mogućnost. Sijač i sjeme, sjeme i sijač upućeni, određeni jedno za drugoga. Bez sjemena nema sijača, a bez sijača sjemenje nikada neće donijeti ploda, neće su umnožiti, neće ostvariti ono za što je određeno.
Iz Gospodinova tumačenja prispodobe doznajemo da je sjeme riječ Božja, no tko je sijač? Očito sam Gospodin Isus Krist, a poslije njega svi oni koji se nalaze u službi riječi Božje kao njezini navjestitelji i tumači. To mogu biti svećenici ukoliko su navjestitelji i tumači riječi Božje; to mogu biti vjeroučitelji i vjeroučiteljice; to mogu biti kršćanski roditelji i drugi kršćanski odgojitelji koji odgoj svoje djece temelje na kršćanskim načelima koja proizlaze iz riječi Božje; napokon to smo svi mi jer se na neki način si, izravno ili neizravno, nalazimo u odgoju, jedni kao odgojitelji drugi kao odgajanici, a svi smo i jedno i drugo. Bilo kao odgojitelji ili kao odgajanici željeli bismo da nam plodovi odgoja budu dobri, da naši savjeti padnu na dobru zemlju te da donesu obilat plod. No često zaboravimo na povezanost sjemena i sijača. Gospodin Isusa je sijač božanske riječi, ali je ujedno i sjeme. On je božanski sijač koji sije sjeme božanske riječi, božanskog života u ljudska srca; u konačnici u ljudska srca sije samoga sebe. Po njegovu bi primjeru i kršćanski odgojitelji prije bilo kojeg savjeta upućena drugima i sami trebali postati dobra zemlja koja prima sjeme, a potom postati sjeme koje se sije, a to je moguće jedino u potpunoj posvećenosti drugima, posvećenosti koja želi dobro drugoga ne zbog nagrade nego zbog ljubavi, zbog radosti da druga, ljubljena osoba postaje dobra zemlja koja donosi ploda, da postane ono što je pozvana biti: dijete Božje, stvorenje koje Bog ljubi i koje je pozvano živjeti na hvalu slave njegove.
Dobar sijač zna da nije lako pripremiti zemlju za sjetvu koja će donijeti ploda. Kako bi sjeme u dobroj zemlji donijelo ploda valja zemlju dobro preorati, a ljudsko se srce ore plugom pokore, plugom onoga što se nekada nazivalo mrtvljenje, a danas bismo mogli nazvati samodisciplina, koja se stječe različitim vježbama odricanja i stege. I kad je dobra zemlja uzorana i kad na nju padne sjeme još je daleko od ploda. Za dobar plod potrebni su i drugi uvjeti: toplina sunca i plodnost kiše. Da naša srca donesu plod božanskih djela potrebno ih je izlagati suncu ljubavi Božje i to kroz činjenje dobrih djela, milostinje, možda kroz euharistijsko klanjanje, a svakako kroz molitvu. Kako bi naša srca postala plodna potrebna je i rosa Duha Svetoga, a ona silazi na nas kad u poniznoj molitvi zazivamo božansku milost da nas natopi darovima potrebnima za naše svakodnevno kršćansko življenje. Bez topline sunca i plodnosti kiše nema ploda, ma kako zemlja po sebi bila plodna. Bez milosti Božje, bez milosti i blagoslova zaludu su sva naša nastojanja oko izgradnje vlastitog ili obiteljskog ili društvenog života. Istina je da su naša srca trajno izložena kušnji, da se od dobre zemlje pretvore u zapuštenu zemlju, da postanu ugaženo i kamenito tlo, tlo koje je obraslo trnjem. Potrebno nam je trajno bdjeti nad vlastitim srcem, čupati korov i trnje iz njega te ga trajno obrađivati.
Velika nam je utjeha, kako veli prvo čitanje, što sam Bog jamči da se Njegova riječ njemu na vraća brz ploda nego čini što on hoće. Usprkos našoj ljudskoj slabosti Božja riječ u sebi nosi snagu da našu slabost preobrazi u jačinu te da u nama donese ploda i onda kad se mi ne nadamo, kad ne očekujemo, pa čak i onda kad to niti ne želimo.
Paradoksalno, ali istinito je da onda kad se priznamo i prepoznamo kao besplodni, u trnje zarasli tek se tada otvaramo plodnosti, jer tada i samo tada može Bog djelovati u nama i kroz nas. Dok mislimo da smo plodni, da sami možemo, uvijek iznova ćemo se naći u slijepoj ulici, kako u osobnom tako i u obiteljskom i u društvenom životu. Tako nam se događa kao i Isusovim suvremenicima, naime da slušamo, ali ne shvaćamo, da gledamo, ali ne vidimo. Onima koji iskreno otvaraju srce Božjoj riječi u poniznosti i malenosti vlastitog bića Isus veli: Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju.
Zaista, blago nama, kad u navještenoj riječi prepoznamo riječ Božju za nas, kad u euharistijskom slavlju prepoznamo Krista Gospodina kako nam dolazi i kako nam se uvijek iznova daruje i predaje za nas.
Don Mladen Parlov
