O Prvom svitskom boju: Financiranje boja
TAJEDNIK GRADIŠĆANSKIH HRVATOV Iz naših gradišćanskih Hrvatskih novina, na lijepom starom graišćanskom dijalektu, prenosimo članak kako se u Austro-Ugarskoj financirao I. svjetski rat
Nije samo junačku krv i marljivost žen potribovala i zlorabila država u bojnom vrimenu, nego istotako i materijalno bogatstvo svojih stanovnikov. Poznata je krilatica Raimonda Montecuccolija, ki je od svojega bojnoga gospodara potribovao: za boj tribamo pinez, pinez pak još jednoč pinez! A država je kod planiranja budžeta i na početku 1914. ljeta mislila na mirna nutarzimanja i vandavanja. A boj je rashitio svako normalno gospodarenje pinezi. Ada država si je morala kade priskrbiti pinez. Tako je apelirala za vrime boja na patriotsku pripravnost svojih podanikov i prosila mirnim putem i blagim pritiskom na posudjenje pinez od svojih državljanov. Svi su došli na red, nikoga nije poštedila državna mašinerija.
Naše novine pišu o „bojnom posudjenju”. U Austriji i Ugarskoj je bilo tih za vrime boja osam: 1914. 1x, 1915. 2x, 1916. 2x, 1917. 2x i 1918. 1x s ukupnom svotom od 53,72 milijardi korun. Činzi su bili od 5 i 1/2%, kašnje do 6 i 1/2% i bili povezani državnom obligacijom. Do toga ali nije došlo, jer raspadom Austro-ugarske monarhije i izgubljenim bojem je propao posudjeni pinez. Boj se je financirao u prvom redu od posudjenih pinez a ne od porcijov i nutarzimanja. Odnos je bio 3/5 od bojnoga posudjenja a nek 2/5 od porcijov i nutarzimanja države. Skupni stroški su se podilili na Cislajtaniju 63%, jer je bila gospodarstveno moćnija i na Translajtaniju s oko 37%. Osobito je agrarna Ugarska imala velike poteškoće s priskrbljenjem pinez.
Na početku boja su se veljek zaprle burze i zabranila emisija za tudje vridnosne papire. Banke su se blago prisilile na notiranje bojnoga zajma. A za notiranje svakoga posudjenja se je pokrenula velika propaganda, apeliralo na patriotizam. Istovrimeno se je podžigala špekulacija jer su na šparne uloške plaćali samo 3%, a bojni zajam je obićao 6%, tako su šparači friško spraznili svoje konte i prenotirali na bojni zajam. Propaganda je bubala … naš pinez po šparnica i banki izložen je vsakorjačkim prilikam, a kod orsaga je na najsigurnijem mestu. Ili na početku boja moremo čitati: …Ki kani lip činz za pineze, neka je ponudi na bojne cilje domovini! Jur se je 1915. ljeta ispostavilo: Novac je većinom kod naši neprijatelji, a junačka i hrabra krv va naši junaki. Krv je potribniji i odlučniji del današnjega vojevanja ona će i tako dobit. Junačka, aldovna krv će obladat pinez i mošnju. …Naše ufanje, da ćemo preobladat onoga goliata, koga je bogata Francoska i prebogata Anglia obiljno s pinezi ubaratala suprot nami.
Tako imamo i u Naši novina redom od 1915. bojnoga ljeta oduševljene visti u ki se diči aldovnost naših sel: npr. 1914.: Mali Borištof i Šuševo 100.000 kr., 1915: Trajštof 52.600 kr., Štikapron 55.000 kr., Cindrof i Cogrštof skupa 6.000 kr. itd. Za uzvrat su kao spominak dostali pleheni prsten, karičicu s natpisom „Pro patria!” Na kraju su svi gledali kroz prste, ostali siromahi, a u DSB se je parolom „Gold gab ich für…” jednostavno ponovilo.
Najveći dio zajma, posudjenih pinez je bilo od velikih bankov, fabrikov i firmov, ke su lifrale za vojsku kako su to: Böhler, Ddsg, Schöller i dr. iz Beča, Škoda iz Pilsena, Viehverwertung iz Prage, Haditermény, Weiss Manfred R.T., Vágomarha iz Budimpešte, Hafner Radivoj iz Karlovca, Schlachtvieh iz Zagreba itd., itd. …
Ako zamemo 100 kao indeks za životne potriboće je do ljeta 1918. narasao na 1.082, dakle do nevjerojatni granic, ke nikada nigdor nije mogao već podmiriti.
NB/Hrvatske novine/croative.net
