Platiti Perkoviću obranu bi bilo ravno plaćanju obrane Šešelju
Stvarno treba imati drskosti pa tražiti da vam Hrvatska plaća obranu od optužbi da ste ubijali hrvatske političke emigrante, i to kao šef odjela za borbu protiv neprijateljske emigracije. Ta emigracija je bila neprijateljska jedino Jugoslaviji, nipošto Hrvatskoj.
Dakle, kako već znate, Perković bi htio da mu Hrvatska plaća obranu od optužbi da je ubijao Hrvate. I to iz političkih razloga, dakle jer su bili Hrvati. Može li bezboraznije od toga? Doduše, od ljudi koji su sa sjekirom umlaćivali ljude nekog posebnog obraza ne treba ni očekivati, kao ni od vlasti koja takve brani noktima i zubima. A kako je ova vlast već dokazala koliko je daleko u stanju ići da bi zaštitila svog najdražeg udbaša iza Boljkovca, ne treba nikog iznenaditi ako tom zahtjevu bude udovoljeno. Vlast koja je uništila ono malo međunarodnog kredibiliteta Hrvatske radi tog mutnog tipa, koja je pokrenula cijelu medijsku kampanju i mjesecima nas bombardirala dezinformacijama i predstavljala primitivnog jugokomunističkog ubojicu sa sjekirom maltene kao hrvatskog James Bonda, zacijelo neće odoljeti tome da Perkoviću napravi posljednji ustupak prije nego ga Njemačka otpremi tamo gdje je otpremila i svoje STASI-jevce, iza debelog zida kaznionice i na smetlište povijesti.
Hrvatska bi, po Perkoviću i njegovim odvjetnicima i brojnim zagovornicima u medijima i politici, trebala temeljem članaka 84. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu platiti obranu u Njemačkoj od optužbi da je tamo ubio Đurekovića, bivšeg direktora INA-e, kojeg je upravo on “namamio” u emigraciju rekavši mu da u Jugoslaviji krugovi oko Vanje Špiljka, tadašnjeg predsjednika vlade SFRJ, spremaju njegovo ubojstvo. Radilo se o dvostrukoj igri, jer UDBA-i nikako nije odgovaralo da ga likvidira ovdje. Đureković je, podsjetimo, postao nepodoban jer je previše znao o tome kako sinovi Josipa Broza i Vanje Špiljka kradu naveliko na naftnim ugovorima s Rusijom. Taj članak kaže da pripadnici tajne službe, čak i u mirovini, imaju pravo na pravnu pomoć službe, ako se ne radi o slučaju kojeg je prijavila sama SOA.
To je vrhunac drskosti, i smisleno otprilike koliko i da kakav stari nacist traži da mu Izrael plati obranu pred sudom za ratne zločine jer je nakon rata uradio kakvu uslugu Mossadu. Ili, koliko i da Amerika Wehrneru Von Braunu plati obranu od optužbi za ratne zločine jer je nakon rata radio na projektu Appolo. Ako mislite da bi Amerika tako nešto uradila, varate se: Von Brauna nisam spomenuo slučajno. Arthur Rudolph, jedan od njegovih najbližih suradnika kako na projektu V2 tako i na projektu Apollo – bio je prisiljen napustiti Sjedinjene države i odreći se državljanstva kad je otkriveno da je sudjelovao u ratnim zločinima. Izbor je bio jednostavan, ili doživotni izgon iz Amerike i vraćanje američkog državljanstva, ili suočenje sa sudom za ratne zločine. Nitko u Americi nije postavljao pitanje njegovih poslijeratnih zasluga za Ujaka Sema, koje su svakako bile velike, kao što su neki pokušavali braniti Perkovića njegovim zaslugama za RH – koje su svakako vrlo sporne, i vjerojatno se svode na širenje mreže svojih udbaških suradnika uzduž i poprijeko obavještajne zajednice i politike, kojima je Hrvatska i danas premrežena.
Usto, to je nastavak istih starih spinova koji je sustavno puštan u javnost kako bi se istu uvjerilo da je politika “život damo, Perkovića ne damo” u interesu građana RH, kad je on, prije izručenja Njemačkoj, predstavljan po medijima kao “naš obavještajac”. To je međutim samo služilo zamagljivanju činjenice da Perković to ubojstvo nije počinio kao “naš obavještajac”, nego kao obavještajac bivše, i Hrvatskoj neprijateljske države – SFRJ. Sve priče o tome kako smo mi “pravni sljednici te države” jednostavno ne stoje. Pravni sljednik vlasti u Beogradu je Beograd. Perković je, kad je ubio Đurekovića, radio za neprijateljsku tajnu službu, za tajnu službu upravo one države s kojom smo ratovali za neovisnost.
Drugim riječima, za zločine koje je počinio kao djelatnik tajne službe SFRJ, obranu bi mu trebala platiti SFRJ. Kako te države više nema, slobodan si je obranu, koja neće biti jeftina – planirano je 60 ročišta i ispitivanje 130 svjedoka – platiti sam. Ili, još bolje, zamoliti udbašku bulumentu u Hrvatskoj da mu to plati. Kako su svi oni puni para kao brod, ne bi im trebalo biti teško. Slovenski autor Edo Ravnikar je u svojoj knjizi iz 1995. “Udbomafija, priročnik za razumevanje tranzicije”, procijenio da je “udbomafija” izvukla iz zemlje najmanje 20 milijardi dolara.
Hrvatska bi imala moralnu, pa i zakonsku obavezu, platiti mu obranu samo u slučaju da je ubojstvo bilo u režiji tajne službe Republike Hrvatske. To što je on radio za tu službu, pa i sudjelovao u njenom osnivanju, Hrvatsku ni na koji način ne obvezuje da mu iz svog tankog budžeta plaća skupu obranu. To niti u jednoj drugoj državi planete ne bi trebalo posebno obrazlagati niti argumentirati. Dapače, u Francuskoj ili Engleskoj biste imali milijun bijesnih ljudi na ulicama kad bi vlada na takav način pokušala zaštiti ubojice Francuza ili Engleza, koji su radili za neprijateljske tajne službe, kako je to radila u Hrvatskoj. Isto tako, u Njemačkoj više nema nikakvih “Karl Marx stadtova” niti “Stalin platzeva”, kojih je istočna Njemačka bila puna. Nitko u Njemačkoj nije demonstrirao protiv preimenovanja Staljinovih trgova niti pravdao Staljina time da je bio “antifašist”, iako Njemačka nosi mnogo teže breme prošlosti nego Hrvatska, i iako je Staljin svakako kao “antifašist” i borac protiv Hitlera bio neusporedivo zaslužniji od Tita. Nitko tamo nije stare agente Stasija štedio, niti bivše komuniste. Svi su oni potpali pod temeljit, njemački pedantno proveden proces lustracije i sustavno su uklonjeni iz tajnih službi i javnog života. Neki će ovdje možda spomenuti da je Tuđman takve uključio u politički život Hrvatske, no svi znamo da on bez pakta s hrvatskim udbašima ne bi nikad mogao izvojevati neovisnost. On ih se riješiti nije mogao, iako je nakon rata pokušao. Mi, međutim, možemo, i trebamo, očistiti sve ostatke represivnog aparata komunističkog režima SFRJ iz države. Političke volje da se to uradi, međutim, nema.
Jedna od stvari u Hrvatskoj koja je najteže objašnjiva je odnos Hrvata spram svoje neovisnosti. Hrvati su stoljećima dresirani u duhu vazalnog odnosa, posljednjih stotinjak godina uglavnom spram Beograda, i psihološke posljedice toga su vidljive u odnosu spram Perkovića. U Hrvatskoj je jedno vrijeme isticanje slika Ante Gotovine bilo dovoljan razlog da ostanete bez posla ili bar budete proglašeni ultimativnim primitivcem, a kad je trebalo platiti obranu generala Praljka – zbog onog što je uradio ratujući na hrvatskoj strani, ne, kao Perković, na srpsko-jugoslavenskoj, javnost se digla na stražnje noge. U bilo kojoj drugoj državi bi izbile velike demonstracije kad bi došla pjevačica koja je u ratu bodrila neprijateljske vojnike, u neprijateljskoj uniformi, neovisno o motivima postupka. Kod nas, mi samo što se takvima ne ispričavamo, i uvodimo ih u Arenu u Puli na crvenom tepihu, dok je pjevaču koji je bio hrvatski ratnik i branitelj tamo nastup zabranjen. Hrvatski kompleksi su brojni, i teško objašnjivi i psihijatru, kamoli novinaru. Takvi paradoksi mogući su samo u Hrvatskoj, i Perković je jedan od tih neobjašnjivih paradoksa, posljedica hrvatske intrinzične potrebe za indulgencijom. Toksični otpad bivše države i kojekakav jugoološ to obilato koristi da bi i dalje podrivao interese države i pljuckao po Hrvatima i istovremeno dobro živio na njihovoj grbači.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
