MLADEN LOJKIĆ: Pojedinci na vlasti neskriveno mrze Katoličku crkvu
Mnogi hrvatski narodoljubi i domoljubi s pravom su ogorčeni na svjetonazor sadašnje političke svite na vlasti u kojoj je teško pronaći bar jednog iskrenog vjernika. Ogorčeni su na njihov otklon i zaziranje od Katoličke crkve koje u pojedinim njihovim ispadima sasvim jasno potvrđuje i neskrivenu mržnju prema njoj.
No, još nešto vrijeđa svakog iskrenog Hrvata, njihova imaginarna ideologija jugoslavenstva umotana u plašt navodne suradnje sa susjedima u „regionu” te njihovo ponižavajuće dodvorstvo prema velikosrpskim osvajačima hrvatskih zemalja.
Ta gadljiva osobnost vladajuće klike čiji je pogled vazda uperen prema istoku sasvim opravdano se dijagnosticira s njihovim biološkim i ideološkim podrijetlom u kojem dominira neprežaljeni žal za komunističkom nakazom, zvanom Jugoslavija, gdje su njihovi očevi, djedovi i rođaci bili sastavni dio privilegirane partijske kaste. No, nije sumanuta histerija jugoslavenstva počela u Titovoj zloglasnoj tvorevini, u njoj je samo doživjela vrhunac deluzije, već puno ranije. Stoga nužno se podsjetiti na genezu iluzije južnoslavenstva.
Nema Hrvata – samo je jedan, sretan masonski (srbski) narod
Iluzija južnoslavenstva osmišljena je u kuhinjama hrvatskih i srpskih masonskih loža pod budnim okom Velike lože Engleske. Srpski i hrvatski slobodni zidari su početkom 20. stoljeća prvi posadili plodne presadnice na zajedničku masonsku njivu svekolikog srpstva i hrvatstva. Hrvatski masoni na čelu s okultistom, Velikim majstorom dr. Adolfom Mihalićem, osnivačem nekoliko masonskih loža i predsjednikom osiguravajućeg društva Dunav, spiritistom Hinkom Hinkovićem (rođenog u židovskoj obitelji kao Heinrich Moses), Veljkom Tomićem, Ivanom Bojničićem i drugima, otvoreno su, poput velikosrbina Nikole Stojanovića, negirali postojanje hrvatske nacije smatrajući da su Srbi i Hrvati jedan narod „po krvi, rodu i jeziku”, a podijeljeni su samo po imenu i vjeri te da je samo masonska ideja u mogućnosti stvoriti jedan sretan narod.
Masonska ideja južnoslavenstva, zastrašujuća i pogubna za hrvatski narod, išla je toliko daleko da za hrvatske masone nije bilo važno hoće li na razvalinama Austro-Ugarske Monarhije nastati Velika Srbija ili Velika Hrvatska, ni kako će se taj južnoslavenski narod zvati u budućoj južnoslavenskoj državi. Taj jedinstveni narod, prema njihovoj tezi, razvio se kao narod s dvije povijesti jer je bio podijeljen u dvije oprečne povijesne sfere, govori i piše istim jezikom, ima iste narodne običaje i istu narodnu pjesmu i što je najvažnije, istu političku „sanju” narodne budućnosti. Potvrdu takve izdajničke politike najzornije je pokazivao upravo prvak hrvatskog masonstva dr. Mihalić koji je izjavljivao da on nije hrvatski mason, već da je samo rođen u Hrvatskoj i da je po narodnosti samo Slobodni zidar. ( Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 45. i 179.).
Srbski masoni u službi srbijanskog imperijalizma
Za razliku od hrvatskih masonskih zabludjelih izdajnika srpski masoni, koji su prečesto masonstvo samo koristili u službi srpskog imperijalizma, su imali jasan cilj: stvoriti Veliku Srbiju. Pored potpuno oprečne politike srpskih i hrvatskih slobodnih zidara glede stvaranja zajedničke države na prostorima na kojima obitavaju Južni Slaveni, još su dvije važne činjenične različitosti postojale u Hrvatskoj i Srbiji. Masonski poklonici kulta tijela i đavla u Hrvatskoj nikada nisu svoj deistički svjetonazor usmjeravali općenito protiv klerikalizma već isključivo protiv Katoličke crkve. Rimsku crkvu su hrvatski masoni smatrali za barbarsku tminu srednjeg vijeka, koju karakterizira posvemašno neznanje, potpuni pauperizam i svestrano zločinstvo. Jasno da je takav stav hrvatskih masona vješto koristila Srpska pravoslavna crkva u svom poslanju širenja svesrpstva jer je upravo u masonstvu našla najjače janjičare protiv Katoličke crkve.
Osim toga, dok je u Hrvatskoj postojao sve veći jaz između sve slabašnijeg političkog hrvatstva i nadirućeg južnoslavenstva, u Srbiji toga nije bilo. Srpski intelektualci, političari, književnici i dr., vođeni svojim lučonošama pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi i organiziranom masonstvu, bili su u jedinoj službi: širiti svetosavlje i pomicati granice Srbije na područja koja povijesno nemaju ništa zajedničko sa srpstvom.
Postojala je također svemirska razlika između svekolikog velikosrpstva i frankovačkog velikohrvatstva. Velikohrvatstvo je bilo program isključivo jedne stranke, Hrvatske čiste stranke prava, koja nije negirala postojanje srpske nacije izvan hrvatskih povijesnih zemalja, a velikosrpstvo je bilo generalni isključivi zacrtani pojam koji je poricao postojanje hrvatske nacije, a iza kojega je stajala sva srpska intelektualna svita, kao i Srpska pravoslavna crkva.
Masonske lože Sirius iz Rijeke i Ljubav bližnjega iz Zagreba desetak su godina u Hrvatskoj bile stožerne tajne organizacije koje su se ukomponirale u sve pore društvenog, političkog i kulturnog života. Pored toga što su „osvojile” većinu javnih glasila i uvukle su se u Maticu hrvatsku, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko naravoslovno društvo, muzeje, kazališta, tiskare itd., oni vješto manipuliraju širokom društvenim masama i socijalističkim pokretom organizirajući razne štrajkove u katoličkim ustanovama i tvrtkama u hrvatskom vlasništvu. U toj širokoj masonskoj infrastrukturi potpuno je razumljivo da nije svaki slobodni zidar imao iskonski osjet za okultno i transcendentno, odnosno za sotonsko „metafizičko lutanje”, već je ostao na planimetrijskoj razini deizma, agnosticizma ili čak ateizma. Međutim, upravo su ti masoni bezvjerci bili istureni janjičari i najžešći antiklerikalci (inačica za antikatolici). To nije značilo da oni nisu bili „dobri masoni”, jer kako je rekao i sam duhovni vođa hrvatskog masonstva, do kraja svog života vjeran okultizmu, Adolf Mihalić, slobodno je zidarstvo samo po sebi tajna, koja zahtjeva, da se svatko sam do poimanja njezina uzvine…
Projekt Milnerove grupe za stvaranje južnoslavenske države konkretizirao se i u hrvatskom masonstvu. Odmah što su Robert Seaton-Watson i Henry Wickham Steed osnovali u Srbiji masonsku ložu Ujedinjenje koja je uskoro preuzela kontrolu nad četničkom organizacijom Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka), a koja će 1914. godine osnovati terorističku organizaciju u Bosni, Mlada Bosna, iste se godine 1909. ta srpska loža usko povezala s hrvatskom ložom Ljubav bližnjega. Kao poveznica bliske suradnje dviju bratskih loža određeni su Srbin Dušan Popović i Hrvat Jozo Janković.
Ono što je još karakteriziralo hrvatsko masonstvo prije Prvog svjetskog rata, osim isključivog kozmopolitizma, austroslavenstva, panslavenstva, velikosrpstva i mržnje prema Katoličkoj crkvi, politički je stav prema srpskom masonstvu. Hrvatski masoni su na srpsko masonstvo gledali kao na vrlo organizirano masonstvo koje sve više postaje stvarna vlast u Srbiji. Ono je hrvatskim slobodnim zidarima bilo uzor, poput pravoga oca koji im treba pomoći, zaštititi ih, ujediniti, i u konačnici njima rukovoditi…
II. HALUCINACIJA JUŽNOSLAVENSTVA
Početkom 20. stoljeća najpogubnije za hrvatski narod bilo je to što je gotovo sva hrvatska inteligencija na čelu s hrvatskim književnicima i publicistima, izuzev A. G. Matoša, pod utjecajem liberalizma i masonstva zagovarala jugoslavensku ideju. Ideja, čije je sjeme posijao Gajev ilirizam i Strossmayerovo južnoslavenstvo, pod vodstvom Napredne omladine pretvorila se, ne samo u bezuvjetnu politiku oslonaca na Srbe i sve većeg odmicanja od pravaštva, već i u žestoko protuhrvatstvo i protukatoličanstvo.
Van banske Hrvatske, gdje je Matošev utjecaj bio kudikamo manji, hrvatska zabludjela inteligencija, koja je razmišljala socijalistički, panslavistički, slobodnozidarski i antikatolički, svoj oslonac pronašla je u duhovnom mentoru južnoslavenstva, književnom povjesniku i kritičaru, velikosrbinu Jovanu Skerliću, slavnom „Matoševom naličju”. Naprednjacima je puno „pomagala” i svetosavska institucija, Srpska pravoslavna crkva, poglavito na promicanju slavenske uzajamnosti „narodne Crkve”. U Srbiji nikakvog dualizma nije bilo među mladom inteligencijom. Svi su skupili glave u službi svesrpstva i nisu se gubili u iluzijama nadnacionalnih maštarija, imajući čvrsto uporište u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a okupljeni oko Srpskog književnog glasnika u Beogradu, kojega je uređivao upravo Skerlić.
Svakako da dio razloga treba tražiti i u neravnopravnom nacionalnom položaju hrvatskih zemalja u odnosu na Austriju i Mađarsku u Monarhiji, kao i gospodarskim zaostajanjem Hrvatske. Raslojavanjem sela nerazvijeno kapitalističko gospodarstvo nije moglo apsorbirati sav višak radne snage što je prouzročilo iseljavanje hrvatskog pučanstva u prekomorske zemlje. Ta biološka ugrozba Hrvatske počela je još sredinom 19. stoljeća, da bi kulminirala Khuenovom vladavinom kada je u prvom desetljeću 20. stoljeća u prosjeku godišnje iseljavalo 40-50 tisuća Hrvata. Hrvatski puk zamjenjivali su doseljeni Nijemci, Mađari, Česi, Židovi i Srbi.
Bilo je to vrijeme kada je Frano Supilo pod utjecajem masonstva javno pokazao svoj dramatični politički zaokret prigodom dinastijskog prevrata u Srbiji 1903. godine, te kada je sramno popljuvao svu ideologiju pravaštva izjavom kako Hrvatska mora biti bedem Istoka prema Zapadu. Svoje političko lutanje konkretizirao je 1905. godina kada s predstavnikom mađarskog parlamenta dr. Justhom proglašava u Rijeci Riječku rezoluciju. Njegovo razmišljanje svodilo se na to kako će svojom politikom uz pomoć Mađara pripojiti Dalmaciju banskoj Hrvatskoj što bi bio preduvjet za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Budući da Ferencz Kossuth i njegova Nezavisna stranka idu za potpunim odvajanjem Mađarske od Austrije, stvorili bi se preduvjeti za ujedinjenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine s maticom Srbijom. Riječkom rezolucijom Mađari nisu ništa obećali Supilu, nego su samo dobili moralnu potporu Hrvata u borbi protiv habsburške dinastije. Stjepan Radić je najbolje okarakterizirao Riječku rezoluciju kao urotničko-framasonsku pustolovinu pošto je znao da je službena linija masonskog vodstva u Hrvatskoj identična mađarskim političkim interesima. Osim toga, nije slučajno, što se taj hrvatsko-mađarski sporazum dogodio baš u Rijeci, leglu ugarskog masonstva, pod pokroviteljstvom masonske lože Sirius.
Nakon dva tjedna donesena je i Zadarska rezolucija koju su prihvatili i dalmatinski zastupnici srpske manjine. Oni su pristali da se Dalmacija u cjelini spoji s banskom Hrvatskom, ukoliko Hrvati priznaju ravnopravnost srpskog naroda u Hrvatskoj s hrvatskim narodom. Time je otvoren put Hrvatsko-srpskoj koaliciji 1906. godine kada će službeno započeti politika novog kursa u kojoj će hrvatski izdajnički političari na čelu sa Supilom priznati došljačkom i posrbljenom narodu državnu jednakopravnost s matičnim narodom. Bizantincima je darovana polovina Hrvatske! Osim toga, uskoro će podmukli velikosrpski političar, prvak Srpske samostalne stranke i pretiskivač „čuvenog” Stojanovićevog članka, svojevrsnog nastavka Načertanija, Srbi i Hrvati u zagrebačkom Srbobranu, Svetozar Pribičević, sa svojom oportunističkom politikom prema Pešti postati glavni lik i neosporni vođa Hrvatsko-srpske koalicije. Pribičeviću, koji je vješto koristio Supilovu dezorijentaciju, ni na kraj pameti nije bilo da u budućoj južnoslavenskoj državi Hrvatska bude ravnopravan čimbenik sa Srbijom.
Koalicija uskoro postaje plaćenička peta kolona Kraljevine Srbije pod vodstvom unitarista Pribičevića u kojoj Supilo kao drugorazredni sekundant odrađuje najsramotniji posao u korist apsolutne dominacije hrvatskih velikosrba. Zasigurno da takvih sramnih izroda poput Supila u Hrvatskoj ne bi bilo da Hrvati već odavna nisu otrovani virusom nepovjerenja u vlastiti narod. Supilov govor u hrvatskom Saboru 1907. godine, u kome kaže da “hrvatski narod neima otporne snage; i da će uslijed toga sa simpatijama gledati ako Bosna i Hercegovina izađe iz okvira Monarhije i pripoji se Kraljevini Srbiji”, jasno je razotkrio tog izdajničkog „pravaša”. ( Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 60. i 134.).
III. HRVATSKI DOMOLJUBNI VAPAJ POČETKOM 20. STOLJEĆA
Protiv masonskog južnoslavenstva u hrvatskim zemljama odlučno je stala Katolička crkva. Krčki biskup Antun Mahnić osnovao je 1903. godine katoličko glasilo Hrvatsku stražu, najsnažniji bedem katoličkog hrvatstva. Biskup Josip Juraj Strossmayer, kao najžešći protivnik masonstva, do svoje smrti je preporučivao hrvatskom puku da među mnoštvom raznorodnih glasila čita Hrvatsku stražu. Mladi hrvatski katolici slijedili su biskupa Mahnića u listu organiziranih mladih katolika Luč (1905.), kao i u katoličkom akademskom društvu Domagoj (1906.) iz Zagreba. Za katoličko političko organiziranje u Austro-Ugarskoj Monarhiji zalagala se grupa oko zagrebačkog Hrvatstva, sarajevska Vrhbosna i zagrebački Katolički list.
Međutim, pokušaj stvaranja katoličke stranke koja bi se pokušala oduprijeti masonsko-velikosrpskoj nemani koja je nezaustavno uvlačila Hrvatsku u neprirodnu sužanjsku tvorevinu nije urodio plodom. Nažalost, sveopća katolička načela nisu se uspjela ukomponirati niti u postojeći razjedinjeni pravaški program, tako da je katoličkoj organiziranoj inteligenciji ostala samo bolna spoznaja o nemogućnosti spasa hrvatskog političkog dostojanstva.
Dok su pod dirigentskom palicom masonstva Hrvati sklapali politički savez s onima koji ih misle zbrisati s lica zemlje, jedino su se dva političara, dr. Josip Frank i Antun Radić, neovisno jedan o drugome, pokušali usprotiviti kako Riječkoj rezoluciji, tako i Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Radića u to vrijeme hrvatski puk još nije smatrao za ozbiljnog političara, kao ni njegovu Hrvatsku pučku seljačku stranku koju je sa svojim bratom Antunom osnovao 1904. godine. Osim toga, Radić je još uvijek bio zadojen panslavizmom, pod snažnim utjecajem velikog srbofila Tomaša Masaryka. Iako je Radić osudio Riječku rezoluciju i Koaliciju, on je u to vrijeme također smatrao sve Južne Slavene, od Triglava do Balkana, jednim narodom, ali je držao da hrvatsko pitanje valja rješavati u Monarhiji prvo na programu austroslavizma, a da tek nakon toga na ravnopravnoj osnovi može doći do ujedinjenja svih Južnih Slavena.
Dr. Josip Frank, pokršteni hrvatski Židov, svakako je bio jedan od najvećih hrvatskih domoljuba u vremenu kobne izdajničke političke dezorijentacije Hrvatske, koji je kao jedini političar jasno dalekovidno prosudio kuda će Hrvatsku takva politika odvesti. Poslije smrti dr. Starčevića 1896. godine, Frank je postao predsjednik Čiste stranke prava koja se usamljena pokušavala oduprijeti srbizaciji hrvatskih zemalja. Frank je poticao javne prosvjede protiv „Pribičevićeve” koalicije, protiv nagodbenjačkih hrvatskih političara, protiv veleizdajnika i srpsko-masonskih plaćenika, ali ga hrvatski narod nije htio razumjeti. Zakukuljio se u svom kršćanskom milosrđu, u hrvatskom zaboravu i neodlučnosti.
Ni takav „nemoćan” Frank nije bio po mjeri masonsko-unitarističke klike. Optuživali su ga kao izdajnika ( i danas hrvatska historiografija tako sudi) zbog njegove suradnje s vladom bana Pavla Raucha koji se suprotstavljao Koaliciji i zbog suradnje s carskim dvorom. Koalicija ga je napadala i optuživala, sustavno ga izrugivala, čak i demonizirala, samo zato što je tražio trijalističko rješenje za Monarhiju koje bi zauvijek onemogućilo velikospsku hegemonističku ambiciju prema hrvatskim zemljama, te zato što se jasno otklonio od dviju zvijeri, Ugarske i Srbije, za koje je austrijski apsolutizam bio preblaga vladavina. Te zvijeri su pragmatski bile povezane, ali svaka je na svoj način htjela rashrvatiti Hrvatsku. Na kraju je Koalicija uspjela u svojim intrigama. Josip Frank je postao omrznut političar, što je i dovelo 1909. godine do potpunog raskola u Čistoj stranci prava, ovaj puta između dr.Josipa Franka i dr. Mile Starčevića, kada se i članovi stranke dijele na frankovce i milinovce.
Pored Katoličke crkve, Frankovih i Radićevih pristaša, hrvatski intelektualci i domoljubi stožerno uporište pronalaze u najsvjetlijem liku hrvatske književnosti, najvećem hrvatskom intelektualcu, piscu, pjesniku i kritičaru Antunu Gustavu Matošu. U tom apokaliptičnom dualizmu, hrvatska mladež okupljala se oko tog Srijemca i Zagrepčanina, oko najtvrđeg starčevićanca kojega je Hrvatska ikad imala, te činila jedini pravi bedem masonsko-velikosrpskom imperijalizmu. Matoševe ode hrvatstvu, hrvatskoj zemlji, hrvatskom tlu, hrvatskom junaštvu, ali i hrvatskoj nerazboritosti i malodušnosti presnažne su da bi ih se moglo opisati. On do nebeskih visina uzdiže svoju čistu hrvatsku dušu zaljubljenički idealizirajući voljenu Hrvatsku.
Ali za Matoša je Domovina i robinja i boginja koja je zahvaljujući hrvatskoj nagodbenjačkoj i ropskoj politici postala premala i preslabašna. Za Matoša Hrvati kroz cijelu povijest nisu imali dovoljno samopouzdanja i energije da se odupru svjetskim grabežljivcima, stoga se i njegova ocjena o odnosu Hrvata i Srba, kako Hrvati obično precjenjuju Srbe, a Srbi Hrvate podcjenjuju, nedvojbeno pokazala proročkom ocjenom u budućem sužanjstvu Hrvata u zajedničkoj državi.
Najveći hrvatski pjesnik, katkad više političar nego pjesnik, imao je snage da otvoreno kaže hrvatskom narodu gorke spoznaje o njemu kako bi ga ozdravio i ohrabrio. Kao zaljubljenik u svoj narod on ga nije glorificirao, već je bio duboko svjestan njegovih mana, nastranosti i nedostataka. Jedna njegova izjava najbolje govori o njemu samom: „Pjesnici …narod ljube i onda kada ga kude, a demagozi ga preziru – najviše onda, kada mu javno laskaju.”
Koliko god je Matoš kritizirao tuđinske vlastodršce i judejske lihvare, on još više progovara o judinim Hrvatima te se izruguje hrvatskom mentalitetu da je sve tuđe bolje, pa kaže: “Mi volimo samo ono što nemamo, što nam se otima. Zato ćemo možda ljubiti i Hrvatsku u času kad nam je otmu.”
U času rezignacije Matoš također priznaje: “Najgroznije je, da moram ostati Hrvatom, moram. Duša mi je istih elemenata kao duša Eugena Kumičića i novinara Krvarića.”
Antun Gustav Matoš umro je 17. ožujka 1914. godine, ne dočekavši ono od čega je najviše strahovao, stvaranje masonske države Južnih Slavena. Njegovom smrću umrla je najveća vertikala hrvatske umjetnosti i politike, kao i najodlučnija uzdanica hrvatske samobitnosti. Njegovu smrt dočekala je s oduševljenjem, ushićenjem i velikim olakšanjem hrvatska unitaristička mladež, Hrvatsko-srpska radikalna omladina. Poslije Matoševog pogreba, kod masonskog prvaka Milana Marjanovića okupila se unitaristička masonska svita (doktor Vladimir Jelovšek, njegova žena Zofka Kveder Jelovšek, Cihlar Nehajev, Andrija Miličinović i dr.). Karmine su pretvorene u histeriju oduševljenja i ogovaranja pokojnog hrvatskog velikana A. G. Matoša.
Izvor: Mladen Lojkić/croative.net
