JUGOSLOVENSKE ORGIJE NA BREONIMA – Da je Aralica rekao za Jugoslavene u prime-timeu HRT-a da su biološki inferioran narod, s pravom bi ga nazvali nacijem. Ne fašistom: jednostavno pobornikom rasne teorije.

Kad je Igor Mandić na hrvatskoj javnoj, a zapravo državnoj televiziji to isto rekao za Hrvate, u ovoj ušutkanoj zemlji nitko nije rekao ni riječi, jer ovdje se usred ove brbljave afazije krajnici opet operiraju rektoskopski, kolika je hrvatska šutnja kad o Hrvatskoj treba progovoriti.

I ne, ne može se Mandića alibirati senilnošću, staračkim ludilom, osobnom tragedijom koja mu je pomutila um: ne, Igor Mandić je in cold blood, posve svjestan svojih riječi, Hrvate proglasio genetski i biološki inferiornim narodom, Hrvatsku neuspjelim i neodrživim projektom, nazivajući pritom apatride nesretnim ljudima, sebe patriotom, što je samo budalama zvučalo proturječno:
čovjek je jugoslavenski nacionalist i, očito, nacist koji bi zbog riječi o genetskoj i biološkoj inferiornosti bilo kojega naroda morao bi dobiti barem nešto zatvora, nadasve u zemlji koja bi prema rasnim teorijama, zakonitostima i zakonima morala imati nulti stupanj tolerancije.

Umjesto toga, hrvatski premijer, Zoran Milanović, dezorijentiran kakav već jest, provodi godišnji u društvu Igora Mandića. Doduše, ne samo Mandića: na fotografiji je i osoba koja je pijana, usred noći, zvala Admiralitet, jer mornari ipak hrvatske ratne mornarice nisu htijeli biti posluga rasposajasnim posjetiteljima tih jugoslavenskih domjenaka na Breonima, pa kad se ni tu nije naišlo na razumijevanje, zvao se i tadašnji Vrhovnik, ne bi li brod ipak isplovio prema Fažani: to ponižavanje mornara HRM koji moraju slušati noćni koloplet jugoslavenskih napjeva u brijunskom kanalu mora se privesti kraju.

Umjesto toga, ide to iz godine u godinu, a sada čak i hrvatski premijer legitimira društvo u kutu koje Hrvatsku smisliti ne može, koje – Šerbedžija kaže – drži da su “barabe rasturile njihovu zamlju”, Jugoslaviju, da bi “nam bolje bilo da nismo u EU”, nego, budući da je “sve to savršeno svejedno (ulazak Hrvatske u EU) jer je pogrešan smjer okretanja.” To je ono što ja zovem račjim hodom prema EU: otkako smo u nju ušli, lice smo okrenuli Balkanu a leđa Europi, baš kako Mandić priželjkuje tvrdeći “da je jedina mogućnost ponovnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda.”

I, hrvatski premijer s njime časka na Brijunima!

Časka hrvatski premijer s čovjekom koji je javno kazao da su Hrvati genetski inferioran narod.
Časka hrvatski premijer s čovjekom koji je javno kazao da su Hrvati biološki inferioran narod.
Časka hrvatski premijer s čovjekom koji misli da je ulazak Hrvatske u EU pogrešan smijer okretanja.
Časka hrvatski premijer s čovjekom koji misli da je jedina mogućnost ponovo ujedinjenje južnoslavenskih naroda.

I sve to oni časkaju o trošku hrvatskih poreznih obveznika.

Meni je otac rođen na tridesetak kilometara od Brijuna, kao i svi moji po očevoj strani – četiri stoljeća unatrag moguće je pratiti genealogiju Bolkovića u Raklju.

Raklju Mije Mirkovića, Raklju “Istarskoga razvoda”.

Nono, koji je preživio nacističku torturu, radio je do mirovine na tim Brijunima, baš kao i njegova kći, moja teta, čiji sin, moj zrman, i danas živi u Fažani, gdje sam provodio ljeta moga djetinjstva i teenagerske dobi.
Sada tu ljetuje Jugoslavija.

I, hrvatski premijer.

Ako bi se kojim slučajem i zatekao u publici za iste predstave s Mandićem, nikom ništa, iako, sama posjeta Brijunima već je simboličke naravi: Milanović mora znati što radi, kad to čini, s kim s druži i koga pripušta u društvo: ne, on se ovdje nije zatekao u publici s Mandićem, on se s Mandićem zadržao-u-kraćem-razgovoru. I ne, nije to onda iskaz hrvatskoga nacionalizma uskratiti se uzurpatorima Brijuna. Ne, nasuprot, to je jedini preostao civiliziran čin kulturne osobe pred neskrivenim bahaćenjem jugoslavenskog nacionalizma.

Crna ruka na Breonima

Treba li možda citirati ideologiju predstave početka sezone Teatra Ulysses i delirij slavljenja mladobosanstva koje je “jugoslovenska ideja sa velikim emancipatorskim idejama da modernizuje prostore bivše Jugoslavije”?

To je taj program, opetovan u iskazima mnogih koji na tim Brijunima danas, iz godine u godinu, borave, to je taj pokušaj da se ideja koja bi da “modernizuje prostore buduće a sada bivše Jugoslavije”, oživi, na crti, rekao bi Mandić, ponovnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda.

Koji se iz ljeta u ljeto dobro provode na hrvatski račun. Kako su to već Jugoslaveni navikli.

Svatko sebi bira društvo. Zoran Milanović izabrao je svoje.

I ja ću sada svoje; sada kao javna osoba, javno: dragi Zorane Milanoviću, jest da meni emisije s Tobom – jer to su emisije s hrvatskim premijerom, a takvo što se ne odbija – donose vidljivost, dobar je to PR, naravno, ali, zovi Ti Acu pa njemu ponudi da gostuješ mjesečno u emisijama u kojima već gostuju ljudi koji misle da je narod kojemu si premijer biološki i genetski inferioran.

Kazat ću to i jasnije: protiv Jugoslavena neki su moji prijatelji devedestih krvavo ratovali za zemlju u kojoj sam ja dotle radio tu emisiju. Ne samo, Milanoviću, da zato ne zaslužuješ da u njoj nastupiš, nego kad drugi put budete radili Jugoslaviju, onda ću i ja odložiti mikrofon i kameru, pa ćemo se gledati preko nišana.

Na kraju, kao u emisiji, samo jedno pitanje: Hoćeš li sada u Knin? I potpitanje: A što ćeš tamo?

Romano Bolković/FB

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save