KADA ĆEMO KONAČNO NAUČITI SVOJU NOVIJU POVIJEST?
UČIMO DJECU I MLADE ISTINI DA IM SE POVIJEST NE PONOVI – Nikako da mi Hrvati naučimo svoju noviju povijest. Uvijek nam promakne neki „detalj“ i to baš onaj koji je ključan za demanti izmišljotina i krivotvorina velikosrpske propagande. Najnoviji primjer je ovogodišnji tradicionalni četnički „dernek“ u Srbu pokraj golemog spomenika četničkim koljačima preobučenim u „partizane“ koji su platili hrvatski porezni obveznici.
Aktualni četnički vođa Milorad Pupovac tamo je ponovio po tko zna koji put staru srpsku laž da se ne slave zločini, nego ustanak protiv ustaškog terora koji su jadni Srbi morali poduzeti da se obrane od njihovih pokolja. Na to su se u medijima pojavili odgovori Pupovcu u kojima se tvrdi da su „ustanici“ ubijali nedužne ljude i nisu uspjeli ubiti ni jednog naoružanog čovjeka. To je u temelju točno, ali „samoubilačka“ je lažna tvrdnja da su Srbi svojim „ustankom“ izvršili prvo etničko čišćenje u tadašnjoj Hrvatskoj. Ta je tvrdnja također lažna, jer je poznato da su i Hrvati počinili zločine na Srbina tijekom lipnja. Tako i sami Hrvati tjeraju vodu na srpski propagandni mlin tj. da su se Srbi „očajnički branili od ustaškog terora“.
Na taj način se je iskristaliziralo da je ključno pitanje: Tko je koga prvi „nagazio“? Nakon toga kronologija nije veliki problem.
UBIJALI SU I U MIRNO DOBA
Prije odgovora na to pitanje treba reći da je cijeli period kraljevine Jugoslavije bio obilježen terorom žandara (gotovo isključivo Srba) najviše na Hrvatima. Počelo je na Trgu bana Jelačića kada je policija po zapovijedi policijskog komesara Grge Anđelinovića (brata djeda Vesne Pusić) pucali u prosvjednike koji su bili protiv ujedinjavanja sa Srbijom. Tom prigodom ubijeno je 13 ljudi, a ranjeno 17. Kasnije se je teror nastavio. Žandari su zatvarali i premlaćivali svakoga tko im nije bio po volji. Osobito su im na udaru bili dužnosnici „nepoćudnih“ stranaka, osobito HSS-a. Vjekoslav Luburić je u govoru 1968. godine zbog kojega ga je nedugo zatim ubila UDB-a posvjedočio da su žandari na sam Badnjak uhvatili njegovog oca, zatvorili ga u podrumu neke kuće, polili vodom i ostavili ga da se smrzne. Takvih primjera bilo je mnogo.
Žandari su bili posebno krvoločni u vrijeme posebnih događaja u kojima je do izražaja dolazilo domoljublje. Tako su u slavonskom selu Sibinju kod Slavonskog Broda zbog obilježavanja obljetnice izbora pape Pija XI. 1935. g. ubijena osmorica ljudi od kojih su sedmorica imala djecu. Dvije godine kasnije žandari su u Senju iz zasjede ubili sedmero mladih ljudi jer su pjevali domoljubnu pjesmu. Ubojstva su bila česta i u vrijeme izbora, ne bi li se posijao strah među biračima.
POPOVI SU ORGANIZIRALI ČETNIKE
S tim traumama su Hrvati dočekali Drugi svjetski rat. Pa ipak, nitko nije pomišljao na osvetu nad Srbima. No Srbi, premda ih nitko nije zlostavljao, imali su drukčije planove. Njihov cilj bio je odvajanje „srpskih krajeva“ od banovine Hrvatske koja je formirana 1939. godine, a nisu bili zadovoljni ni s ranijom Savskom banovinom. Budući da su Hrvati uporno vodili političku bitku za nezavisnost, Srbi su odlučili u mirno vrijeme stvoriti svoju paravojsku, opremiti ju i urediti, te u pogodnom trenutku podići ustanak. Za taj posao najpogodniji su im bili popovi. Poznat je primjer smiljanskog paroha Matije Stijačića o kojemu je pisala publicistica Ana Tomljenović u svojoj knjizi „Smiljan i okolica“. On je postavljen za paroha 1937. godine, nakon što Teslin Smiljan još od kraja Prvog svjetskog rata nije imao popa. Bilo je očito da im pop ne treba zbog molitve. On i nije mario za molitvu, nego je naoružan organizirao sastanke s militantnim Srbima, organizirao nabavku oružja i formirao vojsku koja je sebe izravno nazivala četnicima.
Na proljeće četnička vojska je bila potpuno organizirana i opremljena i trebalo je samo čekati pogodan trenutak za akciju. Taj trenutak prepoznali su 10. travnja, kada je proglašeno stvaranje NDH. Četnici su već sljedeći dan započeli čišćenje svega što nije srpsko. Cilj im je bio izdvojiti „srpska područja“ i u njima prihvatiti suverenitet Italije, da ga Hrvati kasnije ne bi mogli vratiti. O tome su čak s talijanskim fašistima sklopili tzv. Otrićki sporazum, po selu Otrić na cesti Gračac – Knin.
Na početku su čak iz neznanja napali talijansku vojsku ne znajući da su im Talijani saveznici. Hrvati su gdje su mogli stvarali neku seosku stražu da izbjegnu pokolje, ali uglavnom su bježali na područja gdje je bilo sigurnije. O tim događajima svjedoči Marko Ivezić Markan, koji je u to doba imao 14 godina u svojoj knjizi „Moj život, moja istina“. Oni koji nisu pobjegli nisu preživjeli. Osobito je mučno odjeknulo okrutno ubojstvo obitelji mlinara iz sela Hrvatski Blagaj, relativno blizu Zagrebu. Tada je djevojčica čudom preživjela iako joj je jedan od susjeda prerezao vrat i kasnije rekla tko je to učinio. Dogodilo se je to na Đurđevdan, dakle mnogo prije „ustanka“ u Srbu.
„LJUTA TRAVA“ – VODA NA ČETNIČKI MLIN
Suočeni s brojnošću i brutalnošću srpskih zločina, vlasti NDH su reagirale pogrešno. Umjesto da sustavno jačaju vojsku i prvom prigodom nastoje vratiti otete krajeve, oni su pod geslom „Na ljutu ranu ljuta trava“ formirali posebne postrojbe sastavljene od već ranijih zločinaca i poslali ih u osvetničke akcije ubijajući najčešće nedužne ljude. Srpski šefovi su to jedva dočekali, jer je to bilo upravo po njihovom planu. Umnožavajući broj srpskih žrtava da budu uvjerljiviji, pošli su po selima šireći paniku od „krvoločnih ustaša“. Od 22. lipnja u tu igru uključili su se i Titovi komunisti koji su ih uspjeli uvjeriti da je bolje da ne budu četnici nego „gerilci“, kasnije „partizani“, obrijani i s crvenom zvijezdom na čelu. U njihovim redovima u Lici nije bilo ni jednog Hrvata. Čak su ubili komunističkog dužnosnika Marka Oreškovića koji je radio u korist Srba, ali kao Hrvat bio im je „nepodoban“.
POBILI DJECU I STARCE
Tako su njih oko 400 obrijani i s petokrakama na čelu najprije napali Srb u kojemu je bilo samo četvero Hrvata – dva oružnika (žandara), te dvoje poštanskih službenika. Oružnike je zaštitio sam predsjednik općine Mile Desnica uz pomoć mještanina Paje Vojvodića (obojica Srbi). Nakon što su „junački osvojili“ nenaoružani Srb krenuli su prema oko 15 km udaljenom selu Brotnja. Tamo su pobili nenaoružane i bespomoćne ljude, njih 37, od kojih je najmlađi bio Jakov (Jure) Ivezić, 3 godine, a najstariji Luka (Jose) Ivezić, 82 godine. U najnovije vrijeme pronađena je jama u kojoj su bile kosti 21 osobe, od kojih 10 djece. Gdje su ostatci ostalih poubijanih za sada nije poznato.
Netko od preživjelih obavijestio je mještane Boričevca, još 15 km u smjeru Lapca, koji su masovno pobjegli u Kulen Vakuf. Desetak baka i djedova koji su ostali, „antifaštički“ ološ je odmah pobio, zatim kuće opljačkao i na kraju zapalio.
SVEĆENIKA ISPEKLI NA RAŽNJU
Istog dana slični „drugovi“ koje je vodio izvjesni Damjan Željković, napali su mali šumski vlak tipa „ćiro“ kojim su se hodočasnici vraćali iz sela Kosovo pokraj Knina sa hodočašća posvećenog sv. Ani. Hodočasnike su izveli iz vlaka, odveli do jame zvane Golubnjača, poubijali i pobacali u jamu. Tamo je završio i njihov župnik Waldemar Maximillian Nestor, Nijemac po nacionalnosti. Isti dan ubijena su još dva župnika – u Krnjeuši Krešimir Barešić kojemu je usput zapaljena crkva, a u Bosanskom Grahovu Juraj Gospodnetić kojega su kanibali ispekli na ražnju. U Krnjeuši je uz župnika ubijeno još 240 ljudi, od kojih 50 djece. Zajedno s hodočasnicima sotonski zlikovci su ukupno pobili 560 potpuno bespomoćnih i nenaoružanih ljudi u jednom danu.
Ta „junačka djela“ slave suvremeni sljedbenici četnika i danas u Srbu. Dakle Srbi su ne samo prvi počeli pokolje, nego i posljednji završili. Doduše, na kraju rata pridružili su im se i Hrvati partizani. Njihova zlodjela su toliko brojna i odvratna po načinu izvršenja, da ustaše prema njima izgledaju kao časne sestre. Onaj tko želi znati kako je doista počeo Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i Bosni morao bi znati te činjenice i javno ih reći bez ustezanja, bio Srbin ili Hrvat. Dok se to ne dogodi i dalje ćemo imati četnički „dernek“ u Srbu i ne ćemo prestati živjeti u prošlosti.
Mario Filipi/dragovoljac.com
