Jučer nam je u razgovoru dr. Lovrinčević rekao da će Hrvatska biti druga zemlja u kojoj će netko podnijeti prijavu protiv premijera zbog nedjelovanja, nerada, i lošeg upravljanja. 

Ideja koju je iznio dr. Lovrinčević nam se učinila zanimljivom. Stvarno, pred 4 godine premijer Islanda Geir Haarde i još tri člana njegove vlade izvedeni su pred Visoki sud pravde, na zahtjev parlamentarnog povjerenstva, zbog nemara u vođenju države. Povjerenstvo je potvrdilo zaključke “Izvješća o istini”, ističući krajnji nemar tadašnjih glavnih političkih čelnika i bankara koji je gurnuo državu u neviđenu financijsku krizu i potpuni gospodarskim slom. Dvije godine kasnije proglašen je krivim.

Sud je presudio da nije održavao sjednice vlade na temu rastuće krize i da je zanemarivao upozorenja i izvješća parlamentarnih tijela, te omogućio prezaduživanje banaka, što je dovelo do njihove propasti. Osuđen je po jednoj točki, dok su druge tri, kojima je terećen za teški nemar, odbačene.

Kod nas, kako znamo, prezadužuje se država, ne banke. Pred nekoliko godina, prije krize, kad je Hrvatska bilježila kontinuirani gospodarski rast od 4 do 5 % godišnje koji je trajao od 2000. do krize 2009., katastrofične prognoze su govorile o visokom bruto vanjskom dugu: nitko od novinara nikad nije spomenuo da se radi o dugovima banaka (preko pola tog iznosa) svojim maticama vani i gospodarstva, dok je na središnju državu otpadalo oko 8 % tog iznosa: danas je taj dug na 108 % BDP-a, a na državu od toga otpada preko četvrtine. Iako banke povlače kapital natrag u inozemstvo, ukupni vanjski dug raste. Kako objasniti taj paradoks? Jednostavno, vlada se zadužuje dok se banke i građani razdužuju.

Zanimalo nas je ima li u Hrvatskoj pravne osnove da se premijeru i ministrima sudi za zanemarivanje dužnosti? Kako znamo, Pevec je zbog propasti svoje tvrtke završio pred sudom, zbog nesavjesnog poslovanja. Propast Hrvatske i stečajni upravitelj iz EU je sad već prilično sigurna stvar. Radi li premijer savjesno i sluša li stručna izvješća? Nedavno smo mogli čitati kako izgleda radni dan Zorana M.: dolazak na posao u pola deset, kavica, novine, odlazak na trosatnu pauzu za ručak u skupi restoran “Tač”. “Ujutro zapravo ne radi ništa, nego čeka ručak koji je uvijek točno u jedan, kaže da je tako najbolje za njegovu probavu”, rekao je njegov neimenovani suradnik za novine “Express”. Kažu da nikad ne održava koordinacije vlade, to mu je ispod časti: više je zainteresiran za svoje vinčeko nakon ručka, s kojeg se vraća oko 4 i ostaje još sat – dva na poslu, nakon čega opet odlazi na kakvu večericu u skupi hotel. Lijep je to život, za tu plaću i privilegije. Sve po onoj socijalističkoj, “alaj volim ovaj režim, plaća ide a ja ležim”.

Dakle, premijer je, po onom što se moglo saznati iz tiska, više zainteresiran za svoju probavu, svoje brandirane skupe čarape na koje je posebno osjetljiv, jer od jeftinih se znoje noge, lacoste majice, rejbanice, šminkerska odijela, ljetovanja po državnim rezidencijama – najdraža mu je ona znakovitog imena Al Capone u Rijeci – naravno, o trošku države, nego za svoj posao. Na ta ljetovanja vodi kuharicu i slastičarku, iako kad je na poslu nikad ne ruča u vladi, niti prisustvuje poslovnim ručkovima. Navodno se vode kao članovi osiguranja, jer ih inače ne bi mogao voditi. Vile i državne rezidencije se jasno obilaze o trošku poreznih obveznika, iako je vlada Jadranke Kosor 2011. donijela odluku kojoj se zabranjuje državnim dužnosnicima besplatno korištenje državnih rezidencija. Uostalom, što se moglo očekivati od snoba koji je još dok je bio u oporbi “sastanke” i dogovore za preuzimanje vlasti obavljao na ručkovima u ekscesno skupom restoranu “Kukuriku”? Zar je netko od onih koji su još u oporbi otvoreno pokazivali sklonost luksuzu, rasipništvu, i neradu i očekivao drukčiji stil vođenja države od ovog koji vidimo: službeni Mercedesi i Audiji za privatna šalabajzanja, posjeti vladinim avionom Krku (tko zna zašto), i luksuziranje po restoranima? Država gori, premijer se češlja, reklo bi se.

Bi li takvo ponašanje i “vođenje države” – koju će iza sebe gotovo sigurno ostaviti u bankrotu, s prinudnom EU upravom – moglo potpasti pod krivične sankcije? Ne bi li bilo logično, ako za zanemarivanje dužnosti i propast tvrtke mogu odgovarati vlasnik i management, da premijer i vlada, kao na Islandu, odgovaraju pred sudom za šlamperaj, nerad, nesposobnost i kretenluk? Za loše poslovne, odnosno državničke poteze? Za to se u poslovnom svijetu ide u zatvor, neovisno jesu li povučeni kao rezultat svjesne namjere da se tvrtku uništi ili jednostavno nesposobnosti i neznanja.

“Ha, to su lijepe želje, ali na žalost s pravne strane to je znanstvena fantastika”, rekao nam je Zvonimir Hodak kad smo ga pitali za mogućnost da se postupi kao u Islandskom slučaju – odnosno premijera i ministre izvede pred sud zbog teškog nemara i bankrota države koju vode. “Kad bi se radilo o konkretnom kaznenom djelu, kao u slučaju Sanadera, to bi bilo pitanje za Državnog odvjetnika, ali na žalost za to nema uporišta u Kaznenom zakonu, a ni u Ustavu. A i koji bi Državni odvjetnik digao optužnicu protiv premijera, ne valjda Bajić ili Cvitan? Samo možda protiv nekog bivšeg. Island je imao uporište za to. Jedina konzekvenca koju bi naš premijer mogao snositi je gubitak izbora”, kaže Hodak.

“Pevec se našao u pritvoru zbog lošeg gospodarenja, odnosno zloupotreba položaja i nanošenja štete u gospodarskom poslovanju, ali za izvršni organ vlasti to ne vrijedi. Može ga se osuditi jedino ako je pogodovao nekom ili političkom korupcijom osigurao sebi i drugima korist. Čak i da se ustanovi da je psihički nesposoban obavljati svoj posao, ne bi se moglo ništa. Ostalo je dosta toga recidivističkog iz komunizma, zakoni su takvi da maksimalno štite vlast. A kultura davanja ostavki, toga kod nas nema. Pogledajte Njemačku, tamo je predsjednik prisiljen dati ostavku zbog sto eura.

Bi li to trebalo biti drukčije? Naravno da bi trebalo, ali stranke to neće izglasati. Dobar korak u tom smjeru je inicijativa da se promijeni izborni zakon, omogući preferencijalno glasovanje tako da izabrani dužnosnici odgovaraju biračima, ne samo stranci, onda bi se preko takvih samostalnih zastupnika moglo mnogo toga napraviti, puno izmjena koje bi sličile na islandski zakon.

“Ako netko napravi izrazitu štetu može odgovarati, ali za političare to ne vrijedi. Njih štiti imunitet pa ih, zapravo, nemamo za što tužiti. Ako netko podnese kaznenu prijavu treba prvo skinuti imunitet, ali o skidanju imuniteta članu vlade odlučuje – vlada, dok u većini drugih država o tome odlučuje parlament. Doveli su nas do toga da smo postali država s posebnim potrebama”, kaže Zvonimir Hodak…

U konačnici, dakle, od Lovrinčevićeve lijepe ideje da se postupi po Islandskom receptu, izgleda ipak – ništa… 
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save