DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Osamnaesta nedjelja kroz godinu
OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Iz 55, 1-3; Rim 8, 35. 37-39; Mt 14, 13-21
„On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo,
izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima,
a učenici mnoštvu“ (Mt 14, 19).
U odlomku misnog evanđelja, po Mateju, doznajemo kako silan svijet dolazi Isusu, a on se sažali nad njim, izliječi njegove bolesnike te ih potom sve nahrani čudom umnažanja kruha i ribe. Zanimljiva nam je ta Gospodinova reakcija prema narodu. Naime, prije toga Matej opisuje Isusovo razočarenje nad galilejskih gradovima koji nisu prihvatili njegovu radosnu vijest. Isus nad njima izriče i strogi sud jer se nisu obratili. U svome razočarenju Isus ne pada u malodušje, ne okreće leđa narodu te ih ne prepušta njihovoj sudbini, kako bismo možda to mi učinili. Matej veli da se Isus obraća molitvom nebeskom Ocu, od kojega traži snagu za poslanje. Okrijepljen i ojačan molitvom, odnosno životnim odnosom s Ocem nebeskim, Isus iznova pun ljubavi može primati narod koji mu dolazi. Isus nudi jedno, oni traže drugo; on nudi kraljevstvo nebesko, oni bi htjeli zemaljsko; on nudi kruh koji silazi s neba, oni bi htjeli kruha od pšenice; on nudi nebo, oni bi htjeli zemlju. Uza sve to, uza sva kriva očekivanja naroda Isus mu ne okreće leđa; on se nad narodom sažali te ga kruhom zemaljskim i ribom okrijepi.
U Matejevu izvještaju se ispunja Božja riječ upućena narodu po proroku Izaiji: O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novca, dođite. Bez novaca i naplate kupite i uživajte vino i mlijeko! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije, i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela (Iz 55, 1-2). Narod kojemu Bog upućuje poruku po proroku nalazi se u izagnanstvu. Da bi preživio mora od svojih tlačitelja kupovati kruh svagdanji. No, koliko god kupovao nije dosta. Narodu prijeti glad i pogibao. U takvoj situaciji Bog upućuje riječ ohrabrenja; riječ koja postaje poziv na pouzdanje u providnost, na pouzdanje u Boga koji je na strani siromaha, na strani potlačenog naroda. Bog završava svoj poziv obećanjem života i spasenja: Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti. Sklopit ću s vama Savez vječan, Savez milosti Davidu obećanih (Iz 55, 3). Bog poziva narod da se njemu okrene, da se njemu vrati te da jedino od njega očekuje svoje spasenje, a ne od onih od kojih kruh kupuje.
Kako nam se ta situacija čini poznatom i bliskom! U gospodarskoj krizi koju proživljavamo kao da se brojni tlačitelji, bankari, poreznici, tuđinski vlasnici, natječu tko će više opljačkati ono što je još preostalo. Narod stenje i trpi od ekonomskog iscrpljivanja. Nude mu se uvijek iznova nove lažne nade i rješenja. Nudi se Europska Unija. Nude se strani ulagači. Vjerojatno će se tkogod okoristiti od tih rješenja, možda izabrana politička i gospodarska elita. A narodu će vjerojatno biti još teže, a još težim teretom kredita i dugova na leđima. Nije li vrijeme da se vratimo onomu koji u rukama ima istinsko rješenje? Nije li istina da kad bismo se Bogu vratili, kad bismo počeli zaista poštivati i živjeti njegove zapovijedi da bi se mnoge problemi sami od sebe riješili. Vratiti se Bogu znači početi stvari spoznavati u pravome svjetlu, a kad se stvari spoznaju onakvima kakve su zaista, kad razlučimo pšenicu od ljulja, tada možemo doći do pravih rješenja. Kad shvatimo da nam je Bog dao prelijepu Domovinu s velikim potencijalima, s potencijalima proizvodnje zdrave hrane, sa Slavonijom koja bi mogla hraniti ne samo Hrvatsku nego sve zemlje na brdovitom Balkanu, kad shvatimo da nam je Bog dao prelijepu obalu i more, možda ćemo shvatiti da nije potrebno da nam dođu stranci reći što i kako moramo napraviti. Ako smo se u Domovinskom ratu znali sami obraniti, valjda sami, tj. na Boga oslonjeni, možemo i svoju Domovinu izgraditi.
U Hrvatskoj je danas previše onih koji šire malodušje i negativnosti što ima za cilj ubiti potencijale našega naroda. Gdje god dođu u tuđi svijet Hrvati su prepoznati kao vrijedni, dobri i pošteni radnici. Svugdje uspiju, samo ne u svojoj Domovini. Očito nekome odgovara takvo stanje, a odgovara nesposobnim političkim trenutnim elitama te njihovim medijskim poslušnicima. Od završetka Domovinskog rata te se elite trude srušiti nacionalni ponos i duh našega naroda. Hvala Bogu, nisu u uspjeli, ili bolje reći, još nisu uspjeli, jer se i dalje trude.
Želimo li opstati, vrijeme je da se Bogu vratimo. Vrijeme je da počnemo prepoznavati one koji žele zaista raditi na dobrobit svoga naroda, one čiji su politički i gospodarski programi u suglasju s onim što mi kao Hrvati osjećamo i što kao kršćani vjerujemo. Vrijeme je da Domovinu predamo u ruke onih koji je vole, u ruke onih koji su za nju krv prolijevali i koji su je obranili i stvorili. Domovinu valja predati u ruke hrvatskim braniteljima među kojima, hvala Bogu, ima veoma učenih i stručnih ljudi na svim poljima. Na njima je da se javnosti predstave i zatraže podršku od naroda. Uvjeren sam da će je i dobiti.
No i mi smo, baš poput Isusovih suvremenika, u opasnosti smo da se zadovoljimo punim želucima, da se zatvorimo samo u sferu ovozemaljskog. Bog nam je dao prelijepu Domovinu, ali kao kršćani znamo da ćemo preko izgradnje i ljubavi prema svojoj zemaljskoj Domovini, stići u još ljepšu Lijepu našu, u našu nebesku domovinu. To će biti moguće jedino budemo li vlastitu Domovinu gradili s Božjim blagoslovom, jer ono što je rečeno za pojedini dom, tj. obitelj vrijedi i za širu obitelj, narod i Domovinu: Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji.
Don Mladen Parlov
