Stari udbaši teško umiru
Manolić ponovo među Hrvatima
Razvezao je Joža o Mesiću, svom Jaranu, otračao Tuđmana, latio se svega i svakog, ali nam nije rekao ono što nas najviše zanima. Recimo, čime je točno otrovao Stepinca, u čijem su tijelu obdukcijom nađeni ostaci arsena, kadmija, kroma, olova, i drugih supstanci.
Hrvatska je fenomen po tome što u njenim javnim glasilima prostor mogu dobiti teroristi, zločinci i općenito ljudi koji nigdje drugdje ne bi smjeli zagađivati javni prostor, ako već nisu na dugogodišnjoj robiji. Manolić nije prvi takav primjer: Perković je ne tako davno dobivao stranice i stranice, i to ne u plavo-bijelo-crvenom Jutarnjem nego u relativno kroatocentričnom “Večernjaku” da bi pred javnošću iznio svoju obranu – iako je jedino mjesto gdje ju je trebao iznositi sud u Münchenu. U zemljama razvijene demokracije bi kakav bivši šef Gestapa, Stasija, ili čega takvog, teško dobio prostor u medijima za iznošenje “svoje istine” o svemu i svačemu, a kamoli da bi bio prezentiran kao simpatični starčić čije je mišljenje o bilo čemu relevantno.
Taj simpatični i živahni djedica ni ne skriva svoju sklonost totalitarnim režimima. Pa kaže, komunizam nije mrtav, njega će jednog dana sigurno biti. Marks nije mrtav. Amerika baš i nije neka demokracija. Đureković je opravdano ubijen, jer je bio zločinac. Naravno, on o tome ne zna ništa niti je išta naređivao. I razvezao je o svojoj vozačkoj, i svom starom golfu kojeg mu žicaju unučići i praunučići. Pa da se osvrnemo malo na sve to skupa redom.
Godine 2010. je u Pragu donesena deklaracija o zločinima komunizma, koju su potpisali mnogi visoki dužnosnici Europske unije. U njoj se kaže: “Komunizam mora biti osuđen na sličan način na koji je osuđen nacizam. Mi ne izjednačavamo zločine jednog i drugog, uključujući gulag i nacističke konc logore. Sve takve zločine treba proučavati i suditi prema njihovim vlastitim groznim mjerilima. Komunistička ideologija i komunistička vladavina suprotne su Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i povelji temeljnih prava EU. Jednako kao što nismo spremni relativizirati zločine nacizma, ne smijemo pristati na relativizaciju zločina komunizma.”
A upravo to je poanta tog Manolićevog intervjua: relativizacija zločina komunizma. I ne samo njegovog, nego i priča Josipovića o bajnom životu u Jugoslaviji, Mesićevih baljezganja, i Perkovićevih jada u deset nastavaka. Vratimo se načas deklaraciji: tamo se spominje da je “izvršenje pravde prema komunističkim zločincima proteklih dvadeset godina bilo ekstremno nezadovoljavajuće”: upravo je Manolić primjer takve “ekstremno nezadovoljavajuće” pravde prema zločincima. Optužnica protiv njega je sadržala navode da se zabavljao mučeći i ubijajući zarobljenike, njih 120 koji su ubijeni u šumi Lug, tako što je ženama nožem rezao grudi a muškarcima uši i noseve; svjedoci ga terete za ubojstva koja bi počinio ulazivši ljudima u dvorišta i kuće i pucajući u njih, bez suđenja; postoje dokazi da je osobno strijeljao civile. O svemu tome je pisao Večernji, ali to je prenijela i sestrinska epehazijska tiskovina Juternjeg, “Slobodna dalmacija” (poznata i kao “Slobodanka”). “Ne kažnjavati komunističke kriminalce znak je nepoštivanja i time slabljenja međunarodnih zakona”, piše u spomenutoj deklaraciji koju ne potpisuju nikakvi “rvatine” ni “ustašoidi i seronje”, već vrhunski europski intelektualci i političari. I dodaje da treba uvesti “pan-europsku zabranu opravdavanja, negiranja, ili trivijaliziranja zločina komunizma”. Ta politika trivijaliziranja zločina i povijesnog revizionizma je u Hrvata inače poznata kao “antifašizam”.
Dakle, već za samu izjavu da je “Đureković bio kriminalac”, što ničim nije potkrijepljeno, “pa je opravdano ubijen” (s čim Joža, jasno, nema ništa) bi dragi stari Joža trebao završiti u reštu, da je pravde. Naime, pravdati ubijanje ljudi bez suda i presude može samo totalitarni um, i takvim izjavama u civiliziranoj državi nema mjesta: u takvim državama se kazna, smrtna ili ne, izriče samo na sudu, a ne u komitetu. A novine koje daju prostor nekom tko smatra da je ubijati ljude bez suda posve u redu bi također imale velikih problema u normalnoj državi.
A njegova vozačka i njegovi unuci koji žicaju njegov auto? Jedan od unučića dragog starog Jožice se zove Kolja Gembačev i godinama je bio strah i trepet Zagreba, najveći kamatar u gradu i jedan od većih dilera kokaina. Pucao je u policajca i ranio ga, bježao od policije u svom Porscheu (valjda mu taj dan deda nije mogao posuditi Golfa), i unatoč tome mu se nije dogodilo ništa. Sve je moguće u Demokratskoj Narodnoj Republici Hrvatskoj kad vam je Joža deda. Gdje je danas Kolja, ne znam: već nekoliko godina ga nema u crnoj kronici.
Razvezao je Joža o Mesiću, svom Jaranu, otračao Tuđmana, latio se svega i svakog, ali nam nije rekao ono što nas najviše zanima. Recimo, čime je točno otrovao Stepinca, u čijem su tijelu obdukcijom nađeni ostaci arsena, kadmija, kroma, olova, i drugih supstanci. Joža je u intervjuu ponovo spomenut kao osoba koja je “utamničila i Alojzija Stepinca”, i to tako intonirano da ispadne da je Joža, jelte, bio neka velika faca u doba komunizma, evo i nadbiskupe je trpao u zatvor. Samo što se novinar na detalj oko trovanja nije osvrnuo, nećemo sad starčića gnjaviti s neugodnim pitanjima.
Nitko tog starčića nije gnjavio ni s neugodnim pitanjima o premlaćivanju Dedakovića. “Greške su učinjene još za vrijeme vladavine HDZ-a, a one se odražavaju i danas, posebno u ekonomiji. Tako sada imamo 70.000 ljudi koji rade, a ne dobivaju plaću, a mnogi su se obogatili raznim nepodopštinama”, kaže nam Jožica. Srce od čovjeka, obožavam kad nam stari ubojice komunističke tajne policije sole pamet o demokraciji i greškama. Valjda je i premlaćivanje Dedakovića bila takva jedna “greška”. S kojom on nema veze, naravno. Ni s bogaćenjem nema veze ni on, a ni njegov jaran Mesić, koji eto nije od tih koji su se obogatili raznim nepodopštinama. “Mesić se obavezao da će pokušati vratiti ilegalno iznesene novce i znam da je našao neke podatke o računima u Americi. Ali, ništa više od toga nije učinio. Gdje je zapelo, nisam istraživao. A nisam do sada Mesića ni pitao zašto je stao s obećanjem da će vratiti novce koje su lopuže odnijeli iz Hrvatske. Ima vremena, pitat ću ga”, kaže Joža. Stvarno, Mesić je prva osoba koju treba pitati gdje su novci. To se slažem. Ali zadnja od koje treba očekivati da će vratiti išta, jer je ionako najviše krao upravo on, i kamarila oko njega. Pardon, nije, prijatelj mu je posudio neke milijune. Neimenovani.
I tako, saznali smo od Jože svašta, i da je Karamarko bio loš obavještajac (valjda je pao iz rezanja prstiju i ušiju), i da je komunizam super i da će se vratiti, i da je Šušak bio “Šušak je bio izraziti terorist u jednom periodu” – koje li drskosti, obzirom da Šušak za razliku od njega nikom nije pucao u potiljak – i još svašta drugog. Ali, djedice Joža, i gospodo iz Jutarnjeg, nas ne zanimaju partijski tračevi o Tuđmanu, Karamarku i Šušku, radije nam recit kako si s čime trovao Stepinca, pričaj nam malo kako si ubijao civile u godinama nakon 45., ispričaj nam detalje o mučenju Jastreba i reci nam gdje je tvoje unuče Kolja, puca li još po hrvatskim policajcima iz pištolja kao što si ti iz Lugera pucao po hrvatskim civilima…
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
