Fra Ante Vučković: Uzimati broj ukazanja kao kriterij za ili protiv ukazanja promašuje srž pitanja
Međunarodni festival mladih “Mladifest” proslavio je svoj 25. jubilej i okupio mlade iz više od 60 država u hercegovačkom Međugorju. U programu festivala također je sudjelovao fra Ante Vučković, prodekan za znanost Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu. Progovorio je o smislu i ovogodišnjem geslu festivala, no dotaknuo se i događaja u Međugorju koje je u lipnju obilježilo simboličnu 33. godišnjicu Gospinih ukazanja.
Kakvi su dojmovi nakon završetka Mladifesta?
Nakon što je program završio, sjeo sam s braćom franjevcima u župnoj kući. Bilo nas je iz više provincija i govorili smo između sebe u više jezika. Gotovo jednoglasni zaključak bio je da je ovogodišnji jubilarni “Mladifest” jednostavno odrastao, stasao, sazreo. Uvođenje kateheza pokazalo se jako dobrim potezom. Ono je odgovorilo na zahtjev za dubljom duhovnom hranom. Svaki dan bio je u večernjem programu neki važan gest: molitva sa svijećama, procesija, molitva svećenika, molitve vjernika na platnu i svaki je bio jako dobro prihvaćen. Dijelili smo našu radost zbog dobrog tijeka i dobrog završetka i naravno, bili smo svjedoci velikog oduševljenja i radosti sudionika.
Jubilarni program, od 31. srpnja do 6. kolovoza, uključio je svjedočanstva, predavanja, pjesmu, molitvu, klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, Svetu Misu. Kako je prošla organizacija susreta?
U organizaciji je bilo jako puno ljudi. Mislim da ja ni nemam dobar pregled svih koji su doprinijeli ovom festivalu. Organizacijski odbor: fra Marinko, fra Stanko, fra Slaven, Lidija i ja, župno osoblje, različiti ljudi sa svojim svjedočanstvima, zbor i orkestar, časne sestre, prevoditelji na 18 jezika, tehničko osoblje zaduženo za glas, sliku, internetske prijenose, Frama i volonteri, ispovjednici, đakoni, bogoslovi, Cenacolo, fotografi i tako redom… Gotovo sam siguran da sam mnoge izostavio. Sve, ali ama baš sve, događalo se bez napetosti, povišenog glasa, prigovora ili toga da netko zakaže u nekom dijelu. Sve što se na sličnim događanjima iza kulisa događa iz sata u sat ovdje se jednostavno nije pojavilo. Umjesto toga, među onima koji su bili u bilo kojem djeliću organizacijskih poslova osjećala se radost i vladalo je oduševljenje. Svi su na svoj način sudjelovali u programu, molitvi i sakramentima. Fra Marinko jest čovjek za timski rad. Svaki bi prijedlog prihvatio, proveo ga kroz razgovore s drugima, pustio da se oblikuje i kada bi svi elementi bili posloženi i on opazio da se svi slažu, onda bi ga preveo u jasni plan. Sudjelovati u takvom radu donosi radost. I još je nešto važno. Svi su cijelo vrijeme bili svjesni da sklad i organizacija nadilazi snage i sposobnosti kako svakog pojedinca tako i cijelog tima. Drugim riječima, kao da je neka nevidljiva dobra ruka vodila cijeli program i svi su joj bili zahvalni za to.
Mladi iz više od 60 država posjetili su Međugorje, a molitva krunice i molitve vjernika prevođene su na 25 jezika. Zašto se mladi susreću dvadeset i petu godinu na međugorskom festivalu?
He. Mladi se susreću s mladima. Oni najviše vole biti između sebe. To je njihova naravna potreba. No, to možda nije najvažnije pitanje. Da sam novinar, ja bih se potrudio oko nekih kriterija pa bih onda prema istim kriterijima otišao primjerice na Ultru u Split i na Mladifest u Međugorje te usporedio što se događa na jednom mjestu, a što na drugom. Što ih okuplja, što ih drži zajedno i koji su rezultati na koncu dana, na koncu programa i kakvi su učinci na ljudima s kojima se susreću jedni i drugi. Tako bismo mogli dobiti odgovor ne na pitanje zašto se mladi okupljaju, nego na puno važnije pitanje: što je to što oni traže i što im se nudi kao odgovor. Moja je slutnja sljedeća: mladi traže sreću, istinu i radost. No, oni ne znaju gdje to mogu naći pa lako pristaju na surogate i lako im se može štošta podvaliti. Mislim da bi bilo korisno odgonetnuti tu naoko teško rješivu zagonetku zašto mladi dolaze u Međugorje. Da kažem izravno! Pretpostavka da se primjerice za Ultru ne postavlja pitanje zašto se tamo okupljaju mladi, kao da je to po sebi razumljivo, a postavlja se za Međugorje, kao da je to neobično i neočekivano, govori puno o našim “pred-sudovima” o svijetu i mladima.
Međugorski festival održan je ove godine pod geslom “Evo ti majke!”. Što govori rečenica iz Evanđelja po Ivanu?
Uzeta je iz jednog detalja kojega je opisao evanđelist Ivan. Isus s križa, neposredno prije zadnjeg daha, opaža majku i učenika kojega je ljubio na poseban način. Tu su. Blizu su mu i blizu su jedno drugome. No, Isus opaža da su odvojeni. I on im otvara oči jedno za drugo. Gledaj, tvoj sin! Gledaj, tvoja majka! Crkva je ovo otvaranje očiju za Isusovu majku shvatila kao početak odnosa s Marijom kao svojom majkom, a u formulaciji “učenik koga je Isus ljubio” osjetila poziv da se svatko smije naći uz nju. Štoviše, da je pozvan otkriti se u toj ulozi. Ovogodišnji Mladifest je tim geslom htio upravo to: otvoriti oči za Isusovu majku kao majku Crkve i majku svakog čovjeka te posvijestiti svakom pojedincu da se smije gledati kao učenika kojega Isus ljubi.
Javno govorite o tome kako čovjek može konstruirati svoju sliku Boga, pa tako i Blažene Djevice Marije te projicirati očekivanja koja ne moraju biti točna.
Da. Svi smo u mogućnosti sebi stvoriti svoju sliku o Bogu. Podjednako to možemo i o Gospi. Zato i postoji tako snažna zabrana pravljenja likova Boga. Ti se likovi mogu praviti od zlata i srebra, od drva i metala, ali i od riječi i pojmova, ideja i osjećaja. No, zabrana pravljenja lika Drugoga tiče se i međuljudskih odnosa. Levinas nas je učio da dočim sebi stvorim sliku o drugom čovjeku, više nemam kontakta s njim, drugim, drukčijim, nego sa svojom slikom o njemu. Umjesto drugoga imam pojam. Ispod tog zahvata krije se moć. Volja za moć. Ona se provuče i u naša uvjerenja i naša vjerovanja. Židovstvo, a onda i kršćanstvo, jako su osjetljivi na mogućnost naše proizvodnje slika o Bogu i projekcija naših želja te sudova na Boga.
Može li netko “narediti” Gospi gdje će se ukazati i koliko puta ili ne?
To se naravno odnosi i na pitanje Gospe i njezinih ukazanja. Crkva je kroz dugo vremena brusila kriterije za nadnaravne fenomene. Među njima ne postoji ni jedan kriterij koji bi govorio: ako se Gospa ili neki anđeo ukaže X puta, onda je to autentično, a ako je ispod ili iznad tog broja, onda je to neautentično. Uzimati broj ukazanja kao kriterij za ili protiv ukazanja promašuje srž pitanja.
Gospine poruke daju do znanja da ju “šalje Svevišnji” i da njezina ukazanja imaju jasan smisao. Brojna su svjedočanstva ljudi, a svjedočili su i hodočasnici tijekom susreta, kako su primjerice u Međugorju susreli Boga, doživjeli Božju Milost i obratili se. Je li riječ o slučajnosti ili nečem drugom?
I ovdje bi valjalo razlikovati. U Crkvi se ni ne može zamisliti neko autentično ukazanje koje bi bilo protiv Božje volje, neko pobunjenično ukazanje, neko Gospino ukazanje na svoju ruku. S druge strane, ne mogu se sva vjernička iskustva u Međugorju svesti pod zajednički nazivnik Gospinih ukazanja ili poruka. U Međugorju, neovisno o Gospinim ukazanjima i porukama teče Božja milost kanalima koji su Crkvi posvuda zajamčeni: sakramenti, molitva, post, ljubav. To ne bi trebalo brkati. Netko se može ispovijedti usred prašume ili pustinje i doživjeti Božju milost kao što je doživi netko tko se ispovjedi u Međugorju.
Nezanemariva je činjenica da je ipak riječ o velikom broju ljudi koji svjedoče o Međugorju, ali i onih koji mu se protive. Koji su razlozi opiranja događajima u Međugorju koja često prijeđu u ismijavanje ili vrijeđanje?
Mislim da ih ima mnogo. Mogu biti razumske, teološke, emotivne naravi ili se pojavljivati iz jednostavnog razloga što u nečiji duhovni, razumski obzor ne stane nešto kao ukazanje ili ukazanje Gospe ili nešto kao vjera u nadnaravno. No, ako otpor prelazi u ismijavanje i vrijeđanje, više nije riječ o otporu prema Međugorju, nego o nedostatku poštivanja temeljnih ljudskih vrijednosti. S tuđim se uvjerenjima čovjek nikada ne smije ismijavati. Nikada nije dopušteno vrijeđati druge ljude zbog njihove vjere kakva god ona bila. Ako netko to čini u ime svoje vjere, mislim da bi ju bilo dobro temeljito propitati.
Koliko će odluka pape Franje utjecati na daljnju situaciju?
Ne znam. Ne znam kakva će njegova odluka biti i ne mogu znati kako će utjecati na tijek događaja u Međugorju. Još uvijek mislim da je savjet židovskog farizeja Gamalijela sjajan. Da parafraziram: ako je Međugorje naum ili djelo ljudi, propast će. Sve je ljudsko propadljivo i smrtno. Ako li je pak od Boga, neće ga ljudi moći uništiti.
Što biste izdvojili kao glavnu poruku za sve koji na svom životnom putu traže odgovore?
Meni se čini da je u Međugorju lakše nego drugdje doći u dodir s temeljnom kršćanskom porukom i uvijek iznova potvrđenim životnim iskustvom: napukli život nije osuđen na smrt. Ima izlaza: iz droge ili bilo koje ovisnosti, iz nesređenih odnosa, iz života kao da Boga nema. Postoji otvorena mogućnost svoj život dovesti u sklad s Bogom, s drugim ljudima i sa samim sobom. Taj izlaz otvorio je i drži otvorenim Isus Krist, pravi lik Božji, svojim životom, smrću i uskrsnućem.
Autor: Ivana Nikolić/dnevno.hr
