Misa nad SVIJETOM u VUKOVARU
„Ovo što želim glasno pred svima vama reći … nama je svima zašutjeti, ZAŠUTJETI, pred misterijem koji se dogodio na ovom svetom tlu“
Jedino šutnja i muk kad čovjek zastane … kadra je očitovati lice Gospodnje. Jedino šutnja, tišina, muk… jedino šutnja je kadra prilagoditi oči moga srca Božjemu licu, jedino šutnja, prikazuje u svakom obličju, u svakom dodiru, u svakom znamenu, u svakom pogledu, u svakoj zraci sunca u svakom grumenu zemlje, to Božje lice očitavamo iz života i iz smrti, iz patnje i iz radosti, Uistinu, samo šutnja, kad zanijemimo pred misterijem, samo šutnja ima snagu prepoznati u svakom čovjeku stvoriteljev odraz, samo šutnja svoga srca, ne uznositost, ne bahatost, ne oholost, ne znanje, nego poniznost, jednostavnost, skromnost, malenost, samozatajnost, praštanje, mir, ljubav, šutnja…
Prepoznajte, prepoznajte dubine života i patnje, prepoznajte!, o, vi ih dobro znate. Uđite istinski u unutarnji prostor vašega duha, da u skromnosti vašeg srca u kojem i živite u skromnosti ovog Vukovara ovog vremena, prepoznajte u svakom stvorenju i svakom čovjeku trag njegove dobrote, ljubavi i praštanja. Možeš li čovječe, prihvatiti, možeš li prihvatiti, ljubljeni brate i sestro, bol koja te rastače?!, možeš li je prihvatiti u ime Krista raspetoga?! Možeš li trpjeti: – možeš, jer ste potrpjeli. Možeš li izdržati: – možeš, jer ste izdržali. I onda, što ostaje? Ostaje izdržati, kada patnja, jedini njezin smisao postaje samo taj da se predaš šutnji i osjećaš da te patnja savija u klupko koje jedino Bog može razriješiti, jedino Bog!, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja volja, Bože, nego volja tvoja neka bude…
Može se dogoditi, da, i dogodilo se i da sunce sakrije svoju svijetlost, može se dogoditi da magla padne pred čašom krvi i života u koju vrijeme kaplje, oduvijek je tako bilo i bit će, što se ispija i kao znoj što se ispija kroz povijest i našeg naroda i svih naroda ovoga vremena, i što se ispija i kao patnja, kroz povijest našeg naroda i svih naroda ovoga vremena u kojem živimo, što se ispija i kao krv, što se ispija i kao čaša Kristova i tvoja i moja. Samo srce da ne prepukne, samo srce da ne presuši, samo srce da kamen ne postane jer će Bog i od kamena novu Abrahamovu djecu stvoriti. Već srce od mesa od mesa nam daj, gospodine, srce moje, srce tvoje, u srcu Marijinu za srce Božje samo srce da bude za jedan život, za jedan misterij, za jednu nadu, za jednu vječnost, za sve pokojne, za sve žive, za ono što nas tek očekuje!
Ovo je tek početak! Ovo je predvorje zlatnog Jeruzalema u koji nam je zakoračiti i kroz patnju i kroz križ i kroz žrtvu koja jedino rađa istinsku ljubav, sebedarje, suživot.
Bog i jedino On, nazovite ga imenima kojima hoćete, Bog i jedino On, stvoritelj neba i zemlje, On nas uistinu u svemu podržava i onda kada sanjamo naume buntovničke, Bog se ne brani, On trpi u svakom čovjeku, shvatite, u svakom čovjeku, i kad pomislimo da smo se riješili Boga, oni koji pomisle da su se riješili Boga, i kad i to pomislimo, tek tada ga susrećemo promijenjena, i čudesno nova, jer Bog sve čini novo! Možeš postati tiranin i bezbožnik, razbojnik i antikrist, no Bog čovjekoljupcem ostaje, on nikada, nikada ne snuje bez srca čovječjega, Bog uvijek ostaje uz čovjeka. A kamoli uz čovjeka patnika. Zašto, zašto, Bože??? Zašto?! Zato što može biti da nam Bog vjeruje više nego što zaslužujemo, da bismo postojali, da bismo opstali, da bismo oprostili, da bismo ljubili, da bismo se voljeli, da bismo si bili dobri, da bismo naučili lekciju života!… Nikada više, nikada više ovako… Jedno ljubav posvećuje! Ne slušajte one koji vam kažu da praštanje ima uvjet i da podrazumijeva pravdu! Ne! PRAVDE NIKADA NIJE BILO NITI ĆE JE BITI DOK SMO OD KRVI I MESA I DOK ŽIVIMO NA OVOJ ZEMLJI, NIKADA NEĆE BITI PRAVDE ZA ONE KOJI ŽELE SLJEDITI KRISTA, ALI LJUBAV SVE OPRAVDAVA, LJUBAV JE IZNAD SVAKE PRAVDE, LJUBAV SE SVEMU NADA, LJUBAV JE ONA KOJA NAS NOSI, LJUBAV JE ONA KOJA ĆE RODITI NA KRVLJU VAŠIH NEVINIH NOVE ŽIVOTE, ljubav je ta jer od najveće sramote Krist učini najveću pobjedu, ljubav sve oprašta! U nju vjerujte, kakva pravda za našega života na zemlji!?, neće biti pravde, jedina je pravda Krist raspeti, križ njegov u koga smo uzvjerovali, jedini ponos naš! U njoj ćete naći svu snagu ljubavi i oproštenja za sve žrtve koje su vam se dogodile i u vašoj obitelji i na ovom svetom tlu i pod ovim svetim krovom.
A ljubav, toliko ofucana riječ u današnje vrijeme, toliko krivo shvaćena, toliko iskrivljena sveta ljubavi naša, Kriste naš, ti nedokučiva veličino Božja, nespoznatljiva, neusporediva sa ičim što moje srce sada u materijalnom biću spoznati može… O, da bismo dokučili ono što ne poznajemo, mi moramo poći putem nespoznatog, raskrčite staze kojima nitko još hodao nije! Katolici! Ne zaključavajte srca svoja jer svijetu vas gleda, ne bojte se biti ljudi duha i proroci nova vremena u ovom mileniju koji je pred nama. Da bismo postigli ono što ne posjedujemo, moramo poći putem osiromašenja, razgolićenja, osramoćenja, mene su pljuvali i vas će, mene su razapeli – i vas će, mene su na križ proboli i vas su i još će vas jer ste katolici!
Da bismo postali ono što nismo, moramo poći putem umiranja, a vi znate taj put. No kad čovjek istinski Bogu umire, onda istinski Bogu i oprašta i čovjeku i zločincu. Ovo govorim svima, tko god želi ljubiti život, tko god želi gledati u budućnost i rađati djecu za novi milenij u koji smo upravo zakoračili.
Da bismo postali ljudi ljubavi, moramo poći putem patnje. Moramo. Ja zato imam veliku nadu za ovaj sveti grad Vukovar. Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Krv svakog nevinog čovjeka, sjeme je novog života. Kristove su to riječi, to je nada u koju ja vjerujem, to je nada, to je ono zašto mi živimo.
Kada ja nekoga volim, onda mi uistinu nije teško ništa učiniti, apsolutno ništa. Kada ja nekoga volim, majko moja i oče moj, kada ti je dijete bolesno, pa se po noći ustaješ i činiš to iz ljubavi, ma je li ti teško? Je li to nazivaš patnjom? Ma dragi patnički narode i Vukovare sveti, ma kada volite domovinu i svoje sveto ognjište, pa ste ga branili, vi ste to činili jer ste ga voljeli! Nemojte se sramiti te ljubavi! To vas drži na životu i to će vas držati dok ste živi. Kada nešto ili nekoga volimo, nije teško učiniti ništa za osobu koju volimo. Kada volim narod svoj i dom svoj – isto je. Kada volim domovinu svoju – isto je. Nema veće ljubavi nego dati život svoj za čovjeka, bilo kojeg čovjeka – i za neprijatelja! Papa Ivan Pavao II., o velikom jubileju često je govorio o čišćenju pamćenja! No, našto je mislio taj veliki čovjek? Na što je Papa mislio!? Ma mislio je na čišćenje od zla! Očistite srca svoja od zla, od mržnje, od gorčine, od neopraštanja, od opačina, od prevara, od lopovluka, od laži, od bludništva, od svakoga zla! Nije mislio da zaboravite križ Vukovara!
Čime da se ja ponosim u ovom novom mileniju, čime da se ponosimo, rekao je sveti Pavao, do li križom gospodina našega Isusa Krista!? Dal da zaboravim križ Gospodnji? Najsramotnija smrt onog vremena bilo je Krista objesiti na križ! Zašto ga pamtimo, zašto ga spominjemo već dvije tisuće godina, znate u kojoj smo danas!? Zašto? Ne misli Sveti Otac da zaboravimo, da zaboravimo križeve naših nevinih, ne! Sveti otac misli da olakšamo srca svoja, da zaboravimo svako zlo, svaku gorčinu – na to on misli! Da nam srca olakšaju, da se više volimo, da si možemo oprostiti, da budemo više ljudi.
To što je Papa rekao, to na što nas Sveti otac poziva, pogađa danas u srca naših religioznih i nacionalnih identiteta, identifikacija, koje su se ponekad znale pretvoriti i u fanatičnost i u ideologiju, a onda prouzrokovati nevjerovatne zločine! NE DAJTE VIŠE MANIPULACIJE! JER LJUDSKO SRCE KOJE LJUBI, TO ĆE LJUBITI SVAKOG ČOVJEKA I NAD NJIM NEĆE VIŠE NITKO VIŠE MANIPULIRATI! Onaj tko uzljubi Krista živoga, taj će ga vidjeti u svakom čovjeku! Ne dajte više da nad vama manipuliraju! Ne dajte ako želite nastaviti život na ovom svetom tlu, jer tu su se prolile razne krvi, – razne krvi – , a nitko nije bio pošteđen manipuliranosti, nitko nije bio pošteđen takvoga zla! Jer neznanje je najveće zlo! Pa i u današnje vrijeme. Ali i za to Bog ima lijeka, pa kaže: «Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.» I onom razbojniku još iste večeri obećao je raj, a gdje neće nama koji želimo putem Krista i koji se trudimo oprostiti jedni drugima.
Kako dalje? Kako dalje? Kako mi je lijepo vidjeti da se ove kuće obnavljaju. Kako mi je lijepo vidjeti ovu crkvu izvana obnovljenu. Kako dalje? Nada… Nada… samo nada. Kad sam ušao u ovu crkvu, dočekao me je jedan natpis. A ovako piše na natpisu, ovako piše: Prolazniče, ne čudi se mojih kostima razasutim, moli za one koji su moje i tolike nevine kosti po Vukovaru razasuli.! Za njih molite i evo vam nade! Za neprijatelje svoje molite i evo vam snage! Ljubavlju pobijedite zlo, evo vam pobjede! Mira dajte tamo gdje je nemir, imajte snage tamo gdje je nema, imajte svjetla tamo gdje je tama, budite sol tamo gdje je gorčina…!
Iskopali grobnice vaših pređa, razasuli kosti vaše… ali mi… mi imamo srce jako jer smo ljudi nade! Tu nadu sam vam došao posvjedočiti! To je nada koju samo Krist daje u srca vaša, to je nada za koju vam je živjeti jer nisu vaši mrtvi otišli zauvijek… Bog vaše ljubljene NE SATIRE, ON VJERNIMA ŽIVOT MIJENJA, A NE ODUZIMA, NEGO MIJENJA! Oni za vas mole, niste ih vi izgubili i nitko neće ostati kao sjeme na ovome tlu. Svi ćemo se mi jednog dana objeljenih haljina, jer je Božje milosrđe i srce veće od univerzuma, naći svi zajedno za stolom Gospodnjim jednoga dana, svi mi zajedno. Ali nada… ta sveta Božja nada i ta čežnja za tom ljubavlju i pravdom, za tom istinom… i kada smo kao suha kost te nas i noć zna sažaljevati, nada će nam jedina ostati, nada će nas jedina krijepiti, nipošto propast! Kakav Sudnji dan, pa Bogu je stalo da se još bilijarde i bilijarde nove djece rodi na ovoj zemlji! Život ide naprijed! Vjerujte u život, budite ljudi velikih ideala, vizionari, ljudi velika duha, budite ljudi koji će povesti ove mlade u novo, posvjedočite im da je bilo teško, ali da se može i bolje! I nikada više ovako, ne ponovilo se nikada više! Nipošto više smrt, već samo nada, svemu usuprot, nada u život, nada u bolje sutra, nada u svoj narod, nada u svakog čovjeka, nada u svoju odmovinu, nada u svoju crkvu, nada u Boga. Dopusti da bol koju sada još osjećaš možda još uvijek, ne rastužuje srce Božje jer te On sada želi ozdraviti osmjehom!. Dopusti da te Bog ozdravlja radošću i da dotakne srce tvoje i probudi nadu iznad svake nade!
Dopusti da se i Bog osloni na tebe, patniče moj… Jer on želi cijelo tvoje biće – sav tvoj PAD, SMRT, NOVI RAST, PLOD, ŽIVOT VJEČNI!
Slušajte svoje svećenike, slušajte katoličku crkvu vi katolici! Slušajte svoje biskupe – oni su bili otkad je hrvatskog naroda uz vas, bili su i za vrijeme ovog rata, biti će i dalje. Slušajte ih i nećete pogriješiti. Sijte povjerenje, poštenje, marljivost, radinost, suživot, ljubav, praštanje, molitvu donesite u srca svoja, molitvu u obitelj i odgajajte djecu kroz molitvu! Tada će biti i obnove, tada će biti i suživota, tada će biti i budućnosti.
Sve brzo prolazi, rekao sam u Zagrebu na jednom seminaru, danas je vrijeme zaborava ali slušajte prijatelji, vi i zaljubljenici u Krista Boga živoga – kršćanstvo se bazira na memoriji: Neki se srame križa pa ga sklanjaju čak i iz javnih ustanova, mi se križa Božjega nećemo sramiti! I zato Vukovare moj, ako te zaborave, mi te zaboraviti nikada nećemo. Samo zbog jednog razloga – DA SE OVO VIŠE NIKADA NE DOGODI!!! Neka Marija majka ljubljena naša natkrili ovaj grad i vaša srca. Neka nas ona zagovara i povede u ovaj novi milenij. Svi zajedno, svi zajedno u ime života, u ime svakog čovjeka – bilo koje vjere, bilo koje nacije – u ime ljubavi.
Amen.
{youtube}0iKL_l7SpMI{/youtube}
(Skraćeni transkript mise Zlatka Sudca održane u Vukovaru prije nekoliko godina)
Izvor; radujtesenarodi.blogspot.com /iskon forum
Odabrao i pripremio;
Johnny
