DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu
DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
Ez 33, 7-9; Rim 13, 8-10; Mt 18, 15-20
„Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji,
bit će svezano na nebu; što god odriješite na zemlji,
bit će odriješeno na nebu“ (Mt 18, 18).
Središnja tema misnih čitanja dvadeset i treće nedjelje kroz godinu je bratska ljubav, a sažima je redak iz drugog čitanja, iz Pavlove poslanice Rimljanima: Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko ljubi drugoga, ispunio je Zakon (Rim 13, 9). U konačnici kršćani nemaju duga osim ljubavi prema bližnjima. No, kako ljubav može biti dug, odnosno dužnost, obveza? Može jer je uzajamna ljubav zahtjev naše ljudske naravi te ju je stoga i sam Gospodin Bog htio zaštititi najvažnijom od svih zapovijedi, zapovijeđu uzajamne ljubavi koja je u sebi sažetak i ispunjenje starozavjetnoga Zakona koji je brojim zapovijedima uređivao odnose između čovjeka i Boga te između ljudi. Sve zapovijedi i sve zabrane po kojima se uređuju međuljudski odnosi sažimaju se u zapovijed ljubavi. Ljubav nije usmjerena isključivo na materijalno dobro ljudi, nego i na duhovno i vječno. Kao što svatko želi dobro sebi, kako materijalno i duhovno, tako je dužan to isto dobro željeti i bližnjima i to ne samo onima koji su mu po krvi bliski i koje ljubi, nego svim ljudima. U biti to je uvjet našega spasenja. Nakon što je Bog postao čovjekom, nitko od nas više ne može poput Kaina, bratoubojice, reći: Ne znam gdje mi je brat i ne briga me gdje je.
Prvo misno čitanje, iz proroka Ezekijela, upozorava nas na odgovornost prema braći i sestrama. Proroka Ezekijela Gospodin šalje da opominje narod te ga upozorava da to ne propušta činiti jer ako propusti bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke, veli mu Gospodin. Prije smo na vjeronauku učili kako je jedno od duhovnih djela milosrđa, a koja su važnija od tjelesnih djela milosrđa, grešnike pokarati. Živimo u vrijeme koje ne podnosi prijekore. Od najranije dobi djecu odgajamo kako su najbolja, najljepša, najpametnija. Tako valja činiti, vele nam nadri i nazovi psiholozi, zbog djetetova samopouzdanja. A u biti odgajamo ih i usmjeravamo prema kultu samoobožavanja, kultu samih sebe, kultu u kojemu je svatko za sebe svoj bog. Nedavno su jedne novine objavile malu karikaturu u dvije sličice. Jedna predstavlja roditelje iz 70-tih godina koji s djetetom dolaze učitelju koji im pokazuje djetetove ocjene. Vidjevši ih, viču na dijete: Kakve su to ocjene?. Druga sličica prikazuje roditelje, naše suvremenike, u istoj situaciji, no ovaj put oni se deru na učitelja: Kakve su to ocjene moga djeteta?
Da, to je društvo u kakvom živimo. Došli smo u čudnu situaciju da nitko ne trpi kritiku, nikome se ništa ne smije prigovoriti. Na kraju, kao plod kulta samoobožavanja, dobili smo društvo narcisoidnih pojedinaca; društvo u kojemu svatko misli kako je najpametniji i najbolji. Podloga na kojoj se temelji kult samoobožavanja, koji nam je, kao i puno toga drugoga, stigao s bogatog Zapada, jest ekonomija te je kao takav ovisan o ekonomiji. Ekonomski razvoj prividno omogućuje svakome da ostvari svoje snove, da se samoostvari. No, društvo koje se temelji isključivo na ekonomskom razvitku, strukturirano je slično piramidi. Što se više penjemo manje je mjesta. U piramidalnom društvu samo nekolicina, rijetki mogu biti vrhunski plaćeni menadžeri, političari, sportaši, zabavljači itd. Drugima, velikoj većini, ostaje da zavidi onim uspješnim sretnicima te da počnu sve i svakoga okrivljavati što oni nisu na njihovu mjestu. Ti drugi se redovito žale i jadikuju, oni se pretvaraju u žrtve. Doista, plod društva utemeljena na ekonomskom razvitku jest veliko mnoštvo nesretnih pojedinaca. I ne može biti drugačije kad se u takvom društvu svatko bavi sam sa sobom. Tako na naplatu dolazi ona strašna narodna kletva: O sebi se zabavio.
Kršćanstvo naprotiv nudi drugačiji pogled i pristup. Kršćanska vizija društva također govori o ljubavi prema sebi; ta se ljubav, kao normalna i urođena, podrazumijeva. Kršćanstvo zapovijeda ljubav prema bližnjemu kojega treba ljubiti kao samoga sebe. Oči kršćana su usmjerene prema drugim osobama u kojima prepoznaju braću i sestre koja valja ljubiti iskreno i konkretno. U kršćansku ljubav spada i prijekor grješnika. Prijekor je u biti zahtjev i čin kršćanske ljubavi. Kršćanski roditelji znaju kako samopouzdanje njihova djeteta neće biti umanjeno ni poljuljano ako ga prekore za ono loše što čini. Štoviše upravo će po opomenama, prijekorima pa i kaznama rasti u razlikovanju dobra i zla; bit će spremnije i pripravnije za brojne životne situacije u kojima neće sve ići onako kako bi ono željelo. Dijete i mladi u čijem su odgoju prisutne opomene, prijekori i razborite kazne bit će spremni na žrtve i odricanja radi većega dobra, radi ideala. Tako odgojene osobe postaju stupovi obitelji i društva, jer znaju živjeti za druge, jer se znaju žrtvovati za druge.
Misno evanđelje završava se Gospodinovim poticajom na molitvu: Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18, 19-20). Jednodušno što zaiskati znači imati usklađene volje, osjećaje i misli, znači biti u dubokom životnom zajedništvu koje je moguće ostvariti jedino ondje gdje se osobe istinski prihvaćaju i ljube, gdje zaista žele istinsko dobro jedni drugima. Tu, u takvom ozračju nazočan je sam Gospodin Bog pa je normalno da im i molitve uslišava, jer žele ono što on sam želi, jer su im volje usklađene s voljom njegovom. Taj Gospodinov poticaj na zajedničku molitvu, a može biti obiteljska ili zajednice vjernika kao dijela Božje obitelji, ustuk je protiv naglašenog individualizma vremena u kojemu živimo. Ne zaboravimo kako je Bog u sebi zajednica i zajedništvo te da ljubi i blagoslivlja zajedništvo.
Don Mladen Parlov
