Kolumna zbog koje je Šola napustio Večernji list
Ivica Šola napustio je Večernji list, a kap koja je prelila čašu jest ova njegova kolumna koju mu te novine nisu htjele objaviti. Objavljena je na portalu dnevno.hr, a mi je prenosimo u cijelosti.
Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest.” Iz ovih tvrdnji proizlazi razumna sumnja da je prof. Josipović redovito (“uobičajeno”) donosio srpskom ambasadoru, možda, povjerljive ili tajne dokumente, jer ne znamo koje (“uobičajeno debelu hrestomatiju”), pa ne možemo, za sada, reći da je prof. Josipović radio protuzakonito (kao g. Mesić u slučaju Haaga).
S “aferom Barbika” postalo je jasno da će predsjednička kampanja biti iznimno prljava. Ovih dana u ruke mi je došla knjiga “Zagreb Indoors”, dnevnik srpskog ambasadora u Hrvatskoj od 2005. do 2009. godine, g. Radivoja Cvetićanina, koja bi mogla baciti dodatno svjetlo kako na “aferu Barbika”, tako i na, po mom mišljenju, veoma zabrinjavajuću ulogu prof. Josipovića u procesu nastajanja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije.
U svojoj “zabelešci” od 1. 3. 2007. godine na str. 203 g. Cvetićanin opisuje kako hrvatski zastupnik prof. Šimonović nudi povlačenje hrvatske tužbe za genocid, ako se stvari mogu riješiti nagodbom, ali i da to nije stav Vlade RH, no da će joj to savjetovati. Pitam se: Zar je za taj prijedlog prije trebao saznati srpski ambasador nego Vlada RH? No g. Šimonović ide dalje i moli (!) srpskog ambasadora za “žuto svetlo” sa srpske strane “da zna šta da kaže sudu u Hagu: da zastanu malo dok mi diskutujemo stvar, ili da idu dalje. Moli, također, diskreciju.” No godinu dana prije toga, čini se, na tajnom sastanku s g. Cvetićaninom, kako stoji na istoj stranici, tu je ideju iznio prof. Josipović, nakon čega je Cvetićanin poslao “hitnu poruku Beogradu”. Za koga i u čije ime je prof. Josipović nudio nagodbu srpskoj strani? Iz Cvetičaninove “zabeleške” prof. Josipović ispada, najblaže rečeno, informator Beograda, kao da zapravo radi za interese Srbije, a ne za interese mnoštva masakriranih hrvatskih žrtava od Vukovara do Škabrnje. To dodatno potkrjepljuje sam Cvetićanin u svojoj “zabelešci” od 22. 5. iste godine na str 240 – 241 gdje stoji: “Ručam u Vinodolu s prof. Josipovićem. Ta renesansna pojava… ostavlja utisak jednostavnog, unekoliko hladnog čoveka. U dva sata razgovora nismo, međutim, uspeli da dopremo jedan do drugoga. Doneo mi je svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine. Devedeset i pet odsto Srbi. Potvrđuje da je izašao iz hrvatske komisije koja vodi tužbu protiv Srbije. Nije od toga pravio pompu. Kazao sam da mi prirodno cenimo taj gest.”
Iz ovih tvrdnji proizlazi razumna sumnja da je prof. Josipović redovito (“uobičajeno”) donosio srpskom ambasadoru, možda, povjerljive ili tajne dokumente, jer ne znamo koje (“uobičajeno debelu hrestomatiju”), pa ne možemo, za sada, reći da je prof. Josipović radio protuzakonito (kao g. Mesić u slučaju Haaga). Drugo, iz Cvetićaninove “zabeleške” proizlazi da je prof. Josipović nezadovoljan visokim postotkom Srba u suđenjima za ratne zločine, te da je istupio iz tima za tužbu jer se stvari nepovoljno razvijaju za Srbiju. Kako inače shvatiti zahvalu g. Cvetićanina kako “mi prirodno cenimo taj gest”? Ako je sve to točno, onda je na čelu hrvatske države čovjek, g. Josipović, koji je radio protiv interesa zemlje kojoj je na čelu, i bio informator srpske strane. Tu ne treba smetnuti s uma da se u srpskoj protutužbi protiv hrvatske u Den Haagu, srpska strana obilato koristila citatima Josipovićevog glavnog analitičara, g. Dejana Jovića.
Drugo, kada je izbila “afera Barbika”, Predsjednik je odrješito negirao da on i njegov tim imaju bilo kakve veze s tim. No, nadimak “Barbika” za Kolindu spominje se po prvi puta u društvu aktualnog Josipovićevog predsjednika Savjeta za vanjsku politiku Budimira Lončara 25. 4. 2007., nakon što ministrica Grabar Kitarović nije odgovorila na neku Cvetićaninovu notu, pa ovaj na str. 228 piše: “On (Lončar) ima razumevanja za moje neprilike, predlaže da pišem pismo Sanaderu. Pitam ga: da li bi to bilo nepristojno ogovaranje ministrice vanjskih poslova? Ma ne, zašto, veli on. Ona ionako ima ulogu Barbike”, dodaje jedan drugi. Pitanje koje mi se nametnulo je sljedeće: Je li tzv. akcijski plan pod nazivom Barbika, ružni pamflet o Kolindi, mogao napisati netko izvan tih krugova, među kojima je i Budimir Lončar, koji nema pojma za taj nadimak skovan još 2007. godine? Uostalom, na str. 354 iste knjige Cvetićanin u razgovoru s Lončarom tvrdi kako je u Mesićevom uredu smatraju guskom, dakle glupačom. Tako je predstavlja i famozni akcijski plan Barbika. Za kraj ostavljam čitateljima na prosudbu dva pitanja. Prvo, je li g. Josipović lagao da njegov tim nema veze s “aferom Barbika” i, drugo, s obzirom na Josipovićeve kontakte s Cvetićaninom oko tužbe za genocid, je li naš Predsjednik (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti?
Autor: Ivica Šola / 7Dnevno
