Na stranici blog.vecernji.hr pojavio se zanimljiv tekst koji prilično žestoko kritizira posljednju izjavu kardinala Bozanića o demonskom zadahu koji se širi određenim strukturama domovine nam Hrvatske. Tekst bi mogao poslužiti kao ogledan primjer kako se mediji zlorabe i kako se s naizgled neutralne ili čak većini čitatelja prihvatljive pozicije (gosn. profesora), u stvari, isti podlo obmanjuju. Radi li se o površnosti autora ili o nečem drugom procijenite sami. U toj procjeni itekako može pomoći zanimljiv komentar pod navedenim tekstom, a koji također prenosimo.

Demonski zadah ili kako se bojati bližnjega svoga

Vrag – demon, đavao, sotona – neobično je prisutan u frazeologiji (psovke da ne spominjem) hrvatskoga jezika. Svakodnevno se u ovom ili onom kontekstu spominje – vidi vraga! – na tisuće puta u svakom kutku naše, pretežito katoličke domovine. Građani ove Republike šalju jedni druge k vragu, do vraga ili čak do sto vragova. Kad se netko ponaša kako im nije po volji, pitaju se za dotičnoga koji mu je vrag. Kad u nešto nisu sigurni, zaključit će nedoumicu sa vrag bi ga znao, a kad nešto naslućuju, primijetit će da se neki vrag kuha. Boje se mnogi zubara kao vrag tamjana ili kao crnoga vraga, ali kad vrag dođe po svoje, moraju povaditi šuplje zube. A onda boli kao sâm vrag. Ljudima općenito ne da vrag mira pa vazda nešto izvode, s vragom tikve sade, i – ne lezi vraže! – k’o za vraga – eto ti vraga! Neka su dječica živahna kao da su vragu iz torbe utekla, a neki odrasli, nerijetko naizgled i pobožni muževi (demon se voli zavući tamo gdje ga se najmanje očekuje; pače, predstavit će se kao ‟anđeo svjetla‟), vragu su dušu zapisali pa čine zlo od kojega mnogi trpe. Nije bez vraga kad se netko jednom rukom križa, a drugom bližnjemu iz džepa vadi lisnicu, a katkad ga i pipka ispod pojasa. Ali, naši smo, nije ni vrag tako crn, samo nek’ je naš. Ipak, nerijetko čovjek ima dojam da je neki vrag ušao u ljude i da sve ide u vražju mater.

S obzirom na navedeno – a spomenuo sam tek dio frazema – ljudi, laici, vraga kanda ne smatraju nešto naročito opasnom pojavom. Naivci! To demonsko biće, kvintesencija zla, pali anđeo, zloduh, Lucifer, nečastivi, Otac laži, Gospodar muha… udomaćio se – gotovo bismo mogli reći, razbaškario – u jeziku nam. Malotko će se sjetiti da spomenuta imenica dolazi od praslavenske riječi *vorgъ, čije je prvotno značenje bilo ‟neprijatelj koji ubija‟. ‟On bijaše ubojica ljudi od početka‟, reći će Isus. Demon, nota bene, budući duh, ne ubija osobno, jer, hm, nema ruke. ‟Iako je ‘ubojica od početka’, ne može ubiti osim ljudskim rukama. Nema moć da sâm ubije ili čak povrijedi. Mora koristiti ljudska bića kako bi činio svoje opačine‟, piše M. Scott Peck u knjizi Ljudi laži (V.B.Z., 1999.). Piše nadalje i to da ‟sotona može iskoristiti bilo koji ljudski grijeh ili slabost, na primjer, pohlepu ili ponos. Upotrijebit će bilo koju raspoloživu taktiku: zavođenje, laskanje, ulagivanje, intelektualni argument. Ali njegovo glavno oružje je strah‟. Iz gorespomenutih kolokvijalnih izraza, dakle, dade se zaključiti da laici nisu svjesni koga zapravo spominju kad spominju vraga – demona; koriste u svom blaženom neznanju i izraze od milja kao vražićak, vragolan, za neobuzdanu dječicu (premda sve rjeđe; danas je u modi ADHD sindrom).

Laici su slabo teološki i još slabije, upravo nikako, demonološki potkovani pa se od njih i ne može očekivati da razumiju. S druge strane, za očekivati je da crkveni velikodostojnici, od đakonâ do kardinala, itekako dobro razumiju – to im je u opisu radnog mjesta – o kome govore kad govore o demonu, i demonskom utjecaju, i da su svjesni da, kad se vjernicima obraćaju s oltara, iste osvješćuju o pravoj naravi vraga, đavla, demona: on je, u krajnjoj konzekvenci, lažljivac i ubojica, koji ih želi prevariti i ubiti. I kad crkveni velikodostojnici počinju javno spominjati demone, i u onima koji ih slušaju time izazivaju emocije – a emocije nas, znamo, pokreću na djelovanje – želim vjerovati, želim se nadati da su svjesni s kakvim eksplozivnim materijalom barataju. Spominjati demone i one pod njihovim utjecajem – jučer u kontekstu religijskom, danas pak u kontekstu svjetonazorskom, ideološkom i političkom – znači in ultima linea uperiti prstom u ‟njih‟ (koji su zli) koji žele u konačnici uništiti ‟nas‟ (koji smo dobri). Jer demon laže i ubija – kako će drugačije kad je duh – tako što koristi svoje sluge, one koji su mu se predali. A tko su njegovi sluge? Pa svi ‟oni‟ koji nisu ‟mi‟. Jučer su to bili protestanti (ili protestantima katolici). Danas su to, kako se izrazio kardinal Bozanić, pripadnici ‟različitih struktura‟, ‟razni umišljenici‟ i pripadnici ‟struktura različitih predznaka‟. A što onda s njima, vražjim slugama, napraviti?

Mislim, što želim – a poučen grozomornim povijesnim iskustvima – reći: s vragom se, postojao on ili ne, i s demoniziranjem neistomišljenika nije za šaliti. Dovoditi ovako en general one koji se neće složiti s ‟nama‟ i našim viđenjem stvarnosti u vezu s demonskim – a netko će već i sâmo promišljanje na tu temu proglasiti takvim – znači u ionako kaotičnu i nesretnu stvarnost koju živimo unijeti nove podjele i nove strahove. Jer ako se ne zna o kome je točno riječ, o kojim poimence umišljenicima i kojim točno pripadnicima kojih točno struktura koji su pod, ni manje ni više, demonskim utjecajem, onda širenju straha i paranoje nema granica: svatko može biti neprijatelj. Boj se bližnjega svoga.

A vragu nema dražeg nego da napujda bližnje jedne na druge.

Autor: Darko Milošić/blog.vecernji.hr

Komentar

abakus
Ne stižem baš pratiti u posljednje vrijeme medije i ovaj tekst me malo zatekao. Mutno se sjećam spominjanja demona u nekom Bozanićevom nedavnom govoru, ali nisam ga čitao i nisam znao o čemu se radi. Ponukan ovim tekstom, potražio sam ga na internetu. Na osnovu ovog teksta očekivao sam ozbiljan poziv na mobilizaciju vjernika i naoružavanje batinama, vilama, noževima za otvaranje pisama, svetom vodom i barem po kojim naramkom pruća na kojem bi se mogli spaliti nesretnici obuzeti vragom – na čelu, jasno, s našim omiljenim autorom, koji očigledno ima opravdanih razloga strahovati za svoju… khm… htio sam reći “velepoštovanu stražnjicu”, ali diplomatski ću to preinačiti u “dušu”. 🙂 Dakle, potražio sam tekst s tim inkriminiranim govorom i imao priliku vidjeti… što? Ništa. Ni jednog jedinog bojnog pokliča. Ni jednog poziva na umlaćivanje/rezbarenje/utapanje/spaljivanje… ma makar bacanje na pod nesretnih neistomišljenika. Ama baš ništa. Naprotiv, kardinal govori o odlasku mladih iz zemlje, o nezaposlenosti, o nepoštivanju života od začeća pa nadalje, o nametanju ideologije, itd. – dakle, ništa posebno i ništa neuobičajeno. I ništa što ne bi bila istina. Pa u čemu je onda problem i gdje to naš dragi Darko vidi poziv na linč? U tome što je kardinal rekao kako se “demonov dah širi različitim strukturama u Hrvatskoj”. Mogu razumjeti da je to kod Darka izazvalo strizanje ušima, jer očigledno smatra da ima u svezi toga putra na glavi i plašljivo skače na svaki malo prijekorniji ton iz pravca Crkve, ali, realno, koliko se ta izjava razlikuje od poznate kardinalove izjave o “grijehu struktura”? Nimalo. Grijeh, kao što zna svatko tko makar iole nešto zna o kršćanskoj vjeri, ima svoju podlogu u kušanju čovjeka od strane Zloga. Grijeh je rezultat djelovanja demona, vraga, Belzebuba, Sotone… kako god hoćete. Dakle, on napastuje čovjeka i čovjek, slab kakav već je (ne svi, ali u strukturama naše države upravo vrve ionako već posrnuli, kao da u popisu uvjeta na natječaju za dobivanje posla iza točke “partijska knjižica” stoji točka “potvrda o prethodnom posrnuću”), lijepo popusti. I (opet) posrne. Tj. zgriješi. Da je to tako s našim strukturama, svi vidimo po stanju u kojem nam je država i po svim onim problemima koje je uzoriti kardinal tako lijepo nabrojao u svome govoru (i koje jednako tako lijepo svakodnevno kroz čitav niz članaka nabrajaju svi naši mediji). Prema tome, u čemu je problem kad kardinal poveže jedno s drugim i odluči opet spomenuti famozni grijeh struktura, samo malo drugačijim riječima, da ne ispadne da kao Šola plagira samoga sebe? Ja tu problem ne vidim. I ne sjećam se da je itko iz medija ovako ustreperio od straha kao naš Darko, kad je kardinal prošli put spomenuo grijeh struktura. Dapače, sjećam se da je cijela slobodna zajednica zavisnih vladinih civilnih udruga plus svi lijevi mediji tu izjavu zdušno podržala. No, s druge strane, Darko valjda najbolje zna zašto se sada tako uplašio, mora da ima razloga za to, a u strahu su, znamo to svi mi još iz vremena kad smo kao djeca virili noću ispiod pokrivača u sjenke koje su plesale po zidu. veeeelike oči. Pa je, eto, i Darko za najobičniju starinsko-crkvenu frazu zaključio da je zapravo poziv u boj protiv neistomišljenika. —– No, ruku na srce, jedina koja je kod nas nastradala i završila bačena na zemlji i s rukom slomljenom na dva mjesta bila je gđa. Ružica Ćavar, žena od 77 godina. I to zbog vrlo stvarnog, a ne umišljenog, govora punog mržnje i netrpeljivosti koji se već dugo kod nas mogu čuti od strane raznih udruga (inače velikih boraca za raznorazne slobode – no ponajviše boraca za pravo na slobodno premlaćivanje onih koji od njih drugačije misle) te općenito lijevih struktura. Prema tome, samo mirno, Darko. Kod nas su u opasnosti samo starice vjernice. Ti definitivno nisi.

Izvorni članak i cijelu raspravu možete pročitati ovdje.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save