Necessitas caret legem – Tu razinu petokolonaške i genocidno-poricateljske javne drskosti svog glavnog političkog („analitičkoga” i „vanjskoga”) savjetnika dr. Dejana Jovića – poricanje liberalno demokratskog legitimiteta na kojem je stvorena hrvatska država – više nije mogao podnijeti ni po strpljenju legendarni predsjednik Republike i profesor međunarodnog i nacionalnog kazneno-procesnog prava dr. Ivo Josipović Novi Pravednik.

Razlog zbog kojeg je predsjednik Republike konačno izgubio strpljenje i smijenio svog „glavnog analitičara” bio je njegov kratki politički osvrt na referendum o neovisnosti Škotske objavljen pod naslovom “Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti – ne”. Članak je objavio u politologijskom časopisu „Politička misao” kojem je glavni urednik, a izdaje ga Fakultet političkih znanosti.

Ključni odlomak tog članka (cjelovito ga objavljujem na kraju ovog osvrta) u kojem njegov pisac niječe liberalno-demokratsku prirodu svih referenduma o neovisnosti u republikama i pokrajinama bivše SFRJ osim crnogorskog, ali i svaku pomisao da je u tim republikama i pokrajinama bilo govora o agresiji, izgleda ovako:

„Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili ‘demokratični’ ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli. Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i ‘izdajom’. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – ‘agresorima’ (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili ‘izdajnicima’ (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda). U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. ‘Razgovaralo’ se preko nišana. Njihov je ‘smisao’ bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni ‘izdajicama’ i onima koje se tretiralo kao ‘agresore’. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.”

Dva mjeseca prije izbora, koje želi osvojiti pod svaku cijenu, naprosto je MORAO smijeniti dr. Dejana Jovića: za hrvatsku državu krajnje opasnoga povijenog revizionistu, poricatelja velikosrpskog genocida nad Bošnjacima i – postalo je to napokon jasno i Josipoviću – poricatelja prava Hrvata i Hrvaćana (građana RH) na stvaranje, obranu i oslobađanje vlastite države: od velikosrpske agresije i genocidnog pokreta.

Pritisnut paničnim strahom od mogućnosti gubitka izbora, Josipović je, u istarskoj i svjetskoj prijestolnici čakavštine, gradiću Žminju, novinarima objavio za njega, dosta tužnu vijest: “Jučer sam već izjavio kako se duboko ne slažem s tom izjavom. Riječ je o izjavi koja je štetna i pogrešna i stoga sam donio odluku o razrješenju gospodina Jovića.”

„Štetna i pogrešna” izjava, kako ju je nazvao Josipović, ni po čemu ne odstupa od ključnih uvjerenja koje Jović, mora se priznati, dosljedno zastupa gotovo četvrt stoljeća. Ovaj put zanemario je činjenicu da je njegov poslodavac pred samim početkom službene kampanje. Upravo zato postao je „jarcem otkupiteljem” ili „žrtvenim jarcem” kojeg je predsjednik Republike ponudio javnosti kao dokaz vlastite državotvornosti i spremnost na sve žrtve.

Evo kako znalci simboličnoga govora i kulture Jean Chevalier i Alain Gheerbrant u Rječniku simbola opisuju smisao tog dragocjenog jarca: „Jarac otkupitelj opterećen grijesima naroda snosi kušnju izgona, udaljenja, progonstva; simbolizira osudu i odbacivanje krivnje, a odlazak mu je bez povratka. (…) Jarcem otkupiteljem naziva se čovjek koji nosi tuđe krivnje, a nema mogućnosti da se brani i nije zakonski osuđen. Predaja o jarcu otkupitelju raširena je na svim kontinentima. Prikazuje čovjekovu duboku težnju da svoju krivnju prebaci na drugoga i da zadovolji svoju savjest, kojoj je uvijek potreban krivac, kazna i žrtva.” (Jesenski & Turk, Zagreb, 2007., str. 240)

Ironija je „bespuća povijesne zbilje” u tome što je, doslovce, baš u vrijeme javne objave smjene dr. Dejan Jović bio na Beogradskom sigurnosnom forumu, na kojem je, sada je to bjelodano, bio zadnji put predstavljen kao „glavni analitičar predsjednika Republike Hrvatske. Sudjelovao je u raspravi na panelu znakovita naslova: „Je li vrijeme za novu balkansku komisiju?” (Is It Time For a New Balkans Commission?….

Iako predsjednik Josipović vjerojatno misli kako se je smjenom Jovića oslobodio „belaja”, meni se čini da će njegova smjena potaknuti postavljanje pitanja kako je bio uopće moguće da pet godina „glavni savjetnik” hrvatskog predsjednika bude osoba koja ne taji svoje povijesno-revizionističke stavove:

Prvo: Recenzent koji je pozitivnom recenzijom velikosrpskog pamfletiste Davida Gibbsa „Humanitarno razaranje Jugoslavije” postao – kako je to dokazao britanski povjesničar i sveučilišni profesor dr. Marko Attila Hoare (sin je poznate spisateljice Branke Magaš) – poricatelj genocida kojeg su Srbi počinili nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini; dakako i u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj.

Drugo: Publicist i političar koji je godinama javno zagovarao tezu kako Republika Hrvatska ne smije biti samostalno primljena u Europsku uniju jer će, kako je tvrdio, pod pritiskom vlastitih nacionalista i desničara, učiniti sve da spriječe prijem drugih balkanskih država u EU.

Treće: Povijesni revizionist koji se priključio rastućem broju srbijanskih i srpskih povjesničara koji javnim napisima uvećavaju „antifašistički” i umanjuju kvislinški, nacistički i zločinački, genocidni karakter Dragutina Draže Mihailovića i četničkog pokreta u cjelini.

Četvrto: „Glavni analitičar” predsjednika države koji javno negira zakonitost i moralnost ključnog uporišta svih novonastalih država (referenduma o neovisnosti), a posebno države čijem je predsjedniku „glavni analitičar”.

Ivo Josipović teško će javnosti dokazati kako zapravo „nije znao” tko mu je „glavni analitičar” ili da je njegovo pisanje suprotno hrvatskim nacionalnim interesima podnosio jer je osobno bio privržen načelima slobode znanstvenog i akademskog djelovanja dr. Dejana Jovića.

Ako zbog ničeg onda zbog Otvorenog pisma o Joviću kao poricatelju genocida koje mu je 18. siječnja 2014. uputio Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) i brojne druge nevladine udruge iz Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačke dijaspore:

Otvoreno Pismo Predsjedniku Hrvatske Dr. Ivu Josipoviću o Izjavama Glavnog Analitičara Dr. Dejana Jovića

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Obraćamo Vam se u ime preživjelih žrtava genocida počinjenog u srbijanskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Obraćamo Vam se u ime istine, pravosudno utvrđene, o onome što se dogodilo našim sunarodnicima.

Glavni analitičar i specijalni vanjski savjetnik u Vašem uredu napisao je prošle godine potpuno nekritičku recenziju knjige “Humanitarno razaranje Jugoslavije”, autora Dr. Davida Gibbsa. To samo po sebi ne bi bilo sporno da autor u knjizi koja je objavljena 2009. godine, ne samo da otvoreno negira genocid u Srebrenici, nego genocid opravdava tobožnjom odmazdom imaginarnih ranije počinjenih zločina, tvrdi da je legalna i međunarodno priznata Vlada Republike BiH granatirala vlastite građane u opsjednutom Sarajevu. Ukratko, autor knjige je jedan od neokomunističkih pristalica teorija zavjere koji u Slobodanu Miloševiću vidi borca protiv širenja NATO saveza, a ne balkanskog krvnika odgovornog za smrt stotina hiljada i progon miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji.

Dr. Jović javno podržava i hvali teze Dr. Gibbsa o podjeli krivice za rat i tvrdi da “Gibbsova knjiga predstavlja izvrstan, originalan i uvjerljiv argument koji relativizira dosadašnje interpretacije i postavlja im alternative.”

Cijenimo da Predsjednik Republike Hrvatske ima puno pravo da za savjetnika ima negatora genocida. Također držimo da je Vaše puno pravo da surađujete sa osobom koja nije načisto o tome ko se i u Domovinskom ratu u Hrvatskoj branio, a ko napadao, kao što se vidi u njegovoj knjizi „Jugoslavija – država koja je odumrla”.

U toj knjizi, naime, Jović četnički pokret u Drugom svjetskom ratu opisuje kao “projugoslovenski pokret otpora”, Miloševića naziva borcem “protiv državne ideologije i anarhije”, a agresiju krnje Jugoslovenske narodne armije na međunarodno priznatu državu Hrvatsku, kao intervenciju “u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj”.

Stvar je građana Republike Hrvatske, ali ne samo njihova, što njihov predsjednik u svom Uredu drži autora ovih tvrdnji. Istovremeno, također nije samo naša stvar da Vi u svom Uredu držite osobu koja otvoreno negira pravosudno utvrđene činjenice o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini, jer to bez sumnje ima direktne implikacije po međunarodni ugled Hrvatske. Budite uvjereni da ćemo sve naše prijatelje u svijetu obavijestiti o tome da Predsjednik RH u svom Uredu pruža utočište osobi koja se krije iza akademske titule i statusa, a prešutno negira srbijansku agresiju i genocid na BiH.

Zbog navedenog, tražimo od Vas da se javno očitujete o stavovima Dr. Jovića i u skladu s tim poduzmete potrebne korake. Činjenica da predsjednik Republike Hrvatske može kao savjetnika za vanjsku politiku imati čovjeka koji namjerno smanjuje odgovornost Srbije za agresiju na susjedne države, i da pohvalno govori o knjigama autora koji poriču genocid i odgovornost srpskih nacionalista je štetna za sadašnje i buduće odnose na Balkanu, stabilnost i mir.

S poštovanjem,

Potpisnice pisma su organizacije iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine i BH dijaspore:

Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA)

Institut za istraživanje genocida, Kanada (IGK)

Građanska koalicija „Prvi mart”, BiH

Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, BiH

Društvo za ugrožene narode za Bosnu i Hercegovinu

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini

Udruženje žrtava i svjedoka genocida u Bosni i Hercegovini

Udruženja logoraša “Prijedor92″, BiH

Pokret Pravda za Bosnu i Hercegovinu, Kanada

Udruženje „Žena – Žrtva Rata” u Bosni i Hercegovini

Vijeće bosanskohercegovačkih organizacija Australija (VBHOA)

Bosansko-američki institut za istraživanje genocida i edukaciju (BAGI)

Dejan Jović

SAMO U MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE.

Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru.

Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od „aksiomatskog” zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda. Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti „tisućljetni san”: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je a ponekad i jedini cilj suverenističkih politika. Taj cilj je toliko „svet” da za njih ima karakter nadpolitičkog i predpolitičkog. Za njega je opravdano učiniti ili baš sve ili skoro sve – uključujući i dovesti u pitanje vlastiti život ili živote drugih. Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode.

Tako je to u nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije. Unatoč stihovima u kojima se kaže da se domovina ima čak i ako je se tek u srcu nosi – u stvarnosti je potrebno, tvrde nacionalisti, da se domovina „materijalizira”. To materijaliziranje postiže se kontrolom teritorija – u smislu unutarnje suverenosti – kao i međunarodnim priznanjem proglašene državnosti – ključnim aspektom vanjske suverenosti. Na putu ostvarenju državnosti, nacionalisti tvrde, stoje Neprijateljski Drugi – koje se u nacionalističkim narativima naziva i „agresorima”, „kolonizatorima” ili „okupatorima”. Unutar granica, ti Drugi su tretirani kao peta kolona, izdajnici ili nacionalno neosvješteni. I u jednom i u drugom slučaju, cilj nacionalističkih politika jest: njihovo isključenje ili makar marginaliziranje. Oni koji nisu za nezavisnost, de facto ne pripadaju Naciji. Oni su se sami iz nje isključili – pa to treba samo „provesti” i formalno u djelo.

Nacionalistički narativi tvrde da su ti „unutarnji neprijatelji” ili „vanjski agresori” glavni razlog što njihov narod nije ostvario državnost. Homogenizacija nacije oko ideje državotvorstva, kao i „pobjeda” nad „okupatorima” – to su glavni ciljevi nacionalističke politike.

Osim protiv ovih prepreka, nacionalistički diskurs ratuje i protiv moćnih svjetskih sila, koje su zainteresirane za status quo, te stoga ne vide i ne žele vidjeti navodnu trajnu i snažnu želju svake nacije (a naročito „naše”) za nezavisnošću. Prema tom diskursu, strane moćne sile ili izravno rade protiv malih naroda, ili jednostavno žele zadržati status quo te nerado prihvaćaju raspad postojećih država. Jednostavno im ne odgovaraju promjene, pa ih ne omogućavaju. Teorije zavjera – o unutarnjim i vanjskim preprekama, koje su najčešće i „povezane” međusobno – jedino su konstantno „objašnjenje” za bezdržavni status neke nacije.

Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija na želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te „neupitne” želje za državnošću. Za nacionaliste, prava povijest nacije počinje „nacionalnim oslobođenjem”, odnosno stvaranjem države. Sve prije toga bilo je jedno dugo snivanje o državi, doduše pomiješano sa stalnim spremanjem za njeno ostvarenje. Kad dođe trenutak, taj će se trajni, ponavljajući i koherentni „san”, pretvoriti u stvarnost: o tome nema dvojbe. Sve slobodne nacije imaju tisuću želja, a one koje nisu ostvarile državnost – samo jednu.

Škotski referendum – kao i referendum o otcjepljenju Quebeca iz Kanade iz 1995. – temeljito narušava nacionalističku interpretaciju koju smo upravo sažeto prikazali. On pokazuje da ima nacija koje su svojom voljom i u punoj slobodi odlučile ostati u većoj i moćnijoj zajedničkoj državi. Ima nacija koje jednostavno ne žele svoju državu. To može biti iz različitih razloga: od racionalnih do emotivnih, od bojazni da su suviše male da bi bile uspješne do poštivanja tradicije koja ih veže uz veću zajednicu, prema kojoj se stvorila ne samo lojalnost (što je racionalni koncept) nego i emotivna privrženost, poput osjećaja pripadnosti ili domoljublja. No, to što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj nezavisnoj državi, dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu.

Naročito je važno naglasiti da se u slučajevima koje spominjemo ne radi o nekim „mladim”, „neosvještenim” ili nerazvijenim nacijama, koje su tek izašle iz imperijalnih struktura. Ne radi se ni o narodima koji su bez svog identiteta, koji su asimilirani, te su im stoga preostala tanka i slaba nostalgična sjećanja (ili „sjećanja” posredstvom mitova i mitologiziranje historije). Ako itko ima snažan nacionalni identitet, sa svim njegovim moćnim simbolima, to su Škoti. Taj identitet je samo jačao u posljednjih dvadesetak godina. Škotske zastave istisnule su britanske u javnoj, pa i privatnoj upotrebi. Ne radi se ni o nedostatku tradicije, odnosno državnog prava. Svima je jasno, i Englezima i Škotima (i Ircima i Velšanima) da Škotska nije tek neka regija, oblast, županija ili autonomna pokrajina, nego je jedna od stvarateljica Ujedinjenog Kraljevstva. Također, nikad nije bilo sporno da su Škoti narod(odnosno: nation). Nitko im to nikad nije osporavao, kao što nitko nije osporavao ni njihovo pravo da sami odluče žele li ili ne ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ujedinjeno Kraljevstvo drži se politike da je ono ujedinjeno sve dok sva četiri konstitutivna naroda tog kraljevstva to žele – a ti narodi su Englezi, Škoti, Velšani i Irci (odnosno: nakon otcjepljenja većeg dijela Irske – Sjeverno-Irci). Spor oko toga tko je narod i da li kao narod ima ili nema pravo na otcjepljenje odnosio se samo na pitanje – čine li škotski narod svi koji žive i plaćaju poreze u Škotskoj ili u njega ulaze i oni Škoti koji su to po samo po porijeklu a ne i po adresi. Taj je spor razriješen u korist teritorijalnog, a ne etničkog, načela. No, ta diskusija odnosi se na unutrašnje pitanje za same Škote – odnosno na pitanje: tko su Škoti – a ne na pitanje: postoje li, jesu li narod i imaju li prava koja narodima pripadaju. Ako je za ijedan narod u Britaniji sporno je li narod ili nije – to je samo za Britance, a ne za ijedan od četiri konstitutivna naroda Ujedinjenog Kraljevstva.

Nacionaliste je dodatno pogodilo to što se ovdje radilo o sasvim demokratskoj proceduri, pa nitko ne može reći da je odluka nastala kao rezultat prisile. Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali. Prije svega, to se odnosi na slobodu izražavanja i zagovaranja bilo koje političke opcije, uključujući i separatizam. U Britaniji nije zabranjeno zagovarati otcjepljenje – kao što nije zabranjeno zagovarati unionizam, pa i unitarizam. Nijedan od tih koncepata nema automatski uz sebe „prikačenu” stigmu osude. Ti se pojmovi koriste ne kao uvreda i diskvalifikacija, nego kao oznaka političke pozicije, bez kvalifikacije je li ta pozicija prihvatljiva ili ne. Reći nekome da je „separatist” ili „unionist”, ne znači nikakvu političku ili drugu diskvalifikaciju. Svatko ima pravo biti što želi, pa i separatist ili unionist.

Stranke koje se zalažu za izdvajanje iz Velike Britanije – npr. Škotska nacionalna stranka – ne samo da su dopuštene, nego su i na vlasti u Škotskoj. Nitko od toga ne pravi problem. Isto je tako i sa strankama koje se protive otcjepljenju: one su na vlasti u Velikoj Britaniji kao cjelini. U Škotskoj, kao i u cijeloj Velikoj Britaniji slobodno je zalagati se i za radikalne političke opcije – doduše, ne bez ikakva rizika, i ne izvan konteksta: za vrijeme Hladnog rata nije bilo lako, iako nije bilo ni zabranjeno, biti komunist; a nakon 2001. nije lako niti je nerizično biti islamski fundamentalist. No, i te su opcije dopuštene, sve dok se ne radi o zagovaranju nasilja. Granica između dopuštenog i nedopuštenog postavljena je oko pitanja metode zagovaranja pojedinih opcija, tj. oko pitanja: koriste li se političke ili nasilne metode za ostvarenje cilja. Nasilje nije dopušteno bez obzira s kojim ciljem, odnosno opravdanjem se ono zagovara ili koristi. Država će jednako reagirati koristi li netko nasilje da bi opravdavao i postigao separatističke, kao i unionističke ciljeve. Svatko ima pravo zagovarati (skoro sve) što želi, a nitko nema pravo pritom koristiti nasilje. Nasilje može legitimno koristiti samo država, a ona je prema sadržaju politike neutralna.

Koliko smo mi udaljeni od tog standarda? Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili „demokratični” ako se pod „demokracijom” podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli. Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i „izdajom”. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – „agresorima” (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili „izdajnicima” (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda). U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših „referenduma o nezavisnosti”. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. „Razgovaralo” se preko nišana. Njihov je „smisao” bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni „izdajicama” i onima koje se tretiralo kao „agresore”. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.

U škotskom referendumu je nekadašnji britanski premijer, Gordon Brown, podsjetio vođu kampanje za otcjepljenje Alexa Salmonda, da nije samo on (Salmond) Škot, nego su Škoti i oni koji ne žele nezavisnu Škotsku. Štoviše, da ti koji ne žele nezavisnu Škotsku, nego žele ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu ništa manje Škoti od separatista. U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni. Bilo je opasno biti protiv, ako su vlasti bile za. Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), zagovarao stranu „protiv”? I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka, u raznim samoproglašenim teritorijama po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?

Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka. Isto je, naravno, i u slučaju onog jednog uspješnog slučaja uspjeha unionizma, tj. u slučaju referenduma o državnosti Crne Gore iz ožujka 1992., kojim se ova republika odlučila za ostanak u zajednici sa Srbijom, u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se govoriti o free and fair okolnostima.

U Škotskoj je, međutim, bilo drukčije. Iako se odlučivalo o samom opstanku države, rasprava je bila slobodna, demokratska i mirna, a strane su bile potpuno ravnopravne, i obje su poticale svoje podržavatelje da izađu na referendum. Premijeri su se uključili u raspravu, ali na različitim stranama: škotski na strani nezavisnosti, a britanski na strani očuvanja Ujedinjenog Kraljevstva. Država nije ni isključivala ni zabranjivala. Zato je rezultat tog referenduma vjerodostojan. Našim je nacionalistima neshvatljiv, jer oni nameću mitove o jednom jedinom neprekidnom i koherentnom snu o državnosti. Ali, stvarnost je drukčija. Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nacije trajno podijeljene kad se radi o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja s drugima u okvire širih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju kao i Škoti. Kvebečani su odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto. Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti.

Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće „jedinstvo” i veća „jednoglasnost”. Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.

–

Dejan Jović je redovni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik Političke misli. On je i glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Stavovi iznijeti u ovom članku su samo autorovi i ne izražavaju službeni stav nijedne institucije.

 Autor: Slaven Letica/velecasnisudac.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save