Bacimo im Jovića da zaborave Radivoja Cvetićanina!

Umjesto da su istoga trenutka pokrenuli postupak istrage zbog činjenice koju je iznio Ivica Šola na stranicama Dnevno, o Josipovićevoj tajnoj suradnji sa srbijanskim veleposlanikom Cvetićaninom

i proslijeđivanju Srbiji «hrestomatija» državnih dokumenata u tijeku tužbenoga procesa za genocid, HDZ se navukao na Jovića i brani se zbog nekadašnje suradnje s njim. Je li u pitanju samo nesposobnost?

Zašto je Josipović upravo sada «progledao» i smjenio svoga glavnog savjetnika i analitičara?

Da preusmjeri oči javnosti i hrvatskoga naroda sa skandalozne činjenice da je kao suradnik na izradi i pripremi tužbe za genocid protiv Srbije, neposredno nakon toga, po riječima srbijanskog diplomata, surađivao tajno s njim proslijeđujući mu «hrestomatije» sigurnosnih dokumenata. Klasična obavještajna aktivnost protiv svoje zemlje, koju je Josipović vodio sa svojim kolegom i prijateljem Šimonovićem, a kasnije de facto potvrdio upornim porukama o potrebi povlačenja tužbe.To je skandal nevjerojatnih razmjera u svakoj civiliziranoj zemlji, koji bi potresao samim indicijama kompletan politički poredak. To je ravno izdaji zemlje i činjenica koja diskvalificira svakog građanina, a ne tako visokorangiranog političara. Informacija koju je na stranicama Dnevno objavio Ivica Šola, utemeljena na memoarskoj knjizi tadašnjeg srbijanskog veleposlanika, nije pitanje za predizbornu kampanju – nego za pokretanje opoziva predsjednika države i kaznenoga postupka protiv Ive Josipovića.

Zbog toga je došlo do igrokaza Jovića i Josipovića, zbog toga je glavni analitičar morao «otići», što je usporedivo sa žrtvom topa kako bi se spasio meč i konačno – matirao suparnik. Problem je što u ovome trenutku suparnik Josipoviću i njegovoj politici nije Kolinda Grabar Kitarović, nije ni Kujundžić, ni bilo tko osobno – suparnik je u ovoj partiji, sam hrvatski narod. A što zbog medijske kampanje, što zbog nevjerodostojnoga HDZ-a, ispalo je da je Jović – dugogodišnji hadezeovac.

Davati Joviću takvo značenje, usmjeravati pozornost na čovjeka koji je višestruko u višegodišnjem razdoblju javno iznosio slične stavove, jednostavno nema nikakvog smisla ako se iza toga ne krije nešto daleko dublje i razornije. U konačnici, nije Jović vodio politiku Republike Hrvatske, niti je položio prisegu hrvatskome narodu nego – Ivo Josipović.

Informacija koju je objavio Šola je – najozbiljnija indicija o klasičnoj izdaji zemlje!

Odlazak Jovića nije istovremeno odlazak njegovog duha s Pantovčaka, jer taj duh je – Josipović i politika koju vodi, ne samo na mjestu predsjednika države, već koja čini dio njegovog osobnog identiteta i karijernog naslijeđa. Svjedočenje srbijanskoga veleposlanika je jasan znak da je Josipović na Pantovčak donio duh izdaje, a ne Dejan Jović.

Pogubno je što najveća oporbena stranka, a posve očekivano i velika većina kontroliranih medija, posvećuju toliku pozornost Joviću, istovremeno posve zanemarujući informaciju o potencijalno najtežem kaznenom djelu i sigurnosnome skandalu.

Bez obzira na poziciju glavnoga analitičara predsjednika Republike, stajališta koja je Jović iznio u političkome časopisu su u demokratskoj zemlji stvar akademske rasprave.

Ključno političko i nacionalno bitno pitanje u tome oko Jovića je nešto sasvim drugo, a zbog toga su Josipović i Vlada odgovorni.

Dvadeset i tri godine nakon uspostave neovisne nacionalne države, uz sve probleme, prije svega izazvane velikosrpskom političkom, ali i akademskom promidžbom tijekom gotovo cijeloga prošlog stoljeća, s kojima smo se tako dramatično i realno susretali tijekom stvaranja države, treba postaviti pitanje, koliko je to hrvatskih znanstvenika s naših sveučilišta u inozemnim časopisima objavilo znanstvene radove o raspadu Jugoslavije, stvaranju hrvatske države, položaju Hrvata u bivšim zajedničkim državama, komunističkom poretku, Titu, te odnosu Hrvata i Srba u cijelom tom razdoblju? Koliko je hrvatskih znanstvenika, kako inozemnoj tako i svojoj akademskoj, ali i najširoj javnosti podastrlo utemeljena teorijska, istraživačka i znanstvena stajališta o događajima o kojima Jović govori i iznosi svoje stavove? Kako je moguće da u nevjerojatnoj društvenoj konjunkturi tranzicije epoha, jedinstvenoj u životu samo nekih generacija nema nikoga tko bi sa znanstvenog stajališta doslovno obrisao pod Jovićem i njegove stavove učinio smiješnima? Smije li netko tko ima svoju državu samo jaukati kako nam «Srbi» stalno podmeću neistinama, jaukati o «njihovoj propagandi», a istovremeno apsolutno ništa ne poduzimati da se čuje i hrvatski glas i istina?

To je zapravo jedan od ključnih problema današnje Hrvatske. Može ga se svesti pod dvije razine problematike, prvo, nedostatak vlastite pameti na koju se svaki narod u razvoju svoje kulture državnosti mora moći osloniti, i, drugo, uzaludno ubrizgavanje milijardi kuna u održavanje neznanstvenog i lažnog akademskoga poretka.

Posebna su priča strateške štete koje takvi «znanstvenici» rade generacijama mladih ljudi koji se tijekom školovanja moraju oslanjati na njihova, u pravilu, nekompetentna stajališta i neznanstvene «teorije», kojima se relevantni znanstveni svijet – smije.

O kakvoj mi to nacionalnoj sigurnosti zemlje govorimo kada nitko ne zna – koji su to temeljni nacionalni interesi? Kako ćemo štititi nešto, što nije jasno definirano, što de facto ne postoji i što predsjednik države tumači ovako, a njegov narod onako? Kakve ćemo to mehanizme sigurnosti razvijati kako bi ostvarili zaštitu ako ne znamo, figurativno rečeno – koje imanje štitimo i od čega?

Smijurija, zar ne?

Bila bi da nije tragično!

A pogledajmo malo kontekst realnih i stvarnih događaja koji i laicima ukazuju na stupanj nacionalne sigurnosti zemlje, na koje je Predsjednik države morao reagirati, za što je imao i ima obvezujuće ustavne ovlasti, a nije ni – trepnuo. Toliko vidljivo da vrišteći potvrđuje moje teze ovdje.

Nema državne službe niti institucije, pogotovo pravosudne, iz koje desetine puta do sada nisu iscurile informacije u javnost, usprkos tome što je to bilo teško kršenje zakona i samog ustavnog poretka zemlje. Nema čovjeka u zemlji koji nije, medijski naravno, svjedočio redovitim „hodočašćima” najvažnijih državnih službenika i visokih funkcionara, kao što su primjera radi, bivši ministar pravosuđa Šimonović, glavni državni tužitelj Bajić, veleposlanstvima stranih država u Zagrebu, o čemu su na Wikileaksu bili dostupni i sramni dokazi njihovog nezakonitog, neprofesionalnog, pa čak i izdajničkog ponašanja po svim standardima nacionalne sigurnosti zemlje. A nikada nitko zbog toga nije ni kazneno ni politički odgovarao.

Istovremeno po važećim hrvatskim zakonima, u hrvatskim službama sigurnosti, MUP-u, državnom tužiteljstvu, u hrvatskom pravosuđu, zatim na visokim funkcijama u regionalnim tijelima i upravama, te na visokim državnim funkcijama, rade ljudi za koje i o kojima nikada nisu provedena sigurnosna istraživanja i sigurnosne provjere, iako je javno poznato da su u jednome djelu svoga života bili otvoreni neprijatelji hrvatske države i hrvatskoga naroda. Jesu li to prestali biti? Kada?

Naime, u hrvatskoj policiji, kao jednom od temelja nacionalne sigurnosti svake države, na svim razinama danas rade bivši otvoreni neprijatelji hrvatske države i nacionalne slobode, abolirani pripadnici srpskih okupacijskih snaga, ali i oni koji ne spadaju pod standarde abolicije.

Ljudi koji na posao dolaze iz Srbije koja s hrvatskom državom još nije zatvorila tisuće otvorenih pitanja iz neposredne neprijateljske prošlosti, a koja je bila nositelj elementarne ugroze cijele hrvatske nacije i njezine države, i koja i danas, gotovo u svakoj prilici, što formalno, što neformalno jasno pokazuje imperijalne ambicije prema Hrvatskoj te duboko nepoštivanje njezine suverenosti. Pokušajmo zamisliti pripadnika Hamasa ili Fataha kako iz Palestinske samouprave prelaze svaki dan uredovati u izraelskoj policiji, upravi ili državi; zamislimo bivšeg izraelskog specijalca kako tako prelazi i ureduje Palestincima; zamislimo bivšeg SS-ovca kako neposredno nakon rata prelazi njemačko-francusku granicu i ureduje u državnim službama Francuske, zamislimo bivšeg pripadnika Al – Qaede kako radi u policijskoj postaji na Manhattanu. Nemoguće, jel’ da?

Nije li smiješno govoriti samo o Joviću kao sigurnosnome problemu zemlje a imati na mjestu ministrice vanjskih poslova Vesnu Pusić, na mjestu predsjednika vanjsko političkoga odbora Sabora Milorada Pupovca, na mjestu ministrice kulture Andreju Zlatar Violić, na mjestu ministra obrazovanja i znanosti Željka Jovanovića ili na mjestu pomoćnika ministra branitelja Bojana Glavaševića? Nije li smiješno zanemarivati potpuno i sustavno uništavanje svih elemenata državnosti hrvatskoga naroda koje predvodi ova Vlada, a naganjati Dejana Jovića kao ključni problem? Nije li izravno rušenje nacionalne sigurnosti zemlje gomilanje nevjerojatnih financijskih šteta zbog toga što Vlada ne zna ili neće čak ni zatražiti od EU sredstva koja pripadaju ovom narodu po raznim osnovama. Nije li izravna razorna bomba pod opstanak ovoga naroda gomilanje milijardi kuna šteta samo zbog – nerada, neznanja i nezainteresiranosti aktualnih ministara? Nije li konačno doprinos ugrožavanju nacionalnih interesa zemlje i naroda to nijemo gledati i šutjeti o tome?

Je li moguće govoriti o nacionalnoj sigurnosti zemlje, a istovremeno nemati nikakav uvid u financiranje tzv. civilnih udruga, od kojih neke posve otvoreno promoviraju stajališta suprotna samim ustavnim temeljima države i to rade uz potporu samog vrha države koja ih odlukama predsjednika odlikuje visokim državnim odlikovanjima te zasipa milijardama kuna nacionalnih novaca?

Kako je moguće da HDZ nasjeda na medijske i propagandne scenarije Ive Josipovića i njegovog tima, što smjena Dejana Jovića definitivno jest? Kako je moguće da tako moćna stranka ne vidi što se krije iza te smjene, kako je moguće da ne zaoštre institucionalno, ali i na svim dostupnim mjestima pitanje državne istrage, tragom zastrašujuće informacije Ivice Šole na ovim stranicama? Razumnoga odgovora nema, osim da to rade namjerno.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save