Dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt, govori o smjeni predsjednikova savjetnika Dejana Jovića
Kako je Dejan Jović uopće mogao postati savjetnik predsjednika hrvatske države?
Prošloga tjedna predsjednik RH dr. Ivo Josipović smijenio je s dužnosti svoga glavnog analitičara dr. Dejana Jovića nakon što je u javnost dospio njegov članak u kojemu tvrdi kako je referendum o samostalnosti Republike Hrvatske nelegitiman.
Budući da je dr. Jović do sada već imao veliki broj sličnih projugoslavenskih i protuhrvatskih izjava iza kojih je ostao neokrznut na svojoj funkciji savjetnika predsjednika, postavlja se pitanje nije li ova smjena potaknuta nadolazećim predsjedničkim izborima? I – a što je najvažnije pitanje – kako je uopće bilo moguće da Jović postane savjetnik predsjednika Republike Hrvatske?
Ova pitanja za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: prof. dr. sc. Zovko, Egon Kraljević, mr. sc. Antun Babić, mr. sc. Željko Cvrtila i dr. Vide Popović.
Prof. dr. Jure Zovko: Jugoslavenstvo na Pantovčaku
Gaf predsjednikova savjetnika Jovića koji je u nekoliko navrata u beogradskim medijima uvrštavan u top ten najuglednijih Srba u svijetu samo potvrđuje da se jugoslavenstvo nastanilo na Pantovčaku poslije smrti predsjednika Tuđmana. Time zpravo Hrvatska postaje zemlja paradoksa. U političkom vrhu dominiraju ideje protiv kojih su se građani prije 25 godina plebiscitno izjasnili.
U okvirima vladavine načela paradoksa, normalno je da glavni predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku više od četiri godine savjetuje svoga šefa da za Hrvatsku nije dobro što je postala samostalna i suverena država? Zato se naši političari svesrdno trude da destruiraju i zadnje ostatke suverenosti.
Normalno je da predsjednikov savjetnik bude za svoje savjetovanje masno plaćen, dok u isto vrijeme dečki koji su ratovali za hrvatsku državu prebiru po kantama za smeće po predsjednikovu Pantovčku. Predsjednikov je savjetnik također govorio da nije dobro što je Hrvatska postala članicom NATO saveza, jer mora u tom slučaju ratovati protiv nestašnih ISIL-ovaca, slati vojsku u Ukrajinu i Avganistan, bombardirati Gadafijeve pristaše koji je bio prijatelj Jugoslavije.
Egon Kraljević: Pokušaj argumentiranog negiranja hrvatske države
Od 3. siječnja 2000. pa sve donedavno, nerijetko se u našoj javnosti znala dignuti poprilična bura zato što bi se netko usudio objaviti da su pojedini analitičari društvenih zbivanja, poznati po vrlo rigidnim, naizgled samo protutuđmanovskim, a u stvari ekstremnim protuhrvatskim stajalištima – po nacionalnosti Srbi. Tada se prigodno lamentiralo o nacionalnom prebrojavanju kao gnjusnom načinu rezoniranja tipičnom za zatucanu hrvatsku većinu, čime se lukavo obrtala činjenična situacija.
Ovom su “magijom” razni komentatori, novinari i ini, koji su svojim analizama u stvari davali oduška vlastitoj velikosrpskoj mržnji spram Hrvata, na valu detuđmanizacije prikazivani kao istinski demokrati, dok su oni koji su opravdano ukazivali na prikriveni šovinistički karakter njihovih istupa, prokazivani kao šovinisti i fašisti. Takva je manipulativna retorika koja se koristila načelno prihvatljivom sintagmom o nepoželjnom “brojanju krvnih zrnaca” (jer zaista nije u redu bilo koga omalovažavati samo zbog njegove nacionalne pripadnosti), “farbala” ne samo domaću, nego i svjetsku javnost.
Karakterističan primjer zbio se 2005., u emisiji švicarskog radija posvećenoj odnosu hrvatskog i srpskog jezika. Tada su se dva Srbina, nakladnik Nenad Popović iz Hrvatske i danas pokojni profesor Vojin Dimitrijević iz Srbije – u programu švicarskog radija koji je htio imati mišljenje “i hrvatske i srpske strane” – složili oko toga da su hrvatski i srpski samo dva imena za isti jezik. Nije dakle problem u tomu što je netko pripadnik ove ili one nacije, nego u tomu što prikrivanje ove činjenice u nekim slučajevima može onemogućiti razumijevanje pojedinih problema, a usput u potpuno pogrješnom svjetlu prikazati i djelovanje nekih pojedinaca.
Nečiju hrvatsku, srpsku ili neku treću nacionalnu pripadnost nipošto ne treba smatrati konačnom “dijagnozom” njegove osobnosti, ali ju se ne bi smjelo ni himbeno podmetati pod tepih, sve s ciljem ne bi li se nečiju šovinističku mržnju prikazalo kao demokratsku kritiku hrvatstva. Na valu takvog prijetvornog građanskog apstrahiranja od “nacionalnog” uzdigla se i zvijezda Dejana Jovića.
Uglađenom bivšem predsjednikovu savjetniku ipak ne možemo predbaciti mržnju kakvu su u svojim istupima iskazivali pojedini novinari srpske nacionalnosti u svojedobno medijski vrlo eksponiranim projektima poput Latinice. Jović je nastupao smireno i iz akademske sjene, što je dodatno pothranjivalo famu o njemu kao o uglednom, međunarodno afirmiranom znanstveniku koji se odlikuje objektivnošću i neutralnošću. Nasuprot takvom medijskom friziranju, Jovićeva je stajališta najbolje opisati kao pokušaj argumentiranog negiranja hrvatske države.
Rijetki pokušaji da se Dejanovu znanstvenu djelatnost dovede u vezu s njegovim (miješanim srpsko-hrvatskim) nacionalnim podrijetlom, pribijani su na stup srama. No, nakon što ga je prije skoro četiri godine srpski tabloid Blic proglasio jednim od deset najutjecajnijih Srba, od tada se i kod nas stidljivo ostavlja mogućnost da Jovićevo djelovanje – kao uostalom djelovanje bilo kojeg znanstvenika, posebice s područja društvenih i humanističkih znanosti – teško da može biti lišeno subjektivnog pristupa na koji nesumnjivo utječe i autorova nacionalna pripadnost.
A taj subjektivni pristup u Jovićevu je slučaju duboko, čak ekstremno jugoslavenski, samim tim i protuhrvatski. To naravno ne znači da trebamo imati rezervu prema ljudima čije etničko podrijetlo nije “čisto” hrvatsko, dapače. Naša je povijest puna primjera ljudi koji nisu bili hrvatske krvi, a svojoj su domovini znatno pridonijeli, za razliku od nekih koji su bili nedvojbeno hrvatske krvi i isto tako nedvojbeno protuhrvatskih uvjerenja.
Vrlo je zanimljiv i razvoj Jovićeve suradnje s hrvatskom državnom politikom. U njoj se prvi put obreo kao savjetnik hrvatskog veleposlanstva u Londonu, za koje ga je mjesto predložio bivši veleposlanik u Londonu, Joško Paro, čovjek koji se svojedobno hvalio time da je “demontirao Herceg Bosnu”. Parin je prijedlog nažalost potvrdilo tadašnje HDZ-ovo ministarstvo vanjskih poslova, unatoč tomu što su Jovićeva ekstremna stajališta bila poznata barem od 2003. godine i objave njegove knjige “Jugoslavija, zemlja koja ja odumrla”.
Ipak Jovićevo je djelovanje u to vrijeme bilo ograničeno na poslove vezane uz samo jedno veleposlanstvo, što nije strašno, makar bila riječ o našem predstavništvu u jednoj od najmoćnijih svjetskih država. Od tada se hrvatsko veleposlanstvo u Londonu, umjesto da bude zagovornik hrvatskih interesa u Ujedinjenom Kraljevstvu, polako pretvaralo u sredstvo pomoću kojeg je britanska politika i nakon odlaska Račanove vlasti, proširivala svoj utjecaj na zbivanja u Hrvatskoj.
Imenovanje Jovića savjetnikom predsjednika Josipovića predstavlja završetak tog procesa, rezultat kojega je ustoličenje britanskog utjecaja na najvišoj instanci vlasti u hrvatskoj državi. Ovo imenovanje predstavljalo je rezultat simbioze dviju Hrvatskoj nesklonih politika: unutarnje oličene u vladavini jugofilne koalicije i vanjske očite u britanskom utjecaju na trenutnu vlast.
Nedavna smjena Dejana Jovića, nakon što su njegova neprihvatljiva stajališta poznata već više do jednog desetljeća, predstavlja tragikomičan predizborni čin, za koji me ne bi iznenadilo niti da je insceniran s ciljem jačanja popularnosti predsjednika Josipovića kod “desnog” biračkog tijela. Mora se priznati da se Josipovićev “državotvorni” obračun sa svojim (sada već bivšim) savjetnikom, savršeno uklapa u predizbornu kampanju u sklopu koje je obišao Tuđmanovu kuću, zbog Bunjevaca se “posvadio” s prijateljem Tomom Grobarom, posjetio nekoliko crkava i slično.
Mr. sc. Antun Babić: Hrvatska država danas nema lukavijeg i opasnijeg protivnika od Ive Josipovića
Slučaj Dejana Jovića, donedavnog glavnog analitičara i savjetnika predsjednika Republike Hrvatske, izazvao je veliku medijsku pozornost i žestoko predizborno prepucavanje između predsjedničkih kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović o opravdanosti ili neopravdanosti postavljanja Dejana Jovića na mjesto savjetnika predsjednika države, tj. oko toga komu je sve u hrvatskoj vlasti Jović bio savjetnik. Treba odmah istaknuti kako je, bez sumnje, Hrvatska jedina samostalna država na ovoj planetu u kojoj se tako nešto moglo dogoditi. Naime, odgovorno tvrdim da u niti jednoj drugoj neovisnoj državi u svijetu, od 204 države koliko ih, zajedno s Hrvatskom, danas ima, ne bi bilo moguće da za ključnog savjetnika predsjednika države bude imenovan deklarirani protivnik postojanja te države.
Na nekim portalima u Hrvatskoj može se često pročitati kako obavještajne službe Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je Dejan Jović doktorirao, imaju veliki utjecaj na političke procese u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina ili više godina. Ako je tako, bilo to moralno ili ne, onda je svima potpuno jasno kako Englezi to rade isključivo zbog svojih nacionalnih interesa i ne obazirući se na vitalne hrvatske interese. Vrijedno je napomenuti kako Englezi mogu biti stranački podijeljeni, ali su svi, za razliku od nas Hrvata, suglasni kad su u pitanju temeljni državni unutarnji ili međunarodni interesi.
Konzekventno, Englezi će svim raspoloživim sredstvima, od korištenja obaviještajnih službi do vojnih intervencija, nastojati spriječiti svaki eventualni unutarnji ili vanjski pokušaj ugrožavanja njihovih ključnih nacionalnih interesa. U tom kontekstu treba naglasiti kako je jednostavno nezamislivo da bi Englezi duže od jedne minute tolerirali da je njihov predsjednik Vlade imenovao, na primjer, dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata, njemačkog profesora koji predaje u Engleskoj i Njemačkoj, a koji je poznat kao ljubitelj nacističke Njemačke.
Naravno, možemo si samo zamisliti što bi se dogodilo da je predsjednik SAD-a u vrijeme Hladnog rata imenovao za glavnog savjetnika za vanjsku politiku Amerikanca ruskog podrijetla koji je, na primjer bio poznati kritičar američke vanjske politike i otvoreni simpatizer komunističkog Sovjetskog Saveza? Bez obzira na stranačku pripadnost, u slučaju takvog nezamislivog scenarija i bez obzira na stranačku pripadnost američkog predsjednika, oba doma američkog Kongresa jednoglasno bi zatražila njegov opoziv.
Idemo dalje. Može li si netko u Hrvatskoj zamisliti da bi sadašnji predsjednik Srbije i prijatelj Ive Josipovića, četnički vojvoda Tomislav Nikolić za svog savjetnika za vanjsku politiku imenovao, na primjer, istaknutog hrvatskog domoljubnog intelektualca i povjesničara prof. dr. Josipa Jurčevića, koji je, zajedno s ostalim članovima Etičkog suda, nedavno optužio predsjednika Ivu Josipovića za veleizdaju? Naravno da ne, jer bi Nikolić sasvim sigurno završio kao srpski kralj Aleksandar i kraljica Draga koje su 1903. godine na posebno okrutan način ubili kasniji utemeljitelji tajne srpske terorističke organizacije Crna ruka.
Pravo pitanje koje danas treba postaviti je sljedeće: «Koja je bila prava motivacija i iz kojih pobuda je Ivo Josipović za svojeg savjetnika imenovao ne samo Dejana Jovića nego i niz drugih niti malo manje za vitalne interese hrvatske države opasnih drugih savjetnika u njegovom uredu?» U tom kontekstu, od same činjenice da je Dejan Jović četiri i pol godine bio savjetnik predsjednika Ive Josipovića, a prije toga i savjetnik dvoje ministara vanjskih poslova Republike Hrvatske, daleko veći je problem u tome što takav veleizdajnički čin Predsjednika Republike Hrvatske, koji sustavno radi na slabljenju i konačnom urušavanju samostalne hrvatske države, nije do danas naišao na široku, organiziranu i nedvojbenu javnu političku osudu, pa i prosvjede, svih utjecajnih segmenata hrvatskog društva, od medija do tzv. domoljubnih oporbenih stranaka i nezavisnih intelektualaca.
Je li moguće da je Hrvatska do te mjere pokorena i neizlječivo bolesna da je već dobrano spremna i pripremljena, što nam otkriva slučaj imenovanja Dejana Jovića na ključno savjetničko mjesto u Uredu predsjednika države, mirno primiti eutanazijsku injekciju i nestati sa svjetskog zemljovida kao samostalna država?
Da smo, nažalost, kao narod i država uistinu korak do eutanazije pokazala je i prošlotjedna, po svojem sadržaju nesumnjivo antihrvatska i antidemokratska, kampanja protiv inicijative udruge U ime obitelji za promjenu izbornog zakonodavstva u Hrvatskoj.
Hrvatski narod ne bi niti jednog trenutka trebao posumnjati u razloge zašto je Ivo Josipović imenovao Dejana Jovića za svojeg bliskog savjetnika, kao što ne bi smio ni povjerovati da je Josipović njegovog omiljenog savjetnika i istomišljenika smijenio zbog Jovićeve zadnje antihrvatske izjave o neliberalnom referendumu u Hrvatskoj 1991. godine. Na temelju mojeg iskustva u vanjskoj i međunarodnoj politici mogu bez sustezanja reći kako je Jović smijenjen prvenstveno zbog toga što su Josipoviću njegovi vanjski tutori i poslodavci rekli da to mora učiniti kako bi se ublažio vrlo negativan učinak Jovićeve zadnje antihrvatske izjave za Josipovićevo dobivanje drugog predsjedničkog mandata, u kojem bi on trebao odraditi sve izvana zadane zadaće, a koje nikako nisu u skladu s hrvatskim nacionalnim i državnim interesima.
Kada su u pitanju viši interesi svjetskih gospodara niti jedan pojedinac u bilo kojem narodu, a posebno ne u malome narodu kao što je hrvatski, nije važan. Kada bi u Hrvatskoj imali čovjeka koji bi u ovom trenutku bolje od Ive Josipovića odradio zadaću u urušavanju i pokoravanju Hrvatske vanjski se moćnici ne bi niti jednog trenutka sustezali da se odreknu usluga lukavog i za Hrvatsku opasnog profesora Josipovića.
Da bi se osigurao trajan opstanak samostalne hrvatske države izborene u Domovinskom ratu na dolazećim predsjedničkim izborima hrvatski narod mora izglasati nepovjerenje Ivi Josipoviću i na taj način pokazati da su Hrvati pravovremeno shvatili kako samostalna hrvatska država danas nema opasnijeg i lukavijeg protivnika od njezinog trenutnog predsjednika.
Mr. sc. Željko Cvrtila: Hrvatskoj je šteta nanesena
Dejan Jović nikao nije smio postati savjetnik hrvatskog predsjednika i da ga je birao hrvatski predsjednik, on to ne bi niti postao. Predsjednik Josipović možda je izbrani predsjednik od hrvatskih građana, ali njegov ured je najmanje hrvatski. I prije nago što je bio izabran za Josipovićevog savjetnika, Jovićevi stavovi su bili poznati čak i javnosti i očito ga je predsjednik upravo zbog toga birao. Sada kad mu on počinje biti teret u kampanji, pere od njega ruke kao Poncije Pilat. No Hrvatskoj je šteta nanesena.
Josipović je u svoj ured nakupio ljude koji su povezani s Udbom, regijom, jugoslavenskim i velikosrpskim idejama i u tom smjeru se svodilo njihovo djelovanje u njegovom uredu. Predsjednik se ne može sada oprati od Jovića. Birao si je pouzdanog suradnika (istomišljenika) i sada mora snositi teret njegovih stavova. Da je Josipović različito promišljao od Jovića onda ga ne bi niti birao za svog savjetnika ili bi ga barem, zbog tih različitih stavova, znatno ranije smijenio.
Sigurnosna provjera za Dejana Jovića ili je bila zabranjena i nije provedena ili je provjera ovlaš obavljena, samo forme radi. Moguće je da je i provedena profesionalna sigurnosna provjera, koja je jasno predsjedniku dala do znanja tko je Dejan Jović, što bi značilo da je to predsjednik bez dvojbe prihvatio. Problematično je to što je on bio i savjetnik za vrijeme kada Kolindi Grabar Kitarović bila ministrica.
To upućuje na jasan znak da antihrvatski lobiji imaju konstantno jak upliv u sam vrh hrvatske izvršne vlasti neovisno o tome dali vlast obnaša SDP ili HDZ. Za kraj ću se izraziti meni domaćim sigurnosnim rječnikom. Samim vrhom obavještajnog rada smatra se ne kada ste vrbovali takvog doušnika u tuđoj administraciji koji je blizu izvora informacija, nego kada imate svoje ljude u tuđoj administraciji koji rad izravno u vašu korist. Hrvatska administracija, nažalost, često radi za tuđe osobne, korporacijske i regionalne interese, a ne u interesu hrvatskog naroda koji ju je birao.
Dr. Vide Popović: Smjena iz populističkih razloga
Od trenutka kada je predsjednik Josipović imenovao Dejana Jovića glavnim analitičarem svojeg Ureda šira javnost je upozoravala na njegove izjave i stavove te je tražila da ga predsjednik razriješi te dužnosti. Kada je u pitanju Dejan Jović puno je toga sporno i upitno, počevši od detalja vezanih uz njegovo školovanje i stipendiranje pa do njegovog javnog i znanstvenog djelovanja koje se često kosilo s temeljnim istinama glede stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske i povijesnim istinama glede Domovinskog rata.
Četiri godine predsjednik se oglušivao na prozivke upućene na račun Jovića te je štitio njegov rad, a indirektno je podržavao sve stavove koje je on iznosio u vezi stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske. Dejan Jović je samo jedan u nizu pojedinaca koji ne poštuju Republiku Hrvatsku niti se slažu s činjenicom kako je to samostalna i suverena država, a koji unatoč tome odlučuju o bitnome glede sadašnjosti i budućnosti naš države.
Predsjednik države, njegovi najbliži suradnici kao i svi ostali državni dužnosnici ne bi smjeli biti oni ljudi koji ne vole svoju domovinu i koji ne osjećaju potrebe trenutka za dobrobit svoje države i građana te oni koji ne poštuju neupitne vrijednosti na kojima se država temelji i koje većina građana promiče. Izjava Dejana Jovića kako je referendum o samostalnosti Republike Hrvatske nelegitiman samo je nastavak njegovih dosadašnjih stavova i javnog djelovanja te je presedan u političkom životu naše države.
Žalosna je činjenica da takva izjava dolazi od čovjeka koji sjedi u Uredu Predsjednika. Takvo nešto bilo bi osuđeno na različite načine u državama i među narodima koji drži do svog dostojanstva i najsvjetlijih trenutaka svoje povijesti. Predsjednik Josipović je smjenio Dejana Jovića iz čistih populističkih razloga, a u svrhu predizborne kampanje. Da zna osluškivati bilo naroda takve i njemu slične ljude ne bi nikada birao za najbliže suradnike i za one koji bi nešto trebali odlučivati u ime naše države, iste one države prema kojoj oni ništa ne osjećaju i koju oni ni najmanje ne drže svojom.