“Referendumskim pitanjem izražavaju se megalomanske ambicija jedne nekompetentne osobe koja je svoju beznačajnost htjela nadomjestiti takoreći preuređenjem države” – tako počinje kolumna u Večernjem Milana Ivkošića, pogrešno naslovljena “rodoljubna zanovijetanja”.

Željka Markić, po Ivkošiću, koji je ovaj tekst očito napisao u obranu svog krila partije i time se gadno diskreditirao kao rodoljubni novinar, kaže: “Željka Markić doživjela 
je poraz, ali uspjela je uzdrmati nejaku državu”. O tome je li ona doživjela poraz, dalo bi se diskutirati: čak i ako referenduma ne bude, poraz su doživjeli prije svega – režimski novinari, i oba krila partije. Milan Ivkošić uložio je svoj novinarski ugled da bi obranio neobranjivo te se pridružio bulumenti novinara koji javno omalovažavaju osobu koja se usudila dirnuti u političku žabokrečinu u Hrvatskoj. Kakav poraz je ona doživjela? Raskrinkala je moć gay-lobista, raskrinkala je građanske udruge, režimske medije i političku elitu, za početak. Poraz su, neovisno o tome hoće li glasova biti dovoljno za raspisivanje referenduma ili ne, doživjeli režimski novinari koji moraju braniti nešto s čim se, zapravo, u duši uopće ne slažu.

Iz čega je autor zaključio da je Željka Markić “nekompetentna osoba”? Žena je poslovno i privatno vrlo uspješna, doktor je medicine, vodi uspješnu tvrtku koju je sama stvorila ni od čega, uspješno je organizirala jedan referendum, uspješno je osnovala neke dobrotvorne organizacije koje hrane djecu u Africi poput “Marijinih obroka”. Uz to je uspješno podigla četvero djece, snimila nekoliko nagrađenih dokumentaraca, a stigla je i raditi humanitarno i prevesti nekoliko knjiga uz sve to. Koliko u Hrvatskoj ima ljudi koji su išta postigli mimo politike, veza, i poznanstava? Koje su kompetencije ljudi koji vode ovu državu? Gdje su se oni to i na kojem polju dokazali kao kompetentni? Zavšili su studij ONO i DSZ? Markić je završila medicinu. Ili je nekompetentna zato što nije umrežena u udbaško-hdzsdpovske strukture, pa samim time nije niti pod kontrolom Partije?

“Kompetentni” koji vode ove državu su već više puta dokazali da nisu u stanju voditi niti dvije ovce na ispašu, jer bi im ih netko vjerojatno ukrao, ako ih ne bi ukrali oni sami. Milanović u životu dana nije radio u realnom sektoru, ministar poljoprivrede nije bio u stanju voditi apoteku, i ona mu je propala. Željka Markić vodi uspješan biznis u Hrvatskoj bez ikakvog političkog zaleđa, a takvi se u ovoj državi mogu nabrojati na prste jedne ruke koji su nešto postigli bez da im netko u vlasti, lokalnoj ili državnoj, drži leđa. Odakle ta kvalifikacija da je netko “nekompetentan”? Koje su kompetencije Bauka, Peđe, Karamarka, Šeksa, Milanovića, Vesne Pusić, osim umijeća laprdanja?

Ivkošićev tekst zvuči kao da ga je pisao Tomić ili Ivanka Toma. A upravo je Ivkošić često kritizirao “Jutarnji list” i njegove bisere od komentatora. Može li se nakon ovog pogledati u ogledalo i reći sam sebi, “ja nisam isti kao oni”? Istina, mnogi u ovoj državi vjeruju da je bitno maknuti SDP s vlasti što prije, a kao jedinu realnu alternativu vide HDZ. No u čemu je poanta micanja SDP-a s vlasti ako će ga zamijeniti ista takva partija, kojoj nije ni do demokracije ni do naroda nego samo do vlasti? Zato što je HDZ “domoljubniji” od SDP-a? Budimo ozbiljni, domoljublje je lijepo i važno, ali nije dovoljno. Takvo domoljublje kakvo se nudi nam ne treba. Treba nam demokracija, prije svega, a stranka koja je protiv izravnog izjašnjavanja naroda i poštenog izbornog sustava ne može biti stvarno domoljubna, jer joj do naroda nije.

Njegov glavni argument protiv Željke Markić, osim posve proizvoljne kvalifikacije o “kompetencijama”, je taj da je ona “oduzela pravo glasa dijaspori”. To je laž. Željka Markić nije oduzela pravo glasa nikom – to je uradio, Ivkošiću, vaš HDZ, u suradnji s SDP-om. Sveli su im broj zastupnika na tri! A sad se pozivaju na dijasporu, i to nepostojeću! Da ne govorimo o tome da zakon ne dozvoljava prikupljanje potpisa u dijaspori: kad se potpisi za referendum budu mogli prikupljati i izvan granica Hrvatske, onda možemo o tome raspravljati treba li ih uračunati. Željka Markić nema ništa s tim. Nije se ona tih birača odrekla, niti im uskraćuje pravo glasa. Izborni zakon jest.

Ali i to pozivanje na dijasporu i njene glasove je izmišljotina! Ti birači, tih 4,5 milijuna, ne postoje. Jer u Hrvatskoj, zajedno s dijasporom, ima – 3,76 milijuna birača, a sve ostalo je laž! Nije istina da je broj birača bez dijaspore u Hrvatskoj 3,76 milijuna – to je ukupan broj birača, uključujući dijasporu! A to se najbolje vidi iz toga što je broj birača u registru, taj koji navodim, za oko 350.000 ljudi veći nego broj punoljetnih stanovnika Hrvatske! Njih ima oko 3,4 milijuna – odnosno, bilo je, po zadnjem popisu, o čemu sam pisao, a taj broj se u zadnje tri godine mogao samo smanjiti, nikako povećati. Ljudi bježe iz Hrvatske.

Ivkošić se, kao i Bauk, Šeks, i Peđa, poziva na fantomskih 4,5 milijuna birača zajedno s dijasporom – no istina je da birača nikad nije bilo toliko! Odakle ta brojka uopće potiče? Zapravo, to nitko ne zna. Ministar Bauk danas baljezga o 450.000 potrebnih potpisa, baš kao i Šeks, Peđa, i Ivkošić. A pred tri godine je “Jutarnji list” objavio članak naslovljen “Popis stanovništva u Hrvatskoj otkrio: Pola milijuna birača je višak!”, pozivajući se upravo na Bauka.

Tamo se navodi: “Od 4,29 milijuna stanovnika u Hrvatskoj na popisu birača ih je čak 4,09 milijuna iako bi, uz pretpostavku da je maloljetnih i osoba s oduzetom poslovnom sposobnošću oko 900.000, maksimalan broj birača koji žive u Hrvatskoj trebao biti naviše 3,39 milijuna”. Bauk je tada obećao srediti registar – i to je i uradio: izbrisao je s njega preko 400.000 ljudi! U registru tako danas stoji da imamo oko 3.76 milijuna birača, od čega oko 3,4 milijuna s prebivalištem u Hrvatskoj, ostalo je dijaspora: odakle sad opet 4,5 milijuna, iz kojeg je to filma? “Povratak otpisanih”? Može li itko od onih koji se pozivaju na tu brojku reći – odakle je ona, i gdje je se službeno može naći?

Tada je i Ivo Josipović doveo u pitanje vjedostojnost popisa birača, rekavši da ne zna odakle nam 4,5 milijuna birača! A nitko to ne zna ni danas. Radi se zapravo o nekoj procjeni da je Hrvatska izdala ukupno 5.5 milijuna putovnica, pa ako je od toga milijun maloljetnika, ostaje 4,5 milijuna – no to s brojem registriranih birača nikakve veze nema i radi se o pukom nagađanju.Velik dio njih je putovnice dobio u BIH i Srbiji devedesetih, i danas su dobrim dijelom mrtvi, a ako i nisu ne sudjeluju u izbornom procesu niti procesu prikupljanja potpisa za referendum.

Dakle, pored pitanja “što to Željku Markić čini nekompetentnom”, drugo pitanje je “u kojem dokumentu je navedeno da u Hrvatskoj ima 4,5 milijuna birača”. Dok od kolege Ivkošića ne dobijem konkretan odgovor na potonje pitanje, smatrat ću ga nekompetentim novinarem. Jer ako iznosite neke brojke, morate se moći pozvati i na neki izvor. A jedini relevantan izvor je registar, u kom nisu samo, kako se lažno plasira u javnost, domicilni glasači nego – svi. Ako tome nije tako, onda ministar Bauk mora objasniti odakle 350.000 više birača nego punoljetnih stanovnika.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save