KAKO KARAMARKO UNIŠTAVA KOLINDU
Sve dok Srbija ima kontrolu nad arhivima hrvatske prošlosti XX. stoljeća, moći će se izravno mješati u kadroviranje na najvažnijim državnim funkcijama Republike Hrvatske. U tim arhivima je više od pola stoljeća skrivana istina o očevima i djedovima današnjega hrvatskoga poltičkoga, medijskoga i sigurnosnoga establišmenta, koja njih u svakome trenutku može privesti nekome novome Cvetičaninu na «vezu». Može li Kolinda Grabar Kitarović biti prva koja će zadati udarac tome sustavu?
Zašto Karamarko uništava šanse Kolindi Grabar Kitarović na predstojećim predsjedničkim izborima? A da ih uništava, uništava. Prvo ju je gurnuo u problem oko referendumske inicijative Željke Markić i prijatelja, zatim je na očigled cjelokupne javnosti mrtav hladan iz Mostara rekao – ne preferencijalnom glasovanju. Obrazloženje da to uvjetuje pravima dijaspore, koju je HDZ trgujući s Milanovićem sveo na prava srpske nacionalne manjine – samo je prvorazredna drskost i ništa više.
A šuti kao zaliven o obavještajnom skandalu predsjednika Josipovića sa srbijanskim diplomatom. Karamarko, karijerni obavještajac!?
Iako referendumska inicijativa Markić i njezine udruge nikako nije bila savršena, što god tko o njoj mislio, apstrahirano od ključnih problema u političkom poretku zemlje, zasluživala je poštovanje, a ne đon. HDZ je bio jedina organizirana politička opcija u Hrvatskoj koja nije smjela odbaciti incijatvu Željke Markić. Karamarko je tada taktički strahovito pogriješio, bilo je otužno gledati i slušati njihove glavinjanje kojim su se suprotstavili udruzi potvrđenoga nacionalnoga kredibiliteta, uz cerekanje i na opće veselje Pantovčaka i kompletne navodne ljevice.
Grabar Kitarović je odmah u startu pretkampanje dobila balvan na cestu, samo što iza njega nije stajao pijani četnik sa puščetinom, topom i bocom rakije – nego Šeks, Karamarko i Vaso, družina kakvu treba nadaleko tražiti.
Morala se izjasniti protiv prirodnih saveznika na korist kukuriku koalicije koja i onako po svojoj temeljnoj definiciji počiva na pasivizaciji polovice nacije u izbornim procesima. Vladajuća koalicija je morala biti protiv te inicijative, utoliko više HDZ nije smio.
Što će nakon Karamarkove diverzije iz Mostara, u kome se inače već glasuje po preferencijalnome principu, sada Kolinda Grabar Kitarović?
Kamo god pođe dočeka je Karamarkov balvan na cesti.
Prvo, već spomenutim blesavim oštrim sukobom na Vasinoj vertikali s gospođom Markić. Drugo, nevjerojatnom šutnjom o skandalu zastrašujućih razmjera – potencijalnoj izdaji zemlje. I to kakvoj! Predsjednik države, protukandidat na predstojećim izborima na srpskoj obavještajnoj uzici. Na stranu sad činjenica da ni u jednoj minimalno uređenoj državi čovjek sa takvom prošlošću nikada ne bi mogao ni primirisati bilo kakvoj funkciji, izuzev eventualno dvostrukog špijuna, Josipović se, s tim saznanjem koje mu je javno uvalio Cvetičanin, zapravo vezao za bukvu i čeka lovce na odstrel. A Karamarko ga odvezuje!
Treće, stavio ju je pred kvalifikacijsku odluku svojim odbijanjem suglasnosti o uvođenju preferencijalnoga glasovanja. SDP i njegovi politički paraziti HNS, IDS, Hrelja, Orah i kompanija, politički vampiri kao SDSS s notornim Pupovcem, mogu samo preko svojih medija sada dnevno smišljati načine pecukanja HDZ-a, a pogotovo njegove predsjedničke kandidatkinje, na otvorenoj vatri.
Svakodnevno će joj postavljati pitanja o preferencijalnom glasovanju, upravo onoliko koliko će vladajuća koalicija, predsjednik Države, razni gongovi i građanske udruge svih vrsta i boja, naravno «antifašističkih», podržavati tu ideju prvenstveno zbog toga što njome ništa ne riskiraju, a ona će, ili otkazati poslušnost «voljenom Tomi», ili pokušati kao nedavno primjeniti neinteligentnu floskulu kako kao predsjednička kandidatkinja ne može komentirati odnose stranaka i građanskih inicijativa, ili – jednostavno nastaviti glavinjati od balvana do balvana.
Naravno, nitko joj neće iz mainstream medija postaviti pitanje kako gleda na objavu srbijanskoga veleposlanika da mu je na vezi bio Josipović tijekom procesa priprema suđenja za genocid. Jednostavno, neoprostivo je da o tome još uvijek šuti i Grabar Kitarović i HDZ, ali i sve druge, makar kako beznačajne, političke stranke u zemlji. Kad se već ne možemo pouzdati da će država odmah reagirati, kao što bi uradila svugdje u svijetu.
Zašto to ne zanima Karamarka?
Pa ako je itko u ovoj zemlji trebao biti senzibiliziran za obavještajne i kontraobavještajne poslove, ako itko u ovoj zemlji o tome treba imati jasan stav i znati javnosti objasniti što znači javno priznanje stranoga diplamata o obavještajnoj suradnji s visokim dužnosnicima druge države u teškome međunarodnom sporu, onda je to Karamarko.
Čovjek je, ako izuzmemo motanje po kabinetima Manolića i Mesića, gotovo cijeli život proveo kao šef policije, kako Grada tako i Države, ili šef obavještajnih institucija.
Zašto Karamarko šuti?
Što je činiti Kolindi Grabar Kitarović u takvim okolnostima?
Karamarko je prvo morao, ako je bio mjerodavan šef obavještajnih službi, znati za takvo ponašanje i djelovanje Ive Josipovića, morao je znati za ponašanje Ivana Šimonovića, morao je znati za redovita hodočašća visokih pravosudnih funkcionera stranim veleposlanstvima, pogotovo britanskom, morao je sve znati o svakom koraku srbijanskih dužnosnika u Hrvatskoj i njihovim poslovima.
Nije valjda u procjeni prioriteta koje svaka država i takva služba mora imati, prioritet bio nadzor nad «antihrvatskim djelovanjem» apostolskog nuncija ili djelatnika njemačkog ili kineskog veleposlanstva? Ili nadziranje «ustaške zmije», od stadiona po Hrvatskoj, kvartovskih kafića, do Čavoglava?
Je li znao?
Boga pitaj. Ako nije, onda je bio ili neodgovoran obavještajac, što može biti ili zbog nesposobnosti ili zbog nebrige, na isto se svodi, a ako je znao – onda je sudjelovao u tome, jer nije zaštitio nacionalne interese.
Nije malo mudrih ljudi koji misle da je Karamarko važan kotač toga poretka, da je to izabrao svojevoljno jednom uz svoje karijerne mentore, pa kao i sve što se s vragom posije, kasnije se razbije o glavu, ili – ima teške okove na rukama i nogama. Je li Karamarko ucjenjen?
Drži li on zapravo stranu Ivi Josipoviću danas?
Je li Josipović mogao izabrati mogućnost ne surađivati sa srbijanskim obavještajcima, jer, da se ne bi pravili grbavi ovdje, jasno je svakome da ozbiljne države, pogotovo kada su u pitanju praktično neprijateljski interesi pod krinkom nekakve normalizacije, kao u slučaju Srbije i Hrvatske, u biti svoja veleposlanstva uspostavljaju kao vrhunske obavještajne punktove.
S obzirom da Srbija ima pod nadzorom doslovno svu hrvatsku prošlost, kako onu iz NDH arhiva, tako i iz SFRJ, s obzirom da Srbija ima sve detaljne podatke o svakom i malo ozbiljnijem političkom i državnom funkcioneru iz komunističkog, ali i iz ratnog razdoblja u arhivama JNA, ne bi nikoga razumnoga iznenadilo, da, čak ako bi Josipović i htio odbiti suradnju sa srpskim obavještajcima, nije mogao. Jednostavno, nasljeđujući stanove i benefite iz komunističkog poretka, naslijedio je i prilično breme očeve karijere, i ne samo njegove. Može li se toga odreći? Je li zbog toga morao biti sigurnosno obilježen kao suradnik na izradi tužbe? Morao je. Iz istih razloga zbog kojih ne smije udaljiti Perkovića mlađeg iz svoga ureda.
Konačno, želi li se, i, je li se želio toga odreći, pogotovo kada je razvidno da ključeve mnogih međunarodnih institucija drže ključari tadašnjeg poretka i trajni zagovornici velikosrpske politke na jugoistoku Europe?
Ali, zašto Karmarko šuti?
Samo su dvije razumne pretpostavke. Prvo, jer je sudionik cijelog ovog političko -obavještajnoga sustava, i drugo, iz nekih razloga ga nositelji tog istog poretka u Hrvatskoj, bez ikakve sumnje pod kontrolom ili u simbiozi s Josipovićem, imaju čime ucjenjivati.
Ne vjerujete?
Misli li netko da bi takav poredak ostavio HDZ kao jednu od dvije za sada jedine realne opcije za upravljanje državom, hrvatskim nacionalistima, autentičnim nacionalnim političkim idejama i ljudima. Ma kakvi. Netko tko je vježbao upravljanje državom preko pedeset godina, tko je to uspješno radio doslovno vireći u svaku kupaonicu, ne prepušta slučaju apsolutno ništa, tim prije što je upravljanje zemljom u ovakvim okolnostima, pitanje opstanka, ali i strateške dominacije nevjerojatno razgranate strukture koja i te kako ima što izgubiti. A pogotovo ako se tome prikrpi interes zemalja čija je najveća razvojna industrija već stoljećima, međunarodna trgovina tuđim interesima.
Nema nikakve sumnje, a to pokazuje i saga o Dejanu Joviću, da je političko približavanje Londonu, u stvarnosti skidanje gaća i saginjanje po sapun velikosrpskoj politici, konstanta političkih elita nakon Tuđmana, kako Račanove koji joj je bio idejni i praktični utemeljitelj pod nacionalnom karizmom nesretnoga Budiše, preko Sanaderove, do Milanovićeve, točnije – Josipovićeve i Pusićkine.
Nema u politici slučaja.
Ima li itko iluzija da su ozbiljni ljudi koji imaju interesa u Hrvatskoj oduševljeni ili spremni uložiti crno ispod nokta na ovakve ministre i vladu kakvu imamo? Što se radi u takvom slučaju? Osigura se utjecajem na jedinu alternativu ovakvoj vlasti. Sve je izvjesnije da je Karamarko zapravo čovjek čiji je posao – ostaviti klasičnom fintom zapravo poredak na vlasti nedirnutim.
Zato Karamarko šuti.
Je li moguće u kontekstu toga da Kolinda Grabar Kitarović ispadne naivčina i igračka, odnosno kako su je već nazvali – Barbika?
Teško. Žena koja je pokazala kako zna ploviti uzburkanim brzacima divljih političkih rijeka, teško da je tako naivna. Zašto bi onda pristala biti igračka na izborima, onako kako je bila Kosor?
Grabar Kitarović svojim javnim očitovanjima pokazuje kako nije spremna iskoračiti na teren jasnih stavova potrebnih kao zrak nacionalnoj Hrvatskoj i jasno se zauvijek odrediti o ključnim političkim pitanjima, kao što su osnovne vrednote društvenog poretka u zemlji. Koliko god ona hodočastila u Vukovar, Međugorje, koliko god se pojavljivala na misama diljem Hrvatske, to neće nadoknaditi nedostatak par jednostavnih istina u eteru hrvatskih medija. Jednostavno, simboličke forme je zloupotrijebio Ivo Sanader i više se njima ne može prevariti ljude.
Ona smije u ovakvim okolnostima izgubiti izbore. U tome nema ništa nečasno, ako zanemarimo to što je vrlo dvojbeno samo po sebi svako natjecanje s čovjekom koga je denuncirao njegov «vezni igrač» iz Srbije, ali to je na žalost hrvatska realnost. Ona ne smije ne pokazati da je drugačija od Ive Josipovića. Ona mora pokazati da je drugačija i od ovakvoga Karamarka, jer ovo što on radi nije više slučajno. U to nema sumnje.
Kao osoba sa snažnom političkom ambicijom, s već priličnim političkim i karijernim iskustvom, Grabar Kitarović mora znati da je ona usprkos svim sumnjama u Karamarka i njegovo legendarno «jamarenje po terenu» kojim zapravo skriva svoje iskonske političke ciljeve, vukući za sobom okoštalu strukturu tisuća uhljeba stranke koji godinama strpljivo čekaju svoj red i varajući armiju poštenih članova, još uvijek uz Kujundžića, jedina trenutna realna nada poniženome hrvatskome narodu zbog blizine predsjedničkih izbora.
Ona još uvijek ima priliku pokazati, prvo da je državnik, zaustavljajući krajnje štetan sadržaj i način sudjelovanja Tomislava Karamarka u predizbornoj kampanji. Ili mora biti drugačija i postići da on igra kako ona svira, ili – jednostavno mu zahvaliti i izložiti ga članstvu i Hrvatskoj!
Bojim se da Grabar Kitarović neće ništa slično napraviti iz jednoga jedinoga razloga. Njoj su ovi izbori manje presudni nego Hrvatskoj. Njoj je uloga u njima zapravo samo stepenica u karijeri, ili u novoj hrvatskoj vladi ili negdje vani. Zavisi čija je autentična ideja, a time i nagrada za urađeno, bila njezina kandidatura.
Volio bih da se varam, ali sve ukazuje upravo na to. I, da ne bi bilo zabune, ništa u ovim izborima neće ovisiti o Josipoviću. Ništa. On kontrolira svojom nevjerojatnom šapom nad medijima i institucijama, samo ono što već ima. A što god učinio, nikada, baš nikada neće dobiti jedan jedini glas pristojno nacionalno svjesnoga Hrvata. Njegovih 1,2 milijuna glasova, što naslijednika crvene buržoazije, što hrvatskih Srba, što orahovski opranih i nejasnih osobnosti, su – njegovi. Na drugoj strani, ako Grabar Kitarović neće, ne smije ili ne zna uzeti više od dva milijuna hrvatskih glasova, nikako ne treba isključiti Kujundžića, čije će riječi ovako ili onako doprijeti do ljudi. A već blješte nad mračnom političkom arenom.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
