NEKAD I DANAS: Drugovi nemaju milosti za one koji im se suprotstave
Agram u Zagrebu
Već pri samom početku suđenja dvojici jugoslavenskih Hrvata u Münchenu, razvidno je kako odvjetnik Anto Nobilo, koji barem prema hrvatskim medijima vodi tamo glavnu riječ, proziva njemačke tajne, ili obavještajne službe, za upletenost u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, kojemu su u Jugoslaviji preporučili da nestane, odnosno da ”odbjegne”. Inače bi bilo znatno kompliciranije, ukloniti ga usred demokratske oaze zvane SFRJ, premda – naravno – ni to nije bilo, u principu, nemoguće. Ali Nobilo očigledno igra na kartu suradnje njemačkih službi s jugoslavenskima, kad je već Đureković skončao, relativno lagano i na uhodan način, nedaleko Münchena, jednoga ljetnog dana te davne 1983. godine. S čime par optuženika, dokazao bi on, teško da imaju neku izravnu, pa i posljedičnu vezu.
Iako je teško proniknuti u duboku strategiju tako vrsnoga odvjetnika kakav je Nobilo, vjerojatno se radi o tome kako tako zamišljena obrana želi barem sugerirati, ako već neće moći dokazati, kako je njemačkim sigurnosnim službama bilo i predobro poznato kakvu opasnost predstavljaju po sigurnost njemačke države i građana svi ti brojni ”ustaški emigranti”, odnosno bezbrojni ”ustaški simpatizeri” zbog kojih, eto, svo to doba od legendarne 45. pa sve tamo do početka devedesetih, normalni, radišni, mirni i demokratski orijentirani Nijemci, koji su jedino sanjali o markama u bankama te godišnjem odmoru na Jadranu ili Mallorci, nisu mogli oka sklopiti, bilo noću bilo danju.
Ako oni sami nisu baš ni bili svjesni te pregoleme ugroze po svjetski – ili bar zapadnonjemački – mir, bili su tu njihovi profesionalci, a ti bi, jasno, učinili sve ne bi li zaštitili svoje porezne obveznike. Po istoj logici i obrascu, zašto to onda ne bi uradili i ”naši”, domaći, u ono doba Partiji i Titu-posle-Tita odani, specijalci i genijalci, čuvari naroda vlastitog i najdražega.
Iz njemačke sudnice do hrvatske policije, i akcije ”Agram”, što na njemačkom znači, naravno, ”Zagreb”. Izgleda kako njemački postaje popularan, nekom čudnom koincidencijom, sve više i više na ovim prostorima. Osim, naravno, na Zapadnom Balkanu, gdje se i dalje nastavlja medijski teror HRT-a, koji uporno i u više navrata reprizira frankensteinovski panel-proizvod čudesno točno nazvan ”Okruženje”.
Zaista, pogleda li čovjek već i jedan nastavak te produktivne i izdašno financirane sage o suradnji, gdje je voditeljima očito i predobro poznata ”Igmanska inicijativa”, koju podržava i naš dr. Ivo II., jasno je kako je cilj gledateljima pružiti, prijateljima poznat i ugodan a drugima prepoznat i odvratan, ali u oba slučaja dakle pozitivan, osjećaj okruženja. Sličan onome kakav su protekloga nedjeljnog popodneva zadobili vinovnici spomenutoga policijskog poduhvata. Pri kojemu se odbjegloga Ljubičića alias Kikaša spriječilo otići u Čatež okupati se, jer eto, kucnula je ura. Pravda ne može čekati, Hrvatska je pravna država.
Bandićev pad
Milan Bandić, dijete SDP-a po vlastitome nedavnom priznanju, idejno i marksistički formiran i forsiran godinama svoje preuspješne karijere, u kojoj se samo peo i uspinjao i stepenicama i uspinjačama, iako nikad nije stigao renovirati ZET-ovu sljemensku žičaru, ”pao” je ovih dana. Iako obični građani teško da su uočili ikakvu razliku od Bandića iz doba pripadnosti moralnom i naprednom SDP-u, od Bandića iz razdoblja nakon razlaza s Račanovom i Milanovićevom partijom, lučonošom i predvodnicom političkog života na ovim prostorima a i šire, sve tamo do Igmana pa i dalje, onima koji znaju i prate jasno je da je moralni pad, barem službeno, otpočeo s njegovim napuštanjem najmilije mu stranke u Hrvata.
Svaki Hrvat koji iole nešto prati i zna, naravno da može zaključiti kako Bandić ne bi nikad ni ”sjeo” a kamoli pao, da je i dalje u SDP-u koji predvodi raskukurikanu koaliciju na vlasti, raskrinkanu na krilima Plana 21 i ostalih političkih poslastica alias besmislica kojima su dotični političari obasuli Hrvatsku, i zasipaju je i dalje, beznadno i bespoštedno.
SDP i drugovi nemaju milosti za one koji im se suprotstave, takva je bila oduvijek partijska direktiva, stav i politika. Tu se ne da puno učiniti – to im je u krvi. Borba mišljenja unutar Partije, da, oduvijek je mogla postojati, ali uvijek bi završila – na štetu gubitnika ili poraženih. Duga je lista odstrijeljenih i unutar vlastitih redova, čemu se onda čuditi današnjim velikim akcijama kod kuće, protiv onih ”drugih”, u najboljoj tradiciji negdašnjih političkih inicijativa i vječite borbe s klasnim naprijateljem, da ne spominjemo onoga najgorega, suštinski čisto Zlo, koje ovih par proteklih godina i lider Milanović spominje bez rukavica i bez zadrške, pri čemu svi koji prate znaju, na koga i na što misli, a posebna mudrost nije ni potrebna, jer popularni Zoki je subtilno eksplicitan koliko već političar od formata može to biti, a da ostane vjerodostojan. Koliko-toliko, barem ”svojima”.
Sjajna politička situacija u predizbornoj atmosferi sigurno će pogodovati i Pantovčaku, koji je medijski gotovo teroristički raspoložen, s idejom stalnog i neprekidnog priopćavanja putem sredstava ”javnog (dez)informiranja” svega – što im padne na pamet. Odnosno gdje god se dr. Ivo II. otputi, što je otprilike isto, jer gdje on skokom, mediji okom.
U svakom slučaju, Josipović, koji je nedavno – uz očiglednu prisutnost Pilselovog duha negdje u blizini Pantovčaka – evocirao sv. Augustina i pokazao kako njegova briga za građane zadobiva sve više i onu, dosad nepoznatu, dimenziju iskrene brige za vjernike, pogotovo one ”odbjegle” na stranu HDZ-a, ili pak protukandidata Kujundžiča, koji ga je pozvao na pregled a g. predsjednik se nada ”kako mu neće trebati koverta”, dominira ne samo anketama nego i svim dostupnima mu medijskim prostorima. Kako je hrvatska relativno mala zemlja, praktično je svugdje svakih pet minuta, a ako kasni, promijenite kanal – negdje je sigurno baš u tome času.
Pred Hrvatskom se otvara prostor pun neizvjesnosti
Za razliku od protukandidata koji dobivaju medijske sekunde kao da su voda usred Sahare, predsjednik Josipović je redovit, točan, neizostavan, jedinstven, sveprisutan. Slično kao što je nemoguće iole uvjerljivo zamisliti kako bi Bandić posljednjih godina radio bilo što drugo ili na neki drugi način od onoga što je – jednako uspješno – radio i za svojih SDP-ovskih godina vladavine, potpuno jednako tako je teško zamislivo kako bi Josipović, kakvoga ga vidimo i poznajemo svih ovih pet godina, plus onih prethodnih, ”esdepeovskih” formativnih sezona, bio bilo po čemu drukčiji u sljedećih pet, izabere li ga ”ovaj narod”, da nastavi, uz ”ovu vladu” i ostale partijske megaformate, voditi ovu zemlju – put provalije. Ili prema zapadnom Balkanu, što je zapravo sinonim. Zaista, što god rekla Jelena Lovrić ili ostali novinari od čitkog, ljevičarima pitkog formata i kalibra Nobilove dubine i težine, Hrvatska pod palicama Milanovića i Josipovića jedino igra i pleše, sve bliže i sve više, po samom rubu odlaska u nepovrat.
Shvaćaju li to i glasači, unatoč akcijama kao ”Agram” ili nezaustavljivom prilivu novca iz izdašnih EUropskih fondova, za koji su zaduženi – osim Tihomira Jakovine – i razni drugi ministri iz pozamašnog popisa ljudi odanih dobrobiti svojih birača? Misle li, ako uopće o tome misle, medijski trabanti lijevih snaga i partijske sile koja puca po pučanstvu nemilice, ne štedeći nas nimalo već pojačavajući zračne napade koji se šire eterom i putem žica, upereni protiv Zla, ustaške zmije, govora mržnje, dvostruke linije zapovijedanja, neprijatelja koji nikad ne spava, te ostalih zlotvora koji stoje na putu ideološkoj renesansi kakvu su zamislili premijer i predsjednik, naravno uz Josipa Leku koji je nedavno, staložen kao i obično, pripomenuo kako bi se on radije ”okrenuo budućnosti”?
Zaista, pred Hrvatskom se otvara prostor pun neizvjesnosti, napučen izazovima koliko za pojedince koji žele preživiti, toliko i za institucije, koje se trude ”raditi svoj posao”. To je tvrdio i Bandić, koji je zasukanih rukava trčao do Sljemena i natrag, jurio po zagrebačkim četvrtima i nebrojenim sjednicama, ne štedeći se i ne umarajući se. Ali evo, došao je kraj. Vrijeme je za predah, makar i na ovaj, ružan način.
Inače, proporcije medijskog strvinarstva koje su se odavno oslobodile te raskrilile nad Hrvatskom s uhićenjima u Zagrebu poprimile su naprosto zastrašujuće razmjere; obrušile su se nad ionako do bola izmrcvareno stanovništvo bez ikakve milosti. Svakako, u eri globalizacije i euroatlantskih integracija takvo što je neizbježno. Jer klasično, ”službeno” novinarstvo poodavno se pretočilo u agresivno, tabloidno poltronstvo, pogotovo kada je riječ o svemu što ima veze s politikom, odnosno interesima u svezi s ”elitama”, moćnima, vladajućima, itd. Ali, svi znaju kako se u Hrvatskoj napreduje, kako se dobivaju poslovi, zaposlenja, povlastice, pogodnosti, publicitet, naklonost. Naravno, SDP i njegova djeca potpuno su imuni od takvih igračaka. Uvijek bili i ostali, službeno oduvijek. U Zagrebu, oni su onaj pravi, istinski ”Agram”.
Autor: Dr. Slaven Šuba/hkv.hr
