Ni solnom kiselinom ne možeš uništiti divovsku hobotnicu Udbe
Godina je 2001. Tuđman je mrtav, a Hrvatskom upravlja, pokazat će se vrlo brzo – drveno željezo – samoubilački komunističko-liberalan dvojac Račan-Budiša. U medijima se, posve stidljivo, počela provlačiti priča o uništenju, preciznije, o spaljivanju čak 37.000 udbaških i, valjda radi nekakve ravnoteže straha, 670 suzupovskih dosjea.
Toliko je to iziritiralo dr. Slavena Leticu da je premijeru napisao otvoreno pismo. Suočio ga je s pogubnošću takva čina – uništavanje tajnih spisa iz doba komunističkog totalitarizma i državne represije bio bi pravi zločin, shvaćate li to…
Dozvola za ubojstvo
Aha. Čitajući to pisamce, mora da je Račan pomislio otprilike ovako: o čemu taj Slaven trkelja? Pa, zar uništavanje tragova mračnjačke prošlosti nije zalog moje demokratske budućnosti? Ne znamo, naravno, koliko je udbaških dosjea završilo u dimu, ali kako god, danas je ipak nesporno: da, odluke o likvidaciji političkih emigranata krojile su se u Beogradu. Slovenac
Stane Dolanc bio je u to doba zloglasni savezni ministar policije. Ali, dozvola Jamesu Bondu za ubojstvo (u SFRJ su kileri bili Arkan, Giška, Sindičić…) nije mogla biti izdana bez ‘pečata’ republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. A na njegovu je čelu od 1982. do 1990. godine bio upravo drug Ivica Račan. To je spužvom izbrisano iz kolektivnog sjećanja nacije, a proces desetljeća Perkoviću i Mustaču ekshumirat će ne samo tu, nego i mnoge druge, duboko zakopane tajne iz doba jugodiktature.
Da bi München, poput poplave u Gunji, mogao nanijeti i grdne naplavine živim sljednicima Partije, prvi je shvatio Zoran Milanović. Pa je, na čuđenje normalnog svijeta, u Saboru nametnuo “lex Perković”. Zemlju je doveo na sam rub sankcija EU-a, a pritom je besramno manipulirao.
Sjetite se samo njegovih riječi: Bez promjene Ustava nema izručenja Perkovića. Vrhunac muljaže bila je svakako tvrdnja kako će sada iz Europe nahrupiti zahtjevi za uhićenje branitelja zbog zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Srećom, obraz hrvatskog pravosuđa spasio je Vrhovni sud uz solističku dionicu Ivana Turudića . Zbog cijele blamaže i izgubljenog rata s njemačkom pravnom državom, naravno, nisu dali ostavku ni Milanović ni Miljenić. I ne samo to, ministar pravosuđa usuđuje se nakon svega “domoljubno” umovati: bilo bi bolje, da smo Perkoviću sudili mi, a ne Nijemci.
Da, ministre, ali kako biste to Vi organizirali pravedno suđenje čovjeku za kojeg je vaše pravosuđe prethodno ustvrdilo kako mu uopće ne može suditi, jer je kazneno djelo davno otišlo u zastaru. Zanimljivo, kreće i protuudar esdepeova tvrdolinijaša Nenada Stazića.
Pročitao je, kaže, da će Perković razotkriti i mrežu suradnika Udbe koji su danas visoko u HDZ-u. Vaaaau. I što s tim? Ako se to i obistini, glavobolju će imati Karamarko.
Obični građani od pomora udbaške mafije u obje stožerne stranke, samo će profitirati. Na posljetku, gdje je u toj priči naš predsjednik? Na prvi pogled Josipović se nije zalijetao u obrani lika i djela seniora Perkovića. Ali, to nije potpuna slika. Nema tome ni dvije godine, snažno je lobirao za juniora Perkovića.
Saša Perković za dlaku je postao čelnik SOA-e.! Znači, predsjednik nije vidio nikakav problem u tome da bi sin, kao šef hrvatskih obavještajaca, svim legitimnim, a možda i nelegitimnim sredstvima upirao da oca zaštiti od njemačke tjeralice koja je na snazi još od studenoga 2005. godine!
Kad sve niti povežeš, ne moraš biti šef CIA-e da shvatiš: ni solnom kiselinom ne možeš uništiti divovsku hobotnicu Udbe, mrežu bivših agenata i njihovih živih klonova, umirovljenih kilera i njihovih moćnih zaštitnika. I zato jedva čekamo konac travnja i presudu dr. Daustera u Münchenu. Baš da vidimo kako funkcionira to hvaljeno sudstvo u državi frau Merkel.
Autor: DINO MIKULANDRA/slobodnadalmacija.hr
