N. MILANOVIĆ: Oči širom zatvorene
Max Planck, genijalni njemački fizičar kojeg se smatra osnivačem kvantne teorije za koju je 1918. godine dobio Nobelovu nagradu, jednom prigodom je izjavio: “Za vjernika, Bog je ono nešto što je primarno dano: iz Njegove svemoćne volje izvire cjelokupni život i svako zbivanje u tjelesnom i duhovnom svijetu… Tako Bog za religiju stoji na početku, a za znanost na kraju svakog mišljenja.”
Povijest čovjekova traženja Boga dugačka je i traje točno onoliko koliko traje i čovječanstvo. Kroz tu dugačku povijest pojavili su se mnogi velikani duha. Svijet je tako zapamtio jednog Buddhu, Zaratustru, Konfucija, Muhameda… No, zaboravimo na trenutak i Buddhu i Zaratustru, zaboravimo Konfucija i Muhameda pa čak i samoga Isusa Krista. Potom širom otvorimo oči, osvrnimo se i pozorno pogledajmo svijet oko sebe.
Čovjek se čudi i divi
„Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.“ (Ps 19,2)
Onim prvim, uobičajenim i površnim pogledom,vidjet ćemo poznato okružje: svoje prebivalište sa svim dragim licima u njemu, dobre prijatelje i susjede, lijepo uređeno dvorište u prizemlju oronule zgrade, iza njega ulicu punu uvijek užurbanih ljudi. U daljini naziremo plavičasto more na čijoj se površini ljeskaju odsjaji blještavog sunca, a visoko nad njim poneko krilato stvorenje koje se najjasnije ocrta kad svojim tijelom zakloni komadić bijelog pamučastog oblaka.
Još više gore, kao nekakvo tajnovito i nedostižno božanstvo, stoluje sunce. Ono nas obasjava i grije, daje nam svjetlo i „život“ (fotosinteza). Kad malo pozornije upremo pogled u tlo, vidimo kolonije mrava i drugih kukaca kako se bore s nimalo lakim zadaćama koje je pred njih postavilo svakodnevno preživljavanje. Iznad tla zuje pčele i ose, vrte se i stalno slijeću kamo ne bi trebale dosadne muhe, a šareni leptiri nježnim zamasima krila plove prema nedalekom rascvjetalom cilju. I na mikro i na makro razini sve vrvi životom, sve igra u ritmu sudaranja i prožimanja energije i materije i njihovih manifestacija u najrazličitijim oblicima.
A kad sunce povuče svoj bijeli plašt, na nebu slabašnom svjetlošću zaigraju milijuni sitnih bisera. Tada radoznalom mišlju uranjamo u golemo prostranstvo beskrajnog i savršeno uređenog svemira. Malo potom sa svemira nad nama misao nam ponire u svemir u nama. U našem tijelu nalazimo milijarde stanica savršeno ustrojenih u organe koji, opet, tvore jedinstvenu cjelinu, organizam. Svaka od tih oku nevidljivih stanica, pravi je, nevjerojatno ustrojeni mikro „grad“. I u njemu se sve odvija savršenim redom: unose se potrebni sastojci, proizvodi se energija, distribuiraju korisne, a uklanjaju otrovne i štetne tvari…
I onda čovjek zadivljen zastane te postavi posve legitimno pitanje: Kako je sve to moguće i kako je sve to nastalo?
Slučaj ili Stvoritelj
“Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.” (Rim 1,19-20)
Sve je nastalo zagonetnom igrom slučaja i vremena, rekli bi jedni. Slučaj je nemoguć, kazali bi drugi. I tako stoje, jedna nasuprot druge, dvije nepopustljive fronte. U jednom dubokom rovu zalegla je dobro naoružana vojska „evolucije-slučaja“ koju predvode zastupnici materijalističkog neodarvinizma, a u drugom isto tako dobro naoružana vojska koja u svemu vidi plan i potpis Stvoriteljev. Ovdje nam nije moguće ulaziti u argumente jedne ili druge strane, no kroz nekoliko činjenica i zanimljivih pitanja o Velikom prasku, ljudskom genomu i teoriji evolucije, pokušajmo doći do određenih zaključaka.
Veliki prasak – što se dogodilo u trenutku nastanka svemira i zašto baš tada? Kako je moguće pomiriti ideju evolucije svemira i drugi zakon termodinamike (zakon o entropiji)? Svemir, materija i vrijeme imaju svoj početak koji su znanstvenici nazvali singularnost. Što se dogodilo s tom singularnošću? Znanost to nikad neće saznati jer u točki singulariteta nisu vladali zakoni fizike kakve danas poznajemo.
Ljudski genom – naše tijelo se sastoji od otprilike milijun milijardi bioloških stanica, a svaka od njih u sebi sadrži genom. Genom je nevjerojatno složena šifra koja je sastavljena od preko tri milijarde „znakova“. Ti znakovi su, u stvari, četiri vrste kemijskih molekulica koje su znanstvenici označili slovima A, C, G i T. One su poredane točno utvrđenim redosljedom i kad bi samo jedno „slovo“ bilo na pogrešnom mjestu rezultat bi mogao biti katastrofalan.
Da bi shvatili koliko je genomska šifra velika i složena neka nam posluži sljedeća ilustracija: kad bismo je zapisivali na listove papira, za samo jednu šifru bilo bi potrebno tisuću velikih knjiga s tisuću stranica gusto tiskanog teksta. A zamislite kad to pomnožimo s brojem stanica u našem tijelu?! Je li tako velika i složena šifra mogla nastati slučajnim mutacijama i prirodnom selekcijom? Matematika nam jasno poručuje da je vjerojatnost za to jednaka čistoj nuli. Jednaka bi vjerojatnost bila i da je svemir star milijun milijardi, a ne samo nešto manje od četrnaest milijardi godina!
Teorija evolucije za Katoličku crkvu nije nikakav bauk, kako mnogi krivo misle. Štoviše, Crkva drži da je ona legitimna ako ne isključuje Božji zahvat u stvaranje. Problematičan je materijalistički (neo)darvinizam koji nam se već dugo vremena podmeće kao vrhunac suvremene znanosti i misli. Međutim, on nailazi na mnoge nepremostive prepreke. Neke smo mogli uočiti već u gornjem tekstu, a njima svakako valja dodati i neobjašnjive fenomene nastanka života te posebno ljudskog uma kroz sukcesivan razvoj sve složenijih bića.
O ovome već postoje brda literature i druge građe, a u novije vrijeme o tome piše i poznati američki znanstvenik Thomas Nagel, kojega, usput kazano, najuglednije njemačke dnevne novine Frankfurter Allgemeine proglašavaju najvećim živućim filozofom. On se u svom bestseleru „Mind and Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature Is Almost Certainly False“, oštro obračunava s neodarvinizmom i materijalističkim fizikalizmom.
Kad čovjek razmišlja o gore napisanom, ne može a da se ne zapita ne postoji li iza svega ovoga što nas okružuje neko tajnovito transcendentno biće? Ako postoji onda zacijelo postoji i nekakav plan koji ono provodi kroz spomenutu igru energije i materije, života i svijesti.
A mi se na kraju, u smislu svojevrsne konkluzije, prisjetimo riječi velikog engleskog liječnika i nobelovca Aleksandera Fleminga, koji je kazao da se pred očima znanstvenika svemir ne ukazuje kao tvar nego kao misao, a svaka misao pretpostavlja onoga koji misli. Nobelovac Fleming na koncu zaključuje da dokazi do kojih smo došli putem znanosti potvrđuju da je fizički Univerzum imao svoje podrijetlo u Stvaralačkom činu.
Nikola Milanović
