JEDAN OD GLAVNIH LJUDI CRKVE U BORBI PROTIV SEKSUALNIH ZLOSTAVLJANJA
Hans Zollner SJ: Pažljivo slušajmo ljude koji su zlostavljani, ponekad je to dovoljno da krenu putom ozdravljenja
Znam da u Hrvatskoj dosad nije bilo puno otkrivenih slučajeva zlostavljanja, ali ne isključujem mogućnost da će Crkva u Hrvatskoj, ili u BiH ili Mađarskoj, u budućnosti biti suočena s novim optužbama i medijskim pritiskom
Isusovac Hans Zollner, koji je prošli tjedan boravio u Hrvatskoj i održao dva važna predavanja, čovjek je kojeg možemo nazvati glavnom “osobom od povjerenja” pape Franje kada je u pitanju borba protiv seksualnog zlostavljanja maloljetnika koje čine svećenici. Njemački redovnik, koji je studirao filozofiju, teologiju i psihologiju u Regensburgu, Innsbrucku i Rimu, danas je vicerektor Papinskog sveučilišta Gregoriana i ravnatelj tamošnjeg Instituta za psihologiju te Centra za zaštitu djece. Bio je jedan od glavnih organizatora simpozija koji se održao u Vatikanu prije dvije godine pod imenom „Prema ozdravljenju i obnovi“ na kojem su sudjelovali predstavnici 110 biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta te trideset vrhovnih poglavara raznih redovničkih ustanova. Papa Franjo imenovao ga je 2013. godine članom Papinske komisije za zaštitu maloljetnika. U Zagrebu je održao dva predavanja – jedno na Hrvatskom katoličkom sveučilištu gdje je progovorio o aktivnostima Centra za zaštitu djece koji vodi, a dan kasnije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove gdje je bio jedan od govornika na simpoziju pod naslovom “Religije i nasilje”. Zahvaljujemo pateru Miji Nikiću na pomoći prigodom dogovaranja ovog razgovora.
– Papinska komisija za zaštitu maloljetnika utemeljena je krajem prošle godine. U prvim javnim istupima oko nje izjavljivali ste tada kako nije do konca definirano s čime bi se ona točno trebala baviti u borbi protiv seksualnog zlostavljanja. Je li situacija u međuvremenu postala jasnija?
U međuvremenu smo se susreli još dvaput, znači iza nas su tri veća susreta. Konfuzija oko toga što Komisija treba točno raditi rezultat je, čini mi se, očekivanja koja nam je javnost nametnula. Primjerice, UN-ov Odbor za Konvenciju o pravima djece pisao je o zadacima naše Komisije prije nego je ona i utemeljena. Smatralo se kako će Komisija raspravljati o nekim pravnim pitanjima, istraživačkim projektima i slično… Ali, to nikada nije bio naš cilj.
Nedavno smo se susreli i tada samo izradili nacrt našeg statuta koji smo poslali na odobrenje Svetom Ocu. Bit našeg poslanja jest savjetovati Svetog Oca o pitanjima borbe protiv seksualnog zlostavljanja u Crkvi i njegove prevencije. To je naša zadaća. Komisija neće imati nikakve pravne ovlasti, jer institucije unutar Crkve koje takve ovlasti imaju već postoje. Naša zadaća jest utvrditi funkcionira li cijeli taj sustav ili ne. I onda, na temelju naših prosudbi možemo savjetovati Papu. „Ovaj propis je dobar, ali nije sproveden u stvarnosti“, ili „Ovo je dobro zamišljena institucija, ali ne radi dobro“ i slični savjeti.
Unutar komisije postojat će radne skupine, vjerojatno desetak njih. Svaku od njih vodit će netko od članova Komisije koja mora do sljedećeg susreta u veljači iduće godine biti kompletirana i članovima iz Afrike, Azije, Oceanije i drugih regiona. Ove radne grupe obrađivat će razna pitanja – od pomoći žrtvama zlostavljanja, preko pravnih pitanja do odnosa lokalnih crkvi prema pitanju borbe protiv zlostavljanja. Raspravljat ćemo i o ulozi psihologa u cijelom procesu suočavanja s problemom seksualnog zlostavljanja, kao i temom rada sa sjemeništarcima i bogoslovima u svrhu prevencije takvih zločina.
Kada se krajem prošlog prosinca počelo govoriti o Komisiji, mislim da su očekivanja bila prevelika, pa i ona o kojima su govorili neki od crkvenih velikodostojnika poput kardinala Seana O’Malleyja koji je član naše Komisije. Ovaj koncept radnih skupina trebao bi nam pomoći da kompleksnu temu seksualnog zlostavljana podijelimo na određena područja. U svaku od tih skupina pozvat ćemo stručnjake za to područje, napraviti zaključke i potom ih prezentirati Svetom Ocu.
Ono što želimo izbjeći jest osnivanje neke velike institucije u Rimu, želimo biti što je moguće decentraliziraniji. Žrtve ne mogu dolaziti u Rim, mi moramo osigurati da lokalne crkve budu te koje će imati kontakt sa žrtvama kojima treba pomoć i koji tu pomoć traže. Osigurati da biskupi sjednu s onima koje je potrebno saslušati i pomoći im. Ne želimo postati birokracija, nego mali i djelotvorni.
– U kojoj mjeri postoji opasnost da se u Crkvi progovara o seksualnom zlostavljanju samo kada tu temu nameću sekularni mediji?
U velikoj, a postoji i opasnost da biskupi i Crkva u pojedinim zemljama misle: Takve krize nikada neće doći do nas. Primjerice, bio sam prije dvije godine u Poljskoj i tada je objavljena jedna knjiga u kojoj su o seksualnom nasilju svećenika progovarale njihove žrtve. Svećenici s kojima sam tada razgovarao rekli su mi kako ne vjeruju u te optužbe o zločinima počinjenim u vrijeme komunizma, jer bi komunisti sigurno upotrijebili te zločine da diskreditiraju svećenike. Ali, u drugim razgovorima čuo sam i ovaj argument: Naravno da su komunisti znali za te zločine i naravno da su ih upotrijebili, ali ne da javno diskreditiraju počinitelje nego da ih ucijene i naprave od njih suradnike komunističkih tajnih službi.
Ono što mogu reći sa sigurnošću jest da je u svakoj zemlji i u svakoj redovničkoj zajednici sigurno bilo slučajeva kada su svećenici zlostavljali maloljetnike.
Od 2002. do 2010. u mojoj rodnoj Njemačkoj bilo je jako malo slučajeva takvih zlostavljanja. Ali, od 2010. počela su se u jako kratkom vremenu pojavljivati izvješća o stotine slučajeva. Zašto je tome tako? Zlostavljanja se nisu događala nedavno, nego prije 30 ili 40 godina. I nikada nije moguće predvidjeti kada će žrtve biti spremne izaći s pričom o onome što se dogodilo. Naime, žrtve izbjegavaju izlaziti u javnost zbog straha od retraumatizacije, ali kada postoji velik interes medija o toj temi i kada se puno žrtava javi, onda ste na neki način u sjeni i lakše je izdržati taj pritisak, niste previše izloženi.
Znam da u Hrvatskoj dosad nije bilo puno otkrivenih slučajeva zlostavljanja, ali ne isključujem mogućnost da će Crkva u Hrvatskoj, ili u BiH ili Mađarskoj, u budućnosti biti suočena s novim optužbama i medijskim pritiskom. U Njemačkoj je medijima trebalo osam godina da pokrenu takav pritisak.
Zato sam zadovoljan da smo u Hrvatskoj objavili dvije knjige koje će ljudima u Crkvi i izvan nje pomoći informirati se o svim aspektima problema (riječ je o knjigama „Crkva i pedofilija“ koju možete nabaviti OVDJE, te knjizi „Prema ozdravljenju i obnovi“, radovima sa simpozija o seksualnom zlostavljanju maloljetnika održanom 2012. Obje knjige objavio je Filozofski fakultet Družbe Isusove, op. a.). Sjećam se kako su njemački biskupi 2010. bili doslovno „paralizirani“ kada su krenuli skandali, šokirani, a njihova reakcija nije bila dobro primljena u javnosti, bila je doživljena kao bijeg od problema, arogantnost.
Jako je važno da svaka biskupija ima plan o tome kako reagirati na neku medijsku optužbu o seksualnom zlostavljanju, bila ona istinita ili ne. Ako postoji optužba, onda treba znati tko na nju reagira, što treba reći, kome se obraća… Sve biskupske konferencije imale su prije dvije godine zadaću poslati Kongregaciji za nauk vjere svoje smjernice o borbi protiv seksualnog zlostavljanja i načina na koji se bore protiv njega.
– Jesu li sve biskupske konferencije ispoštovale taj naputak Kongregacije?
Prema mojoj informaciji, od 112 biskupskih konferencija, njih 107 je to učinilo. Pet konferencija koje to nisu učinile su iz afričkih država u kojima trenutačno traju ratovi, epidemije i nestašice hrane i u tom je smislu razumljivo što te smjernice nisu shvatili kao prioritet.
Prema zamišljenoj proceduri, Kongregacija sada treba provesti reviziju svih smjernica, a u nekim slučajevima ih i aktualizirati. Jedan od razloga je i to što se u pojedinim državama mijenjaju zakoni kojim se sankcionira seksualno zlostavljanje. Primjerice, u Indiji je nedavno promijenjen zakon i sada se predviđa da oni koji ne prijave seksualno zlostavljanje neke osobe mogu biti strogo kažnjeni. Primjerice, ako ste časna sestra koja vodi neku školu u Indiji i znate da otac zlostavlja svoju kći, a to ne prijavite, prijeti vam kazna.
Inače, upravo ova obveza prijavljivanja seksualnog zlostavljanja varira od zemlje do zemlje. Primjerice, u Njemačkoj te obveze nema, a u Francuskoj i Irskoj prijeti vam zatvor ako ne prijavite zlostavljanje.
– Kako pravilno reagirati kada dođemo u kontakt s nekom maloljetnom osobom koja je seksualno zlostavljana?
Prije svega, važno je znati da li to zlostavljanje još uvijek traje ili se dogodilo u prošlosti, tu je velika razlika. Ako se zlostavljanje dogodilo prije puno vremena i nema opasnosti da će se ponoviti, onda je riječ o tome da se osobi pomogne izraziti mračne osjećaje koje ima, depresiju i napetost i to na odgovarajući način. Jer, ne mora se o svemu uvijek govoriti, u nekim slučajevima može doći do retraumatizacije. To je razlog zašto su se psihijatri i psiholozi u Njemačkoj suprotstavili obveznom prijavljivanju zlostavljanja. Kada pomažete osobi koja je proživjela zlostavljanje, morate voditi računa o tome da to bude na terapeutski način, u okolnostima koje će toj osobi osigurati potporu. Jer kada jednom otvorite tu ranu, postoji opasnost njezina ponovnog krvarenja i toga morate biti svjesni.
Ako se zlostavljanje događa u tom trenutku kada ste doznali o njemu, morate učiniti sve da ga zaustavite. Ponekad to nije lako, jer osobe mogu postati bliske zlostavljaču, govorim o fenomenu Stockholmskog sindroma. Treba naglasiti da ovdje ne govorim sada samo o zlostavljanju najmlađih nego i o zlostavljanju osoba koje su u adolescentskim godinama, zlostavljanju hendikepiranih…
Najvažnije je prekinuti zlostavljanje. Pomoći osobi da dođe na sigurno, da prijavi sve ono što se događa. Međutim, to nije uvijek tako jednostavno. Ako možete, potrebno je konfrontirati se sa zlostavljačem ili zamolite za nečiju pomoć u tome. To je također komplicirano, primjerice kada se radi o članu vaše obitelji. Nitko nije očekivao da će ujak zlostavljati svoju nećakinju. Što raditi u takvim situacijama? Zato je potrebno da u društvu postoje institucije kojima se možete obratiti i koje vam mogu pomoći. Dati vam informaciju ili pomoći prijaviti neki slučaj na diskretan način koji neće ponovno povrijediti žrtvu.
Cijeli razgovor možete pročitati ovdje.
Izvor: bitno.net
