DON MARINKO MLAKIĆ: Dan mrtvih ili Svi sveti
U zadnje vrijeme kršćanska svetkovina Svih svetih, koja je ujedno i državni blagdan u Hrvatskoj, sve se više naziva ”Dan mrtvih”. Što je tomu razlog, teško je reći. Gubitak tradicije, neznanje i nerazlikovanje od Dušnog dana (dan iza Svih svetih), pomodarstvo, sveprisutna komercijalizacija… ili je možda po srijedi ciljan pokušaj da se kršćanski sadržaj blagdana stavi u drugi plan? U nekim zemljama kršćanske tradicije već se vode rasprave o tome da se Božić preimenuje u nekakav ”neutralan blagdan”!?
Na ovakav zaključak navodi i sve snažnije medijsko nametanje Noći vještica (Halloween) koji s našom tradicijom i kršćanstvom nema baš nikakve veze.
Pored toga što naziv ”Dan mrtvih” nije služben, on niti po smislu ne odgovara naravi ove kršćanske svetkovine. Riječi mrtav i smrt označavaju odsutnost života, beživotnost. One očituju naše iskustvo koje završetak zemaljskog života vidi kao nestajanje i propadanje. Svetkovina Svih svetih, naprotiv, slavi život a ne smrt. Očima vjere odlazak s ovoga svijeta nije prestanak života, nego ulazak u nebesko zajedništvo s Bogom i onima koji su već u njemu. „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima: i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima“, tako svećenik moli u misama za pokojne. Mi tjelesno umiranje uspoređujemo sa zrnom koje mora istrunuti u zemlji da bi rodilo novim životom ili s gusjenicom koja se mora zatvoriti u čahuru (slika groba) da bi se pretvorila u leptira. Kada se u Bibliji upotrebljavaju riječi mrtav i smrt, osobito u evanđeljima, one se više odnose na duhovnu smrt, odnosno na stanje grijeha, nevjere i beznađa. Tako u poznatoj prispodobi o Izgubljenom sinu otac, kada mu se sin vratio, kaže: „Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“
Riječ svet potpuno je suprotna u svom značenju od riječi mrtav. Ona se najprije odnosi na Boga. Bog je svet. Svetost označava uzvišenost i nedostupnost u kojoj on prebiva, i koja će nam uvijek ostati tajna, neshvatljiva i nedohvatljiva našem razumu. Ipak, budući da nas je Bog stvorio na svoju sliku, i čovjek može biti svet. Mi nismo samo slabo tijelo, koje umire i propada. Nismo za to stvoreni. Bog je u nas udahnuo svoj božanski život, dušu po kojoj smo besmrtni. Svatko od nas nosi u sebi pečat Božje svetosti. Svetost je posijana u našu dušu poput klice koja raste i razvija se. U potpunosti će se ostvariti tek nakon tjelesne smrti u nebeskom zajedništvu s Bogom. Tada ćemo, kaže sv. Ivan apostol, biti njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. I to je jedna od temeljnih istina naše vjere utemeljena na Isusovim riječima: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“
Bog čovjeka ne prisiljava na svetost, jer poštuje našu slobodu. Ona je poziv na koji se svatko sam treba opredijeliti. Sveti smo već sada onoliko koliko živimo s Bogom, duhovno, vjerno i pobožno. Kada Crkva nekoga proglašava svetim, ona izražava svoje uvjerenje da dotični, zato što je svoj zemaljski život živio u duhu i po načelima vjere, nakon tjelesne smrti nije mrtav nego živ i svet, da živi u nebeskom zajedništvu s Bogom i svima svetima. Osim toga mi vjerujemo da je u nebeskom zajedništvu svetih mnoštvo nepoznatih svetaca koji formalno nisu proglašeni svetima i koji nemaju svoj poseban dan. Zato Crkva još od najranijih vremena slavi svetkovinu Svih svetih.
Sveci su naši zagovornici, zaštitnici i uzori. Kao zagovornicima i zaštitnicima mi im se molimo. Kao uzori oni su nam poticaj da vjerujemo kako se i mi po završetku svog zemaljskog života možemo nadati punom zajedništvu s Bogom, ukoliko živimo i vjerujemo u Isusa Krista i u njegovu riječ.
Drugi dan nakon Svih svetih slavimo Dušni dan. Tada, a u ozračju svetkovine Svih svetih, sjećamo se i molimo za svoje pokojne. Za njih još ne znamo gdje su. Možda su neki od njih su umrli nepomireni s Bogom. Vjerujemo da im naše molitve pomažu i zato molimo da ih Bog primi u zajedništvo svih svetih.
Don Marinko Mlakić
