U zaštitu Ruđera Boškovića i Ivana Gundulića najdjelatniji trebao bi biti predsjednik Josipović zbog svojih sposobnosti u „zaštiti autorskih prava“. Raširili se čuđenje, galama, osude… po raznim medijima, čak i na Hateveju, tamo uglavnom zbog ne vladanja materijom, pa i u onima do kojih držim, o toj rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića. Svima uglavnom krivo što ga Srbija rehabilitira, a meni pri srcu drago – štoviše plašim se da galama ne ustraši srpski sud pa ga još i ne rehabilitira! Bjelodano mi se „prikazuje“: kakva dobra političko-sudsko-medijska smicalica. Dok se vi bavite „starim“ četništvom, novo vam bježi iz vidokruga, a o postmodernom ni ne sanjate.

  
Koja sreća – vratit će nam opljačkano
 
Zamislite tu tragediju, nekako baš na dan kad je galama o rehabilitaciji Draže bila najžešća srpski ministar kulture Predrag Marković slavodobitno je s ovdašnjom odgovarajućom slavodobitnom ministricom Zlatar-Violić potpisao protokol o povratu kulturnog blaga koje su za agresije na Hrvatsku ovdje opljačkali – „novočetnici“. Preciznije, Srbi i odnijeli ga u Srbiju „na čuvanje“. Veselje je „općenarodno“ i državno, a Srbija tek potpisala kako će rečeno blago vratiti, jednoga lijepog dana, možda i kad kiša bude padala. Primio ministre i Predsjednik, bilo osmjeha na licima od „vuva do vuva“, što se kod srbijanskog ministra teško moglo primijetiti jerbo je toliko obrasto da Dražina brada prema njegovoj izgleda kao tri dana neobrijana – kratka ko’ u našeg Stipe. Ni slovca o tome „tko to bre opljačka“ koliko se „čega“ pritom pobi. Ništa. Nula bodova za uzroke i posljedice, pljačku – samo suze radosnice nad tim i kuknjava o onome – „tko nas bre zavadi“. Od njih se, bit će, toliko ovlažili sagovi na Pantovčaku da su se uzvanicima smočile noge.
 
Stara pljačka prestala, nova teče
 
Dok na jednoj strani teče „povrat“ opljačkanoga, bez kazne za pljačku, na drugoj se nastavlja krađa o kojoj smo ovdje pisali, a šira javnost šutjela, politika nije ni zucnula. Tako su nam Srbi „maznuli“ Držića i Gundulića  kako bi popunili  renesansnu rupu u „Deset vekova srpske književnosti“ koje sastavlja i izdaje Matica srpska. Spremaju se u Europu, pa kako će tamo bez renesanse, al’ ima u Hrvata, pa ukradi, prevedi na europske jezike i dodaj srpskim „stečevinama“. Ne znam jesu li u međuvremenu i barok i Matiju Antuna Relkovića uzeli, a spremali su se.
 Preko „plota“ je nedavno preskočio i srpski predsjednik Boris Tadić pa „oteo“ Ruđera Boškovića. Koliko me pamćenje služi na „otmicu“ se nije ni osvrnuo naš Predsjednik Ivo. Čudi me to poglavito stoga što je on em stručan, em djelatan u zaštiti autorskih prava pa bi ga se moglo proglasiti i Predsjednikom Zampa. Zar nije zanimljivo kako, valjda, i bidni Srbi moraju za emitiranje Josipovićevih skladbi „keširati“ Zampu, a za „emitiranje“ cijeloga Ruđera Boškovića kao srpskoga ne daju ništa. Štoviše, kako se stvari razvijaju još će Hrvatska proslavu neke Boškovićeve obljetnice morati prijaviti a zatim platiti tantijeme nekom srpskom Zampu.  
 
Draža u Srbiji davno rehabilitiran
 
Rehabilitacija Draže Mihailovića inače teče po srbijanskom Zakonu o rehabilitaciji koji je tamo usvojen, čini mi se, 2006., i obavlja ju sud jedne strane države, doduše susjedne. Načelno, koga će druga država, ili njen sud i formalno rehabilitirati, može i samoga vraga što se mene tiče, koga to briga. Ionako joj se to zabraniti ne može. Osobito je to apsolutno nevažno, manjeg je i naknadnog simboličkog značaja, nakon što je Hrvatskom protutnjalo novo četništvo u inačici srpskoga nacionalsocijalizma, a Draža Mihailović odavno u Srbiji rehabilitiran – rekao bih još ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Zar ga, pored mnogih, Vuk Drašković odavno nije rehabilitirao, zar se svake godine ne „kupusari“ na Ravnoj Gori uz prasetinu, rakiju, toplo pivo i svadbarski kupus (nije loš, nu to je stvar etniciteta a ne četniciteta) što pozdravljam – samo da četnici ne kreću dalje. Što koga briga dok se „igraju delije nasred zemlje Srbije“.
 
Spremili osamdesetih pa krenuli
 
A kao što je opće poznato, spremili se pa krenuli. Pritom je elementarna razlika između staroga i toga novog četništva bila u činjenici što je „staro“ za Draže Mihailovića imalo razrušenu i kvislinšku državu, a „novo“, za Miloševića je imalo Srbiju „celu“ i još JNA. Sve ostalo je isto i kod „starog i kod novog četništva. I ideologija s tim što je ona pojačana ulogom SANU-a, i strategija i taktika. Došli su mi tako skoro do obadvije kuće, one na istoku i one na zapadu Hrvatske. Onu na zapadu su čak uspjeli i porušiti, a i sada ih ponekad čujem.
Zgodimice naiđe vepar pa petstotinjak metara od nje jadan njuškom pokrene minu koju su ostavili. Srbi pod novim četništvom. Na kući još gledam rane od granata i slušam kako plaču jabuke, trešnje i šljive pune srpskih gelera da drugo i važnije ni ne spominjem. Sad bih se trebao plašiti rehabilitacije starog, a zaboraviti novo četništvo, kao što ga zaboravljaju ovdašnje političke „strukture“ od predsjednika ovoga do predsjednika nečega ovdašnjega onoga.
 
Subnorovska šutnja
 
Čude se ovdje mnogi kako se ovdašnji subnorovci, koje sada predstavlja pionir, ne protive, barem ne u dovoljnoj mjeri, rehabilitaciji starog četništva. Pa ne mogu oni, barem ne iskreno, jer su kao komunistički antifašisti bili pronacisti – u koaliciji s Hiterom u vrijeme kad im je on napao Kraljevinu, a zatim u koaliciji s Dražom sve do pada tzv. Užičke republike.
 Njihov suborac Simo Dubajić, likvidator s Kočevskog Roga, prelazio je iz četnika i partizane, tamo-vamo, nekoliko puta, amnestirali su četnike u Srbiji i pustili na Hrvatsku kao „osloboditelje“ – sve bi to trebalo progutati. Najžalosnije je što su kao SUBNOR SRH šutjeli kad se novočetništvo, a činilo je to već od ranih osamdesetih, spremalo na agresiju na Hrvatsku. Koga briga za mišljenje takve organizacije? Dražu su prilično dugo podržavali i Britanci i Ameri i Staljin. Ameri su ga čak odlikovali, pa će sve to „igrati“ pri njegovoj rehabilitaciji. Možda postane i novi srpski Tito, tko zna.
 Puštam dakle rehabilitaciju Draže Mihailovića i starog četništva, nek’ ga voda nosi. I brinem se zbog najnovijeg, ne biste vjerovali. postmodernog četništva jer je ono sada na djelu. Već hoda po Hrvatskoj, samo ga mnogi još ne vide. U tom četničkom mozaiku  rehabilitacija Draže Mihailovića samo je jedan kamenčić.
 
Mato Dretvić Filakov/hrvatski-fokus.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save