Esther Gitman: Kad hrabrost prevlada. Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2012.)

Doktorica Esther Gitman američka je povjesničarka židovskog podrijetla. Rođena je u Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata živjela je u Izraelu devetnaest godina. Godine 1967. preselila se u Kanadu, a 1972. u Sjedinjene Američke Države. Profesionalnu karijeru ostvarila je izvan povijesne znanosti. Nakon što je došla u godine kada se razgovara s unucima, odlučila se posvetiti historiografiji, poglavito proučavanju stradanja svoga naroda u NDH. Na temelju vlastitih historiografskih istraživanja stekla je doktorat iz povijesnih znanosti 2005. godine. Kao povjesničar boravila je u Hrvatskoj i susjednim zemljama istražujući dostupnu arhivsku građu. Osim poštivanja vrela, osobina njezina istraživalačkog rada, u čemu se ogleda i studije sociologije koji je i završila u Ottawi, dr. Gitman kao vjerodostojne izvore u svojim istraživanjima koristi razgovor i izjave preživjelih svjedoka iz Drugog svjetskog rata.

 Iznenađujuća istina
 

Hrvatska javnost bila je upoznata s rezultatima do kojih je dr. Gitman došla u svojim istraživanjima godine 2011., kada je objavljena njezina knjiga When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945 (Kad hrabrost prevlada: Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945). Zahvaljujući hrvatskoj novinarski Jadranki Jureško Kero naša je javnost upoznala ovu povjesničarku i njezino djelo. Kako smo se tijekom proteklih godina već priviknuli na žestoke ocjene u, tobože, znanstvenim radovima nekih hrvatskih povjesničara židovske nacionalnosti, ono što je govorila dr. Gitman bilo je iznenađujuće, a za neke čak i šokantno. Umjesto crnila s protuhrvatskom podlogom dr. Gitman je obznanila kako povijesna vrela iz vremena NDH otkrivaju istinu drukčiju od one koju su nam do sada servirali, jer ti izvori bacaju sasvim drugačije svjetlo na odnos hrvatskog naroda prema židovskom manjini u to strašno vrijeme. U tom kontekstu veoma nas je obradovala i nova hrabro izrečena spoznaja, o djelovanju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u odnosu na ugrožene Židove. Zahvaljujući pisanju obitelji Goldstein, koji su pokojnoga kardinala prikazivali skoro kao ustaškog dužnosnika, ili kao prelata koji je pomagao i spašavao Židove ali tako da ničim ne ugrozi samoga sebe, dr. Gitman je došla do zaključaka koji imaju sasvim drugačiji sadržaj. S obzirom da je riječ o Židovki rođenoj u Sarajevu, njezina knjiga imala je i ima posebnu težinu, a njezina objektivnost daje nam nadu da povijesna znanost ne mora uvijek biti sluškinja politike i ideologije.
 

Hrvatsko izdanje
Pred nama je hrvatsko izdanje knjige dr. Esther Gitman objavljeno u prijevodu Lidije Šimunić – Mesić, a pod stručnom paskom poznatog povjesničara dr. sc. Jure Krište.
Knjiga ‘Kad hrabrost prevlada’ podijeljena je u sedam poglavlja. Poglavljima prethodi vrlo značajan uvodni tekst u kojemu autorica obrazlaže vlastitu znanstvenu i ljudsku poziciju. Njezina ideja vodilja je sljedeća: „Teza je ove knjige da su tisuće građana NDH – a, unatoč upozorenjima vlasti da će biti oštro kažnjeni, riskirali svoje živote i živote članova svojih obitelji odlučivši se za spašavanje Židova. Arhivska građa, koju podupiru moji razgovorima s preživjelima i spasiocima, govori o tome kako su im pomagali ti pojedinačni spasioci kao što su im pomagale i razne nacionalne i međunarodne humanitarne organizacije, pojedinačni svećenici i časne sestre, dužnosnici ustaške vlasti, talijanski vojni i građani te partizani koji su se deklarirali kao borci protiv nacističke okupacije… Bitno je razjasniti da hrvatski narod nije ni izabrao ni odabrao Pavelića i njegove ustaše; taj su režim odabrale i hrvatskom narodu nametnule Osovinske sile… Holokaust u NDH, makar ga treba smatrati opačinom, ima referentni okvir koji se razlikuje od onoga koji je obilježavao nacionalsocijalistički antisemitizam, te u njemu možemo govoriti o spašavanju Židova”.
 

Gospođa Gitman javno progovara i o činjenici koju su joj otkrila povijesna vrela, a ta je da se mnogu Židovi, koje su hrvatski građani spašavali, nakon Drugog svjetskog rata nisu zahvalili svojim spasiteljima, niti su o tome javno progovarali. Zbog toga su hrabri spasioci ostali bez zasluženog priznanja „Pravednik među narodima”. Zbog ove neobične pojave sa cijeloga hrvatskog naroda teško je skidana nametnuta stigma o njegovoj tobožnjoj genocidnosti. Tu pojavu dr. Gitman obrazlaže sljedećim razlozima: „Slučajevi ‘zaborava’ bili su i način nošenja sa stvarnošću i način pretvaranja da se ništa nije dogodilo… Među preživjelima također je postojao snažan poriv da razotkriju strahote Drugog svjetskog rata – tako da cijeli svijet sazna i zapamti što se dogodilo. Tako se pričanje o spašavanju činilo kontraproduktivnim za postizanje dva glavna cilja koja su si zacrtali”.
 

Stigmatiziran narod
Za nas koji smo ovu stigmu nosili, bez stvarne krivice, jer su krivci davno ubijeni, zanimljivo je navođenje razloga zbog kojega su hrvatski povjesničari temi stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu prilazili ne na znanstven, već na promidžbeni način, ne s željom da kažu istinu, već da osnaže svoju ideološku i političku opciju. „Nadalje”, piše dr. Gitman, “povjesničari u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije bili su zaposleni pišući tisuće knjiga, članaka i monografija, koji su se koncentrirali na mašineriju ubojstava. Vrlo su malo pozornosti posvećivali drugim temama, napose spašavanju, s izuzetkom spašavanja koji su izveli Talijani i partizani, iako je to zapravo bio sastavni dio holokausta”. U ovoj tvrdnji krije se neiskazana tvrdnja da su navedeni povjesničari zlouporabili etiku znanstvenog rada jer su prešućivanjem spašavanja, a naglašavanjem mašinerije ubojstava obračunavali s hrvatskom narodom en masse, a napose sa svakom idejom njegove nacionale suverenosti. Zbog ovakvog politički obojenog rada „mnoštvo literature o holokaustu sadrži malo toga o Hrvatskoj. Iako postoji veliki broj dokumenata, povjesničari uglavnom nisu posvećivali pozornost temi spašavanja Židova koje su spasili hrvatski dužnosnici, hrvatski svećeništvo, humanitarne organizacije i obični građani iz svih etničkih i vjerskih skupina. Nadalje, produžuje dr. Gitman, arhivi u zemljama bivše Jugoslavije bili su zatvoreni do sredine 90-ih godina 20. stoljeća, a pravo pristupa imali su samo odabrani povjesničari koji su slijedili titoističku liniju… Spašavanje kao tema istraživanja jedva da je bilo u igri”- zaključila je dr. Gitman.

Nadamo se da će navedene riječi američke povjesničarke navesti prozvane hrvatske povjesničare da se suoče s vlastitim licem, ali i da u idućim svojim istraživanjima, ono što je minimalno, poštuju govor povijesnih vrela.
Dr. Gitman je temu spašavanje Židova u NDH razradila u sedam kategorija. Zbog hrvatske javnosti, koja se i dalje maltretira neznanstvenim „istinama”, odnosno samovoljnim tumačenjem povijesnih vrela, kako bi joj se nametnuo kompleks genocidnosti, treba uvijek ponavljati sljedeće:

1. Nitko razuman neće braniti istrjebljenje židovsko etničko – konfesionalne manjine koji je izvršen tijekom NDH od ustaškog režima, jer ova se manjina nije ponašala kao remetilački faktor, što znači da ničim nije dala do znanja kako ne prihvaća uspostavu hrvatske Države.

2. Pripadnici židovske manjine integrirali su se u hrvatsko društvo i politiku, a dio njih sudjelovalo je u hrvatskome državotvornom pokretu, od dr. Josipa Franka pa nadalje.

3. Hrvatski ljudi na svim razinama, što uključuje i neke ministre u Pavelićevoj vladi, ne samo da nisu bili antisemiti već su nastojali u danim uvjetima spašavati svoje židovske sugrađane.

4. Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac otpočetka je upozorio vlast na temeljno kršćansko učenje u kojemu nema podjele na rase. Time im je poslao jasnu poruku da on i Crkva u Hrvata ne podržavaju Hitlerove rasne zakone s ciljem istrjebljenjem Židova. To što Poglavnik nije ove savjete i ovo učenje prihvatio i usvojio, svakako nije kriv nadbiskup Stepinac.

5. Zahvaljujući kršćanskoj kreposti i ljudskome dostojanstvu hrvatskih ljudi spašena je četvrtina hrvatskih Židova, a ta brojka iznosi devet tisuća petsto preživjelih osoba. Svakom od tih preživjelih sugrađana pomogao je neki Hrvat, izloživši se opasnostima pri tome.

Poglavlja knjige
Knjiga ‘Kad hrabrost prevlada’ sadrži sljedeća poglavlja: „Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca 1918.-1941.” s tematskim cjelinama: „Židovi u razdoblju između dva svjetska rata; Židovski intelektualci komunisti u razdoblju između dva svjetska rata; Prolog ratu: rastuće nezadovoljstvo tijekom 30-ih godina; Drugi svjetski rat u Jugoslaviji i Židovsko stanovništvo uoči Drugog svjetskog rata”.

U drugom poglavlju: „Ustaška vladavina terora nad Židovima i obični građani koji spašavaju” nalaze se tematske cjeline: „Ustaše i nametanje antisemitskog režima u Hrvatskoj; Židovi paralizirani komadanjem Jugoslavije; Židovi Zagreba nastoje dobiti na vremenu; Židovsko vodstvo u Sarajevu preporuča ostanak; Molbe u korist Židova; Dvije tisuće propusnica za zagrebačke Židove; Tko je imao izgleda preživjeti; Pojedinci u bolnicama spašavaju Židove i Prijava Židova poslije rata.”
Treće poglavlje je za hrvatsku historiografiju posebno je važno. O toj važnosti govori naslov poglavlja: „Dužnosnici NDH dopuštaju ‘iznimke”. U ovom poglavlju nalaze se sljedeće cjeline: „Spašavanje kvalificiranih i prijeko potrebnih radnika Židova; Arijanizirana poduzeća koja trebaju stručnjake Židove; Sudbina bosanskih poduzeća; Židovski liječnici poslani da iskorijene endemični sifilis u Bosni; Zaštita obitelji liječnika; Prebjegavanje partizanima i Epilog”.

U ovom poglavlju, prilika je spomenuti dvije zanimljive osobe. To su liječnici dr. Tedor Grüner i dr. Ivan Petrić. Prvi je još uvijek živ, a svjedok je akcije kojom mu je spašen život zahvaljujući drugom liječniku, dr. Petriću koji je tada bio ministar zdravstva, a koji je, kako piše dr. Gitman „duboko poštivao liječnike Židove, uključujući svoga bivšeg profesora dr. Izidora Stenhardta”. Ovaj ustaški ministar, „žestoko se borio kako bi svome profesoru priskrbio prestižnu titulu ‘počasnog Arijevca’ i uspio je u tome.”
Slijedeći hrvatski liječnik koji je sudjelovao u spašavanju liječnika Židova bio je dr. Ante Vuletić, istaknuti venerolog i epidemiolog. U podrubniku dr. Gitman piše: „Prema pisanom svjedočanstvu koje sam 2006. dobila od dr. Ibre Dizdarevića iz Bosne i Hercegovine na temelju njegova razgovara s dr. Antom Vuletićem 1962., kad je Vuletić došao dr. Petriću, dr. Petrić je uzviknuo: ‘Vi ste stručnjak za endemski sifilis. Morate organizirati akciju koja će popraviti stanje s tom bolesti među bosanskim Muslimanima. Tražim da iskorijenite tu bolest u roku od dvije godine”.

Zanimljiv epilog
Vrlo je zanimljiv „Epilog” ovoga poglavlja: „Godine 1945., nakon što je rat završio, a nastavilo se to i tijekom godina jugoslavenskog komunističkog režima, liječnici Židovi u ‘misiji sifilis’ i u hrvatskom domobranstvu bili su politički dovedeni u neugodan položaj jer su morali objašnjavati i opravdavati svoje dragovoljno služenje režimu NDH – a. Politička realnost je bila takva da je bila rizično odmah priznata da su se pristali priključiti medicinskoj ekspediciji u Bosni zato što su željeli živjeti i zato što je ta služba štitila njihove najuže obitelji od deportacije. Politika je isto tako iskrivila i način kako su se neki povjesničari bavili tom epizodom.”
Četvrto poglavlje posvećeno je nadbiskupu Stepincu i nosi naslov: „Zagrebački nadbiskup Stepinac suprotstavlja se antisemitizmu i totalitarizmu 1941 – 1945″. Ovu temu autorica razrađuje kroz slijedeća poglavlja: „Suđenje; Diplomatska pošta; Jugoslavenska država protiv Stepinca – kako to prikazuju diplomatska izvješća; Nadbiskup Stepinac diže svoj glas protiv brutalnosti nacista i ustaša; Stepinčeva korespondencija u zemlji i inozemstvu; Stepinac i mješoviti brakovi; Stepinčevi kontakti sa židovskom zajednicom i kako su se razvijali stavi prema Stepincu od 1945.”.

O Stepincu
Dr. Esther Gitman poglavlje o Stepincu počinje izdvojenim citiranjem samoga nadbiskupa, odnosno riječima koje je on izgovorio 3. listopada 1938. godine: „Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruži i izazivlja osvetu, nego ga oplemenjivati tako da svome narodu pribavi poštovanja i ljubav od strane drugih naroda”. U tekstu koji slijedi autorica navodi Stepinčeve riječi koje je izgovorio već 15. kolovoza 1940.: „Komunizam je najveći suvremeni neprijatelj Katoličke crkve, s komunistima se ne može surađivati dok se ne odreknu njihova učenja i njihovih zločina i tako prestanu biti ono što jesu”.
Iz knjige dr. Gitman saznajemo da je Vatikan predlagao Nadbiskupu premještaj na svoj teritorij, što je on odbio riječima: „Ostati i dnevno se ponižavati kako bi praktično pomagao svome narodu”.
Dr. Gitman ima o povijesnoj ulozi nadbiskupa Stepinca drugačije spoznaje od oca i sina Goldstein, koji su tvrdili: „Da nije bilo simpatije za režim od NDH, ne bih požurio već 12. travnja 1941. pohoditi Slavka Kvaternika, zapovjednika hrvatskih oružanih snaga, koji je očekivao Pavelićev dolazak”. Dr. Gitman se suprotstavlja ovakvom subjektivnom mišljenju i tvrdi: „Tvrdim ovo: čak i priznajući da je briga za zaštitu nedužnih pojedinaca možda neprimjerena u režimu koji je praktički od Židova učinio klasu kriminalaca i čija je definicija ‘zločina’ bila krajnja svojevoljna, uopće nije jasno da Stepinčevo pismo Artukoviću (od 7. ožujka 1942., op. Đ.V.) podupire tvrdnju Goldsteinovih da je on nekako prihvatio antisemitske zakone ustaškog režima.
Baš suprotno – naglašava dr. Gitman – da se on načelno slagao s rasni zakonima – ili da je čak iz daleka njima bio sklon – zašto mu se onda toliko žurilo da napiše Artukoviću dva prosvjedna pisma u manje od mjesec dana od uspostave vlasti tog režima… Mnogo govori i to da knjiga Goldsteinovih („Holokaust u Zagrebu”, op. Đ. V.) kako se Stepinac koristio tjednikom Katolički list kako bi tijekom rata komunicirao sa svojim župljanima, iako je, kako je već rečeno, ustaška vlast preuzela nadzor nad tim tjednikom i postavila nove urednike koji su često iskrivljavala Stepinčeve riječi”. Dr. Gitman ne želi polemizirati s obitelji Goldstein već uljudno postavlja pitanje: „Kako da pomirimo ova dva stava? Iako je njihova knjiga izišla 2001. godine, bibliografija Ive i Slavka Goldsteina pokazuje da su njihovi izvori zastarjeli, te da su bili pod utjecajem Slavkova iskustva tijekom rata, osobito ubojstvom njegova oca, te Titove propagande protiv Stepinca i Crkve”.

Dr. Gitman spominje jedan važan detalj koji se kod nas uopće nije uzimao u obzir: „U ocjenjivanju čestih karakterizacija Stepinca kao pravednog ali slabog, moraju se imati na umu zahtjevi njegova nadbiskupskoga položaja. Kao rimokatolički prelat, Stepinac je bio vezan konstitucijom Crkve, Sollicitudo Ecclesiarum”, koju je izdavao papa Grgur XVI. 1831. godine. Taj je dokument bio u skladu s Haškom konvencijom iz 1907. i Ženevskom konvencijom iz 1929., koje potvrđuju da, tijekom ratnog stanja, sva zakonita vlast prelazi u ruke okupatora, koji je dužan i ovlašten održavati javni red i javni život zahtijevajući poslušnost stanovnika, uz navedene iznimke. Konkretno, konstitucija Crkve zahtijevala da u cilju osiguranja duhovne dobrodobiti i prava župljana, predstavnici Crkve trebaju stupiti u vezu s osobama koji faktično vrše vlast.

Ti predstavnici također imaju dužnost braniti prava Rimokatoličke crkve koja su postojala prije okupacije. Prema tim obvezama, Stepinac je djelovao onako kako su to očekivali njegovi zavjeti i Vatikan. Grdio je režim zbog svakodnevna kršenja crkvenih propisa, kao što su bila prisilna obraćanja Srba koji su već bili kršteni, ionako je odobravao preobraćenja koja su bili dragovoljna i obavljena kako bi se spasili ljudski životi. Isto je tako dizao svoj glas protiv kršenja ljudski prava, a za ljudsko dostojanstvo. Povjesničari koji su ispitali njegove posjete Kvaterniku i Paveliću nisu se obazirali na ograničenja pod kojima je bio dužan djelovati u svojoj službenoj ulozi nadbiskupa, Vatikan je Stepincu dao uputu da pazi na svoje riječi i ponašanje u interesu spašavanja života. To je posebice bilo točno nakon što su, poslije velikih napora katoličkih hijerarhije u Nizozemskoj da obrani Židove, 1942. uslijedile racije na sve Židove čak i dugogodišnje preobraćenike, uključujući i svećenika i časne sestre. Nizozemski su biskupi pokazali veliku hrabrost, ali je 79 posto Židova u toj zemlji, 110. 000 tisuća osoba ubijeno. Nacisti su bili odlučni da drugdje spriječe ponavljanje sličnih pokušaja.”

Iz ovih riječi vidljivo je da Ivo i Slavko Goldstein uopće nisu shvatili položaja nadbiskupa Stepinca, jer da je on postupio onako kako oni smatraju da je trebao, niti se jedan Židov u Zagrebu ne bi spasio.

Talijani, partizani i angloamerička diplomacija
Sljedeća dva poglavlja tiču se talijanskog spašavanja Židova 1941. – 1943., te partizana i angloameričke diplomacije.
U knjizi Kad hrabrost prevlada posebno je dojmljivo završni dio, jer se u njemu nalaze faksimili povijesnih dokumenata koji zorno svjedoče o tome kako su toliki hrvatski ljudi spašavali svoje hrvatske sugrađane. Na nekima od tih dokumenata potpisane su cijele radne organizacije u kojima su ljudi osobnim potpisom tražili zaštitu Židova, premda je Zakon bio strog i svaku ovakvu zaštitu kažnjavao kao veleizdaju.
Knjiga dr. Esther Gitman Kad hrabrost prevlada vrlo je vrijedan prilog hrvatskoj historiografiji 20. stoljeća. Ona na argumentiran način izbija iz ruku adute svima onima koji žele hrvatski narod kao genocidan i onim povjesničarima koji zloupotrebljavaju povijesnu struku kako bi ovakvo tumačenje „znanstveno” osnažili.

PS
Esther Gitman vjerojatno nije očekivala u kojoj je mjeri dirnula u osinje gnijezdo onih hrvatskih grupacija koje žele da na hrvatskome nacionalnome biću ostane za vječita vremena stigma antisemitizma, kako bi ga davili, prisiljavali na ustupke i politički tlačili. Nije trebala dugo čekati. Odmah nakon objavljivanja studije „Kad hrabrost prevlada” došlo je do juriša na autoričin ljudski i znanstveni dignitet. Po starom prokušanom komunističkome obrascu, nisu se javili oni koji bi se trebali javiti, jer ih se tiče zloporaba povijesnih vrela, već su u prvi plan poslali svoje adepte, političare opće prakse, ljude koji su u komunizmu bili komunisti 150 posto, a onda su nakon rušenja tog sustava postali židovi 150 posto.

Nama starijima dobro je znan istaknuti član KPJ i partijski dužnosnik u RH, Ljubo Vajs. Danas se isti javlja pod imenom Ljubo Ruben Weiss. On se ohrabrio, zabacivši etiku i etiketu, javno prozvati dr. Gitman, nazivajući ju uvredljivim nazivom „instant zvijezdu povijesti protiv hrvatskog naroda”, i još gore od toga, nazvavši je povijesnim revizionistom, što u Izraelu ima obilježje zločina. Podsjećam da je izraelska povjesničarka Miriam Steiner Aviezer objavila 2008. knjigu „Hrvatski pravednici” u nakladi privatne izdavačke kuće Slavka Goldsteina „Novi liber”. U njoj je, bez ikakvih stvarnih razloga, nazvala pokojnu Ljubicu Štefan, Hrvaticu koja je dobila priznanje „pravednik među narodima”, povijesnim revizionistom. Prof. Štefan je kritizirala pojedine postupke vodstva ŽOZ-a i pojedine ljude iz redova etničke elite hrvatskih Židova, a ovi su kritiku svojih slabosti pretvorili u kritiku cijeloga naroda. Slično je i sada učinio Ljubo Vajs. Kako bi, po mjeri osobne etike, što snažnije uvrijedio dr. Gitman, usporedio ju je s prvim hrvatskim predsjednikom, akademikom Tuđmanom. Naravno, bez komunističkoga etiketiranja crveni Ljubo nije mogao. (Vidi: “Jutarnji list”, petak, 10. lipnja 2011.).

Mi, obični hrvatski goji, smijemo se upitati: ako su jedno znanstveno historiografsko djelo, čiji je autor osoba židovske nacionalnosti, ovako na nož dočekali neki domaći židovski krugovi, samo zbog toga što autorica djela nije pisala po njihovim naputcima, što znači da nije polazila od šovinističkih protuhrvatskih ideologema, kako bi se proveo neki od hrvatskih povjesničara koji bi se usudio, makar i djelomično obznaniti ono što je obznanila dr. Gitman? Zasigurno bi već bio javno osuđen na svim razinama, a možda bi protiv njega bio pokrenut i sudski postupak. To je žalosna istina. Ta istina nepotrebno truje međukonfesionalne i međunacionalne odnose. Nekima kao da je u interesu da ta zatrovanost bude što temeljitija. Na sreću, postoje odgovorni i ideologemima ne opterećeni ljudi koji ne žele Hrvatima neprestano držati im nad glavom Damoklov mač ustaških rasnih zakona. Kao primjer navodim uglednoga člana Židovske Općine Zagrebačke (ŽOZ) gospodina Jakova Bienefelda. Na pitanje: „Predsjednik Josipović dao je izjavu da se Hrvati moraju iskupiti za zlodjela počinjena nad Židovima”, on je dao razuman i državotvorno mudar odgovor:

„Mislim da je štetno razmišljanje kako se Hrvati moraju i za što iskupljivati. Hajdemo pojednostavniti priču, jedan dio Hrvata u povijesti je mom narodu nanio zlo i …točka! Izraelski princip, svaka država u kojoj je postojao kolaboracionistički pokret, a koji je surađivao s Nijemcima i u kojima je nad Židovima napravljen zločin, ima se u ime pripadnika svojega naroda ispričati. I položiti vijenac u Yad Vashemu. To je pravilo države Izrael. Gotovo. Amen. Hrvati se nemaju za što iskupljivati. Imaju neke svoje obveze, izgraditi Židovskoj općini nešto umjesto srušene sinagoge. Tu obvezu imaju i Hrvati antifašisti i drugi Hrvati, ali nemaju se za što iskupljivati. To što su ustaše napravili, ne ide kao grijeh u nasljedstvo, tu se ne poistovjećujete s nama. Zar sam ja kriv ako je netko ubio Isusa i razapeo ga? Nisam. Niste ni Vi krivi za ono što je radio Boban i netko drugi tada. Vi ne možete nositi istočni grijeh. Koje crno iskupljivanje, ali želimo povrat naše nepravedno oduzete imovine kako bi Židovska općina i naša zajednica uspjela sebi osigurati dostojnu budućnost”. (www.hkv.hr).

Prilika je podsjetiti na riječi prof. dr. Mirjane Gross, koja je, premda Židovka, sudjelovala u „Hrvatskome proljeću” 1971.:
«Možda smo i suviše dugo živjeli u iluziji da se može početi iz početka. Htjeli smo samo upravljački socijalizam, a zaboravljali smo prošlost i jedva smo pomišljali na to da narod bez pamćenja, tj. narod koji ne gradi na svom povijesnom iskustvu i ne njeguje svoju povijesnu baštinu, nije kadar ravnati svojom vlastitom sudbinom. Počeli smo posrtati, perspektive su nam se zamaglile, a u novom su ruhu nicale snage za koje smo vjerovali da su nestale u prošlosti. Tobože zaboravljena povijest, javlja se vrlo odlučno i upozorava nas nimalo nježno na svoju uvijek živu prisutnost». (Kontinuitet hrvatske državnosti, Hrvatsko sveučilište 3., od 15. travnja 1971.)

Đuro Vidmarović/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save