Kome smetaju ‘Dani hrvatske kulture’: Zna li Zlatko Gall poruku Matoševe ‘Basne’?
Iako mu “ne pada na pamet” napisati kolumnu u kojoj bi se osvrnuo na osudu hrvatskog branitelja Veljka Marića.
Iako ne reagira na činjenicu kako je “Srbija spremna dati jamstvo za puštanje Šešelja”, a ne intrigira ga, kao rođenog Hrvata, ni najnovije velikosrpsko ludilo, tj. postupak za rehabilitaciju četničkog zločinca Draže Mihajlovića (za kojeg i najmanja djeca znaju u kolikoj je mjeri odgovoran za bezbrojne pokolje Hrvata u Hrvatskoj i BiH), Zlatko Gall se u kolumni “Zona sumraka”, objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji od četvrtka, 29. ožujka, u tekstu pod naslovom “Ubojiti Dani kršćanske kulture” obrušio na Dane kršćanske kulture.
Točnije, Gall se obrušio na nastup Vilima Karlovića, sportaša i branitelja, višestruko odlikovanog pripadnika “Tigrova” i autora knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”, koju je sam autor predstavio na tribini u prepunoj velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Karlović u knjizi pripovijeda o godinama koje je proveo na ratištima od Vukovara do Cavtata, o iskustvima s Ovčare i srpskog zatvora, u koji je odveden nakon pada Vukovara, a istu je napisao tijekom 14 i pol mjeseci koje je proveo u zatvoru.
Gall u članku suosjeća s paklom kroz koji je prošao autor knjige, koji je bio suočen s kamatarskom bešćutnoću, ali i otvoreno pokušava diskreditirati Karlovića, naglašavajući kako je u svemu tome ipak najvažnije pitanje “može li nepravomoćno osuđeni ubojica biti reprezentativni gost i predavač na Danima kršćanske kulture…ili je tema Karlovićeve knjige – a to je Domovinski rat i osobni udio/svjedočenje o njegovu najtraumatičnijem dijelu, odnosno padu Vukovara i četničkim zločinima na Ovčari – dovoljno “velika” da sve drugo u slučaju Karlović natkrili i poništi?”
Gallova poruka: Pokolj Hrvata na Bleiburgu je mit!?
Vrli novinar na svoje pitanje sam i odgovara s “Bit će da je tako”, te dalje u kolumni piše kako je “Crkva, i službena i “neslužbena” i prije znala zažmiriti na oba oka u prosudbi nekih zločina i kazne”, pa tako već u sljedećoj rečenici kolumne navodi “Od raspirivanja mita o Bleiburgu kao žrtveniku nevinih, nikad jasnog distanciranja od svećenika i redovnika koji su mise zadušnice za poglavnika Antu pretvarale u derneke ustašofilije, pa do poslovične suzdržanosti u prijekoru “harnim vjernicima” koji su klizili s onu stranu ukusa, postojećih zakona i katoličke moralke otvorenim simpatizerima zločinačkog Pavelićevog režima.”
Tako Zlatko Gall, Hrvat po rođenju, anacionalni Jugoslaven po uvjerenju, a po struci čovjek s nebrojenim zanimanjima, i koji se “u sve razumi” (posljednjih godina, iako je karijeru započeo kao glazbeni kritičar, piše kuharice, sudjeluje u raznim natjecanjima-književnim, glazbenim i kuharskim, kao član Povjerenstva, piše brojne političke kolumne u svim “hrvatskim” tiskovinama), pokolj Hrvata na Bleiburgu naziva mitom, koji raspiruje Crkva, za koju kaže i kako se nikad jasno ne distancira od “ustašofilskih derneka”.
Četnici su dobri momci?
Je li Gall možda u istoj toj Slobodnoj Dalmaciji, pročitao i tekst u kojemu novinar Željko Huljev ističe kako mu je iguman manastira Krka Bogojević prijetio smrću, jer je htio s igumanom napraviti razgovor, kako bi provjerio vjerodostojnost dviju fotografija, na kojima je taj pravoslavni svećenik ukrašen četničkom šajkačom na glavi, a što je ikonografija četničkog pokreta, koji se u Srbiji upravo u ovom trenutku želi rehabilitirati?
O čemu hrvatske vlasti, kao i hrvatski novinari, nemaju komentara i ne pada im na pamet Srbiji poslati bilo kakvu prosvjednu notu. Kao što nisu imali komentara ni prije 20 godina, kad je Slobodan Milošević počeo “ludovati”, nagovještavajući predstojeće užase, od kojih se Hrvati još nisu oporavili.
Zašto hrvatske novine ne komentiraju najnoviju velikosrpsku politiku?
Dok u isto vrijeme, niti Gall, niti njegovi “drugovi” poput Kuljiša, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i ostalih sličnih novinara, ne nalaze potrebnim u svojim kolumnama, na koje su pretplaćeni samo oni i takvi kao oni, ne nalaze potrebnim napisati koju riječ i prokomentirati najnoviju srpsku politiku (koja uopće nije nova, nego se nastavlja na uvijek istu srpsku politiku, koja promovira mit o nebeskoj Srbiji, a koja za cilj ima uništiti hrvatsko ime, hrvatski jezik, i kao što je dokazano i prije 20 godina, poklati sve što je hrvatsko).
Piše Gall naposljetku i ovo: “U slučaju nesretnog Vilima Karlovića…čini se da čuči opasna teza iskazana formulom “katolik=domoljub=branitelj=pravi Hrvat” kojom se uporno pokušava osnažiti ideja o postojanu zakonu (ovozemaljskom i božanskom) nedodirljivih “persona Croata” i “onih drugih” koji su naprosto “non grata”.
“Pravi” i “krivi” Hrvati
Kakve posljedice ovakve hrvatske šutljive politike očekuju Hrvatsku, Hrvate i hrvatsku djecu u budućnosti?
Hoće li napokon doći vrijeme u kojemu će novinari poput Galla, postati svjesni kako su oni sami, iako su Hrvati po rođenju, u Hrvatskoj i u istinskim hrvatskim medijima stvarno, kao što to Gall i sam kaže, “persona non grata”? Zato što takvi kao on ne bi smjeli imati pristup novinama, a kamo li raspravljati o tezama tko je pravi, a tko krivi Hrvat!
Jer, odakle im pravo nazivati se Hrvatima, dok u pišu i djeluju protiv svih hrvatskih vrijednosti, dok komunističke zločine nazivaju mitom, dok spominju ustašofilske derneke, a u isto vrijeme se ponašaju kao da nemaju pojma kako neosuđeni koljači Hrvata dan danas slobodno šeću Vukovarom, i kao da je Srbija, u kojoj se trenutno provodi postupak rehabilitacije “đenerala Draže”, te gdje se traži obrana sa slobode četnika današnjice Vojislava Šešelja, od Hrvatske udaljena miljama daleko?
Davno je A. G. Matoš u pjesmi “Basna” hrvatske političare nazvao peradi, a riječ perad danas u Hrvatskoj obuhvaća i novinare, medije itd., tj. sve one koji se trude stvoriti javno mišljenje o Hrvatima kao nevrijednom narodom, koji nije zaslužio svoju državu. Pjesma počinje stihovima: “Sva se perad skupila na prelo: susjed lisac trijebi naciju”…
Valjda i Gall shvaća, kao stručnjak za sva područja, što je pjesnik htio reći…
Petra Jurčević/hrsvijet.net
