Josipović, Bajić i Grujić prikrivali ulogu KOS-a na Ovčari!
Istinu o pokolju na Ovčari i o manipulaciji optužnicama Hrvati će, možda, saznati zahvaljujući Šešelju i njegovima osvetama. Hrvatske mjerodavne institucije i pojedinci u cijelom su se procesu često ponašali kao suradnici Aleksandra Vasiljevića u prikrivanju istine
Da vam je netko prije desetak godina rekao kako će četnički vojvoda Vojislav Šešelj dati ključni doprinos u utvrđivanju krivaca za pokolj hrvatskih branitelja i civila na Ovčari, što biste pomislili? Da je lud ili pojma nema! Jer, Šešelj je početkom devedesetih poučavao kako “Hrvate treba ubijati zarđalom žlicom” ili “kao pse uz tarabu”, njegovi su dobrovoljci sudjelovali kao egzekutori na Ovčari i u drugim zločinima u Hrvatskoj i u BiH. Danas su se uloge promijenile.
Šešelj je i dalje na velikosrpskim, četničkim pozicijama, ali je u dvanaest godina haaškog pritvora imao prilike sagledati kako su njime manipulirale i optužnicu mu namjestile strukture bivše Uprave bezbednosti JNA, kolokvijalno KOS-a. Četnički vojvoda i uvjereni antikomunist, vraća se u Srbiju iz haaškog pritvora, na navodno privremeni bolesnički otpust, najavljujući osvetničku misiju. Jedna od njegovih meta vjerojatno će biti upravo KOS i njegov bivši šef, general Aleksandar Aca Vasiljević.
Snažan Šešeljev motiv za osvetom
Šešeljev motiv za osvetom je snažan. “Najopakija komunistička tajna policija”, kako je Šešelj na sudu titulirao KOS, još jednom ga je izigrala. Nakon što je kao mladi doktorant prava u Sarajevu osamdesetih godina uhićen, optužen i u političkom procesu osuđen zbog neobjavljenog antirežimskog članka zaplijenjenog pri uhićenju, devedesetih je bio korišten kao najeksponiraniji i najglasniji promotor velikosrpskih osvajanja i etničkog čišćenja. Nakon što su mu dogovorili optužnicu, 2003. godine su ga poslali u Haag, da se na granici ludila i genijalnosti izruguje Haaškom sudu, “belosvetskim protuvama i belosvetskoj politici”, pozivajući u službenim podnescima sudsku administraciju da mu “popuši k….”.
No, tijekom dvanaest godina pritvora i sudskog procesa, četnički vojvoda i doktor prava je iz dokumenata i svjedočenja imao prigodu spoznati u kojoj je mjeri cijelo vrijeme bio igračka KOS-a, koji je bio master-mind, organizator, a najčešće i izvršitelj svih velikih zločina koje je počinila JNA, transformirana u instrument velikosrpske politike. Uključujući i zločin na Ovčari. A na optužnicama ih gotovo i nema – za zločine u Hrvatskoj samo Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić. Kao optuženik, Šešelj je bio osobno motiviran istražiti što se dogodilo na Ovčari i kako mu je smješten višak odgovornosti. Dokumenti su doduše svima dostupni, ali u nas ih malo tko čita. Osobito u institucijama koje bi to trebale činiti.
Kada je riječ o Ovčari, ali i o drugim egzekucijama nakon osvajanja Vukovara, ponajprije u Veleprometu i Borovo-Comercu, dokumenti i svjedoci kazuju sljedeće: nakon pada grada, iz Beograda je u stožer JNA u Negoslavcima došao sam vrh KOS-a predvođen generalom Aleksandrom Acom Vasiljevićem, ojačan trojicom umirovljenih oficira KOS-a, pukovnicima Bogdanom Vujićem, Bogoljubom Kijanovićem i Slavkom Tomićem. Zajedno s tamošnjim oficirima na terenu (Mladen Mlađo Karan, Veselin Šljivančanin, Borčo Karanfilov…) oni su razvrstavali ratne zarobljenike i zarobljene civile u Vukovarskoj bolnici i u stacionaru Borovo-Comerca, te u sabirnom centru Velepromet.
Ravrstavanje se obavilo prema prethodnim popisima koje je na temelju svojeg kontraobavještajnog rada napravio KOS, a na popisima su bila imena ljudi koji su bili značajni za obranu grada i njihovih najbližih rođaka. Kada je riječ o masovnoj grobnici Ovčara, oficiri KOS-a Šljivančanin i Karan došli su u bolnicu s popisom kojeg su prethodno sačinili u štabu u Negoslavcima. Izdvojili su 267 ljudi za pogubljenje (ranjenika, ratnih zarobljenika, civila i osoblja bolnice) i kontrolirali cijeli postupak – od razvrstavanja, transporta u hangar, mučenja, kopanja grobnice do samog pogubljenja. Pritom je 60 “najozloglašenijih” branitelja Vukovara prije egzekucije prošlo posebno okrutna mučenja, a njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni, 200 ih je nakon mučenja ubijeno i pokopano u grobnici na Ovčari uz sudjelovanje pripadnika teritorijalne obrane i šešeljevaca, koji su svi bili pod zapovjedništvom KOS-a, dok su sedmorica sretnika pušteni iz hangara.
Kako je Vasiljević izbjegao optužnice?
No, za razumijevanje Šešeljeve motivacije, ali još mnogo više za razumijevanje uloga nekih institucija hrvatske države i pojedinaca u amnestiranju odgovornosti KOS-a, osobito je značajno rasvijetliti činjenice, kako su Aleksandar Vasiljević i najbliži mu suradnici izbjegli optužnice, a svoju odgovornost napakirali svojim terenskim agentima (Hadžić) i korisnim budalama (Šešelj). Sada je već i ta slika kompletirana.
Naime, prvim haaškim suđenjem za Ovčaru bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, koji se pod nerasvijetljenim okolnostima objesio u pritvoru dan prije izricanja presude, otvoren je put istrazi prema logorima u Srbiji, protiv vrha JNA. Sve se mijenja dolaskom Carle del Ponte i njezinim dogovorom sa srpskim vlastima o (ne)optuživanju vojnog i političkog vrha u zamjenu za redigiranu dokumentaciju protiv Miloševića. U tome joj, kako je razvidno i iz knjige Florence Hartmann, “Mir i kazna”, asistiraju britanske obavještajne službe. Sa srpske strane cijeli proces vode pripadnici stare KOS-ove strukture infiltrirani u sve institucije države. U pozadini je general Aleksandar Vasiljević koji i bez formalnih funkcija preko stare mreže upravlja procesima, slično kako je to u Hrvatskoj činio Josip Perković.
Rezultat dogovora je sljedeći: sva politička odgovornost je prebačena na Slobodana Miloševića, a beogradski Sud za ratne zločine pokrenuo je procese za Ovčaru. Klasičnom manipulacijom, procesnim ignoriranjem planiranja i organizacije pokolja (zapovjedništvo KOS-a, bolnica, organizirani transport, organizirano kopanje groba), krivnja je prebačena na paravojne jedinice koje su bile – egzekutori. Doduše i one su bile pod zapovjedništvom KOS-ove strukture, ali tko vjeruje ubojicama?
Na suđenju u Beogradu tako je skrojen proces protiv vukovarske trojke: Miroslava Radića, Veselina Šljivančanina i Mile Mrkšića koji se vodio u Haagu. Iz beogradskog “kroja” je potpuno izbačen KOS, odnosno struktura Uprave bezbednosti JNA i tek tada je trojka izručena. Haaško suđenje je u potpunosti slijedilo haaški KOS-ov kroj. Najprije su izvukli oslobađajućom presudom Miroslava Radića, kapetana KOS-a u čijoj su nadležnosti bili teritorijalci, potom su postupno od odgovornosti za Ovčaru izvlačili Veselina Šljivančanina, prebacivši odgovornost na zapovjednika prve gardijske, Milu Mrkšića.
Tako je pomno planirani i do u detalja organizirani pokolj na Ovčari, koji je vodio do izravne kaznene odgovornsti šefa KOS-a, generala Aleksandra Vasiljevića i koji se, logično, trebao širiti na logore u Srbiji koji su bili samo nastavak plana uništenja i torture, pretvoren u eksces pijanih teritorijalaca i šešeljevaca. A Mrkšić je osuđen – jer nije bio dovoljno oprezan, pa im je to dopustio.
Sve je trebao platiti “korisna budala” Šešelj
Umjesto Vasiljevića i samog vrha KOS-ove mreže, za sve je u Haagu trebao platiti Šešelj, njihova “korisna budala”. Kada se to već nije moglo spriječiti, poslali su u Haag i svog lokalnog suradnika Gorana Hadžića. I, koje li ironije, Aleksandar Vasiljević je na suđenjima bio – svjedok tužitelja.
Zato je Šešelj danas iznimno motiviran za osvetu. Pred sudom je više puta ponavljao da upravo Vasiljević i njegova klika i danas iz pozadine upravljaju političkim sustavom Srbije, održavajući utjecaj ucjenama i dokumentima. U toj želji za razobličavanjem bivših armijskih obavještajnih struktura, Šešeljevi se interesi u ovom trenutku zaoštravanja odnosa između EU-a i SAD-a s jedne i Rusije s druge strane, poklapaju sa zapadnim interesima. Jer su upravo te stare kominističke obavještajne strukture, nositelj ruskog utjecaja u Srbiji.
Možda je ta trenutačna podudarnost interesa i pridonijela Šešeljevu bezuvjetnom puštanju na privremenu slobodu, barem jednako kao i njegova uznapredovala bolest. Zapravo, četnički vojvoda Šešelj je u ovim okolnostima idealan ratnik Zapada protiv proruskog komunističkog generala Vasiljevića. Upozorenja o njegovu mogućem destabilizacijskom djelovanju na Srbiju, koja dolaze iz političkog miljea bliskog bivšoj Miloševićevoj strukturi (Ivica Dačić) ili strukturi bivšeg SK Pokreta za Jugoslaviju (Aleksandar Vulin), utemeljena su upravo na tom strahu.
Hrvatski je paradoks u tome što će istinu o pokolju na Ovčari i o manipulacijama optužnicama i suđenjima možda saznati zahvaljujući Šešelju. Jer, hrvatske institucije i pojedinci u cijelom su se tom procesu, osobito nakon 2000. godine, u velikoj mjeri ponašali kao suradnici Aleksandra Vasiljevića u prikrivanju istine. Tako pod generalnim pokroviteljstvom Budimira Lončara, po svojim pozicijskim zaduženjima, osobitu pažnju zaslužuju postupci Ivana Grujića, dr. Ive Josipovića i Mladena Bajića.
Što nije uočio operativac Grujić?
Ivan Grujić, danas pomoćnik ministra branitelja Predraga Matića, već je sredinom devedesetih preuzeo monopol nad informacijama o žrtvama ekshumiranim iz masovnih grobnica, uključujući i Ovčaru, o nestalima i o zatočenicima logora u Srbiji. Sve su to zločini iza kojih stoji KOS-ova organizacijska struktura. Kako se sam opisao kao svjedok tužitelja na suđenju Vukovarskoj trojci u Haagu 1. i 2. lipnja 2006. godine, on je od 1972. do 1990. godine radio kao operativac osječke Udbe, u odjeljenju zaduženom za borbu protiv neprijatelja režima. Najprije pod šefovskom palicom Josipa Perkovića, a posljednji mu je šef bio Branko Traživuk, poznatiji kao vođa KOS-ove terorističke operativne grupe Labrador, koja je 1991. imala zadatak izvesti terorističke akcije koje će Tuđmanovu vlast prokazati kao ustašku. Grujić je u Udbi, kako je sam rekao pred sudom, prošao sve operativne stupnjeve – od najnižeg do najvišeg.
A u Hrvatskoj još nitko nije javno upitao, je li moguće da tako kvalificirani obavještajni operativac nije primjetio kako je masovna grobnica na Ovčari djelo obavještajnog sustava, a ne razularenih pojedinaca, kako su sugerirali sudski procesi; da je obavljena selekcija, da je pripremljen teren, da su izbrojene žrtve, da su strijeljani po nekom redosljedu? Je li moguće da iskusni operativac, koji je sudjelovao u svim razmjenama, ne primjeti kako je iza logora u Srbiji stajala struktura KOS-a? Nije poznato da je alarmirao hrvatske vlasti da srbijanska strana i KOS spremaju podvalu, manipulacijama sudskih procesa.
Možda ga je u tome sprječavalo ono što o njegovim aktivnostima u Udbi zna njegov bivši šef Branko Traživuk? A možda je i on dio modela infiltracije stare KOS-ove mreže u sve institucije postjugoslavenskih republika, kojeg je u svom poznatom svjedočenju u postupku protiv Slobodana Miloševića skicirao bivši major KOS-a Mustafa Čandić? Ivan Grujić koji je bez otpora pustio KOS-ove strukture da izmanipuliraju činjenice o zločinima u Vukovaru i o zločinima u logorima, posljednjih je godina nagrađen time što je pod njegovu operativnu nadležnost stavljeno i istraživanje grobova žrtava komunističkog režima. Teorijski, mogao bi se naći u poziciji da istražuje i svoj bivši rad.
Josipovićevo izjednačavanje krivnje
Ivo Josipović je na različitim dužnostima, moglo bi se reći, permanentno pogodovao strukturama KOS-a da obave manipulaciju do kraja. Već kao savjetnik hrvatskih vlada i njihov promatrač na Haaškom sudu, profesor kaznenog prava Josipović nije nalazio ništa sporno u tome što je optužnica za Vukovar svedena samo na Ovčaru. Čak naprotiv, javno je branio politiku haaškog tužiteljstva apelirajući: Pustimo tužiteljicu da obavi posao, poslije ćemo kritizirati. Je li moguće da tako vrstan pravnik nije znao kako time amnestira KOS i vrh JNA od odgovornosti za zločine u Hrvatskoj? Ili mu je to možda bio cilj?
Kao koautor tužbe za genocid, koja je bila državni projekt, pod direktnim okriljem Vlade, propustio je za potrebe tužbe istražiti zločine u logorima na tlu Srbije i potaknuti pravosuđe da pokrene istrage. Je li moguće da tako vrstan profesor nije znao da time gubi poveznicu Srbije, JNA i KOS-a za zločine počinjene u Hrvatskoj? Je li moguće da niti on nije primjetio kako srbijanski Sud za ratne zločine manipulacijom otklanja odgovornost od JNA i KOS-a, čime hrvatska tužba za genocid također gubi temelje?
Prva ozbiljna sudska saslušanja bivših logoraša pokrenuta su tek 2006. godine, na uporna inzistiranja civilnog društva. No, u svojoj kolumni objavljenoj u 7Dnevno u rujnu ove godine, pozivajući se na navode bivšeg srbijanskog ambasadora u Zagrebu Radivoja Cvetićanina iz knjige “Zagreb Indoors”, kolega Ivica Šola je razotkrio kako upravo u to vrijeme Ivo Josipović, po svemu sudeći bez znanja hrvatske Vlade, nudi srbijanskom ambasadoru povlačenje tužbe za genocid.
Predsjednik još uvijek nije decidirano odgovorio: jesu li navodi ambasadora Cvetićanina točni? I je li za takvu ponudu imao nalog ili suglasnost Vlade? Ili je, što izgleda vjerojatno, pokušavao dogovoriti nagodbu Vladi iza leđa. Kao vrstan profesor, Ivo Josipović je tada zasigurno znao da bez poveznice zločina u Vukovaru i u Istočnoj Slavoniji s vrhom JNA i bez poveznica logora sa Srbijom i KOS-om, hrvatska tužba za genocid gubi temelje.
Isti politički rukopis izjednačavanja krivnje, što je bio temelj budućeg ujedinjavanja “regiona”, demonstrirao je i kao predsjednik države, najeklatantnije na susretu sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem u Vukovaru 4. listopada 2010., kada je sa zahvalnošću primio od Tadića tri paketa starih, za istragu bezvrijednih papira iz vukovarske bolnice, a on je, zauzvrat, izjednačio zločine u Vukovaru s Paulin Dvorom. Nije vjerojatno da je to činio iz neznanja. Motive bi, možda, trebalo potražiti u nekoj kombinaciji osobnih uvjerenja bivšeg Titovog gardista i ucjenjivosti zbog bivše očeve karijere.
Bajić i KOS-ove manipulacije
Treća osoba koja je svojim činjenjem i nečinjenjem bitno pomogla KOS-u u manipulaciji činjenicama i suđenjima, je danas bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Popis postupaka kojima je to činio bio bi podulji, zato se usredotočimo samo na Vukovar. Tada hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić je vrlo olako prepustio nalaze forenzičara na žrtvama Ovčare beogradskom Sudu za ratne zločine, čime se odrekao kontrolne dokumentacije, iz koje se može dosta iščitati o počinjenju zločina. Ničim nije pokazao da je primjetio kako beogradski Sud za ratne zločine manipulira postupkom, prevaljujući krivnju na lokalne pripadnike teritorijalne obrane. Sklopio je sporazum sa srbijanskim tužiteljstvom za ratne zločine, kojim se odriče prava za istrage zločina počinjenih na tlu Srbije, dakle u logorima. Nije pokrenuo niti jednu istragu protiv strukture KOS-a za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj, sve dok nije bio na to natjeran pritiskom civilnog sektora. Tada je pokrenuo istragu protiv Aleksandra Vasiljevića za zločine u logorima, ali ne i za Ovčaru. Podigao je optužnicu i poslao je svome beogradskom kolegi Vukčeviću, koji ju je – odbacio.
Mladen Bajić je svojim nečinjenjem pridonio hrvatskoj pravosudnoj blamaži: država je išla argumentirati pred Međunarodni sud pravde tužbu za genocid, sa strukturom KOS-a kao jezgrom zločinačke organizacije, a da hrvatsko pravosuđe pritom nije imalo niti jednu presudu protiv te strukture (makar u odsutnosti), već samo jednu neaktiviranu optužnicu. I o Bajićevim motivima se može nagađati. O nestručnosti, zasigurno nije riječ.
Pogodovanje KOS-ovim manipulacijama i prikrivanje krivaca za zločine u Vukovaru, ne može se dakako svoditi samo na Grujića, Josipovića i Bajića – tu je još čitav niz promatrača, vladinih i nevladinih, uglednih odvjetnika, udruga, obavještajaca, novinara… No, proces razotkrivanja koji će vjerojatno započeti u Srbiji sa Šešeljevim povratkom u Beograd, zahtjeva odgovore i u Hrvatskoj. Možda baš ovih dana kada su svima usta puna pijeteta za vukovarske žrtve.
Tko je sve i zašto u Hrvatskoj pljunuo na žrtve, štiteći obavještajne strukture bivše JNA, kao okosnicu politike “regiona”?
Autor: 7Dnevno
