MILAN KUJUNDŽIĆ: Državnik ili prolaznik?
Ne može se vratiti Hrvatsku u naručje njezinom narodu pozivajući na jedinstvo s Josipovićevom “Hrvatskom”. Jedinstva vatre i vode – nema.
U svom prvom ozbiljnom nacionalnom javnom istupu Kujundžić se postavio vrlo mudro i odlučno. Bez mucanja, ustezanja i kalkulacija izrekao je stav o nekim elementima hrvatske prošlosti, događaje i osobe je nazvao pravim imenom, a više od bilo čega drugog njegova jasno izrečena poruka da ako Vlada za njegovog potencijalnog mandata bude ovakva kao danas da “neće biti ili njih ili njega” – izraz je državničke odlučnosti kakvu nakon Tuđmana nitko u Hrvatskoj nije čuo. A bez takve poruke nema rješenja dramatične situacije u zemlji.
Drugu vrlo mudru izjavu tada je Kujundžić rekao izjašnjavajući se o suparnicima, kada je Kolindu Grabar Kitarović ocjenio prihvatljivim kandidatom za diplomaciju, odnosno za suradnju u budućnosti, istovremeno stavljajući Josipovića na njegovo mjesto – van iz hrvatske politike.
Teško je bez potpunih saznanja shvatiti što se dogodilo kasnije, kada je Kujundžić zapravo potpuno odstupio od vrhunske jasnoće, samouvjerenosti i državničke odlučnosti, kada je zaplovio nekom vrstom političke estrade. Iz dana u dan, iz situacije u situaciju, njegova kampanja postaje sve manje državnička, sve više estrada i uživanje pred svjetlima javne pozornice. Imamo li opet sindrom sveznanja hrvatskih političara i neuvažavanja mišljenja pametnih ljudi oko sebe?
Prvo, jako je zaoštrio retoriku prema HDZ-u, što bez obzira na provokacije iz te stranke i napade Andrije Hebranga nikako nije smio. Izbori su, uz to što ih svi nazivamo izrazom političke volje hrvatskoga naroda, zapravo u konačnici – brojke. Brojke jasno pokazuju još od 2000. godine, da SDP i njegovi koalicijski partneri ne mogu osvojiti ni u kakvim okolnostima više od 1,3 milijuna glasova te da na slobodnom tržištu ima još više od 2,5 milijuna, koje po svim analizama Josipović nikada ne može ni u ludilu dobiti.
I na ovim predsjedničkim izborima, kao i na zadnjim, očito je otrov iz HDZ-a – Andrija Hrebrang. Vjerojatno nitko u Hrvatskoj iz društva pokojnoga Franje Tuđmana nije s većim legitimitetom bio predodređen za njegovog nasljednika, ali što karakternim crtama, što političkom nezrelošću, nedostatkom liderskoga autoriteta zbog čega nikada nije uspio usprkos ambiciji iskoračiti na sami vrh, što zbog podvala «antifašista» i strahovite kampanje koja se protiv njega vodila svim sredstvima godinama, često klasičnim fašistoidnm metodama i brutalnošću, Andrija Hebrang je postao usamljenik na političkoj pozornici, usmjeravajući svoj gnjev na «odmetnute» HDZ-eovce i one koji su se za razliku od njega usudili suprotstaviti – stranci. Hebrangu je, očito je, umjesto Tuđmana nakon njegove smrti – stranka postala ideal, svetinja, autoritet i politički smisao, bez obzira kako on osobno stajao u njoj i bez obzira koliko se udaljila od svoje povjesne baštine.
Takav Hebrang je nagazio Milana Kujundžića, na opće veselje Josipovićeva stožera, analitičara, kontroliranih medija i anacionalne glasačke ili antifašističke mašinerije, a Kujundžić pokazao nevjerojatnu slabost i političku naivnost. Žestoko je uzvratio, nazvao je Andriju Hebranga, jednog od simbola državotvornog HDZ-a i prije svega Domovinskog rata, Jospovićevim pijunom, stavio mu na čelo i u srce petokraku i komunistički režim, što je jednako primjereno kao čovjeka kome su Srbi u ratu za nezavisnost pobili cijelu obitelj – nazvati četnikom.
Problem je u političkom smislu dvojak. Prvo, Kujundžić je time pokazao da mu je umjesto proklamiranoga jedinstva nacije, na što ću se također osvrnuti kao na budalaštinu, važnija osobna taština i da bez ustezanja u takvom trenutku – donosi odluku na štetu nacije. Drugo, da politički ne razmišlja zrelo ni državnički mudro u takvim okolnostima, jer mu jednostavnom matematikom mora biti jasno da ne može pobjediti Josipovića ako ne uđe u drugi krug, koga će sigurno biti, i, ako u drugom krugu glasači HDZ-a ne iziđu na izbore i njemu daju svoj glas kao svom neslužbenome, ali politički legtimnom kandidatu.
Veliko je pitanje koliko ti ljudi, ta golema populacija uistinu doživljava Kolindu Grabar Kitarović svojim autentičnim kandidatom. To se ne smije gledati u kontekstu odnosa prema Josipoviću, jer on tim ljudima ionako znači samo, da se ne lažemo zbog izmišljene političke «kulture» – neprijateljsku politiku i vrijednosti. I to potpuno opravdano. Dakle, Kujundžić mora naći model, otprilike onakav kakav je najavio u prvom velikom nastupu – te ljude držati uz sebe, tim ljudima vratiti samopouzdanje svojim porukama i od njih očekivati potporu.
Ozbiljna je također pogreška bez ikakve ograde trpati u isti koš SDP i HDZ, makar i pod pojmom – «političke elite». Naciji jesu dosadile ovakve političke elite, ali HDZ koliko god njegova vodeća struktura već dugo zaslužuje prijezir, baštini stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske Države. SDP baštini jugoslovensku diktaturu i podčinjenost hrvatskog naroda, jer u hrvatskoj povijesti nije postojala komunistička Hrvatska već – komunistička Jugoslavija. Koliko god se danas zaogrtali tisućama boja, parola, bilo čega, koliko god pojedinačno dobrih i poštenih ljudi bilo u njemu, rukovodstva te stranke, kukuriku koalicija – bili su protiv samostalnosti Hrvatske. To je golema razlika.
Kujundžić u nastavku urušavanja vrhunskoga dojma koji je ostavio u prvome istupu, zapravo pokazuje slabosti tipične za ljude koji su dugo vremena bili u pozadini, koji ni sami ne znaju što je politički dopušteno što nije, gdje su granice političkoga djelovanja, što je «civlizirano» što nije, a u tome mu ne može pomoći međunarodna znanstvena ili nastavnička karijera, jer jednostavno to nisu iste scene, nisu isti parametri vrednovanja niti u konačnici – ista publika. Ključno je u kampanji nasuprot Josipoviću bez ikakva respekta rušiti sve okvire, ograde i kriterije koje već godinama nameće anacionalna politika i mediji, jer su ti okviri zapravo klasična luđačka košulja zdravim ljudima i narodu što sve zajedno onemogućava razvoj autentične nacionalne alternative ovakvim politikama.
U njegovim istupima se vidi neskriveno uživanja pred kamerama koje postaje svrha samo sebi. Previše govori, a glasu daje, kako bi u njegovome kraju ljudi rekli, «pratarski ton», osvrće se na sve, najčešće na obične spinove, pokušava ispraviti milijun sitnica kojih je današnja Hrvatska puna kao šugavo pseto ušiju i koje se namjerno fabriciraju kako bi matica razornoga poretka nastavila svoj rušilački tok nesmetano.
On se sve više ponaša po narodnoj – svakom loncu poklopac. A kipi glavno jelo.
Kujundžić piše pisma Josipoviću i Milanoviću, javno Josipovića optužuje za plagiranje političke ideje, poručuje naciji kako se Milanović prepao njegovog upozorenja o ustavnosti izbora i optužuje Jospovića za kukavičluk i izbjegavanje sučeljavanja, nazivajući ga mišom. Sve do jedna gubitnička pozicija koju si sam neprisiljeno određuje.
Kakvo sučeljavanje?
Zašto bi ga bilo? Konačno, o čemu? O gejevima, ekologiji, cijenama ulja, broju cipela, Severini, Frljiću? Nema netko valjda iluzija da će vladajući medijski poredak dopustiti raspravu o potencijalnoj Josipovićevoj izdaji zemlje i epizodi sa srbijanskim veleposlanikom, njegovoj sramnoj ulozi u kompromitaciji zemlje s lex Perković, porukama u Knessetu i Sarajevu, politici povlačenja tužbe protiv zločinca, namjernom uništavanju kulturnoga identiteta nacije kroz ministarstvo kulture i Jovanovićevim modelima obrazovanja, namjernom uništavanju institucija i tijela koje se bave istraživanjem hrvatske prošlosti, brutalnim nasrtajima na Katoličku crkvu, poniznoj šutnji na nevjerojatne provokacije SPC-a u više navrata?
S čovjekom koji simbolizira svojim političkim djelovanjem upravo sve to i daleko više, zapravo se nema smisla sučeljavati niti trošiti energiju na dokazivanje kako to – ne valja. Niti one koji će takvoj osobi dati glas netko razuman može i treba pokušavati pridobiti radikalno suprotnim vrijednostima. Jednostavno, ljudi se sučeljavaju ako su im nacionalni ciljevi isti a metodi ostvarivanja drugačiji. Očekivano je od Kujundžića da su ciljevi njegove nacionalne politike – radikalno drugačiji od Josipovićevih. Polemizirati s Josipovićevom politikom u cijelom mandatu u biti znači neku vrstu potvrde te politike, uvažavati njega pod izlikom poštivanja «institucije» jednako je respektirati njegovu politiku – legitimnom. Jednostavno, radi se o tome da nitko nikada ni pod kojim okolnostima ne bi smio na funkciji predsjednika Republike Hrvatske ni pokušati voditi takvu politiku, a u suprotnom bi morao biti izložen hitnom opozivu i sankcijama.
Nisu li junačenje i javne poruke svakodnevno, kako «Josipović izbjegava», kako je Josipović miš, «kako predsjednik na odlasku ovo i ono», zapravo samo uzdizanje Josipovića na visinu kriterija, načela prema kome se nešto ili netko u Hrvatskoj mora – ravnati.
To je jednaka presudna pogreška kao i stalno zazivanje – jedinstva.
Hrvatskoj kojoj se obraća Kujundžić, ili namjerava joj se obratiti, Josipović ne može biti kriterij nečega dobrog niti načelo koje treba poštovati, već posve suprotno. Josipovićevoj Hrvatskoj se Kujundžić nema ni jednoga razumnoga razloga ni obraćati niti dodvoravati pričom kako je on najveći ljevičar, niti je pozivati pod zajednički barjak. U Josipovićevu «Hrvatsku» jedino treba upirati prstom kao u razornu bakteriju stvarne Hrvatske. Prvo, oni nisu nikakvi ljevičari niti većinom imaju iskustvo o tome. To je oko tristo do četiristo tisuća članova i nasljednika bivše komunističke oligarhije, gotovo svi hrvatski Srbi i dio većinom mlađe populacije kojoj je diktatura antifašizma u zadnjih petnaest godina – isprala mozak i nametnula lažne vrednote umjesto njihovih korijena, a koju danas pokriva Holy. Njihova politička platforma je trajni strah od hrvatskog nacionalnog identiteta i koliko se god umjetno internacionalizirali – duboki provincijalizam. Njihova platforma je koalirala uvijek s otvorenim ili nepoznatim stranim gospodarima i autoritetima, neprijateljstvom prema svemu nacionalnom u Hrvatskoj i oni – nisu Kujundžićeva Hrvatska. Naravno, onoliko koliko Kujundžić stvarno jest alternativa ovome poretku. A to mora dokazati naciji koja odavno trpi samo prijevare i vrlo je sumnjičava.
S takvom Hrvatskom ne smije biti – jedinstva, niti se na nju smije računati. Ne može se Hrvatska pokrenuti iz ovoga gliba ako će raditi kompromis prema toj strukturi i zbog nametnutih i posve apstraktnih floskula, otvoriti im i dalje put u bilo kojoj formi za – participaciju u hrvatskoj državnoj, institucionalnoj i svakoj društvenoj politici.
Te ljude, samouvjerena, sigurna, pobjednička i nacionalna Hrvatska, niti ima potrebe, niti razloga pozivati na jedinstvo, ali ni progoniti niti diskriminirati, upravo onoliko koliko im se ne smije omogućavati nametanje sebe kao – društvenih kriterija. Jednostavno ne smije im se povlađivati, ne smije im se davati navodno političko obilježje na štetu nacionalnog interesa jer je to budalaština, a ne demokracija na koju se pozivaju, ne smije im se dati pravo odlučivati o sudbini – nacije. I točka.
Pozivati na jedinstvo sljedbenike Tita i štovatelje Stepinca, srpske agresore i nekažnjene zločince i njihove hrvatske žrtve, zvijezdu petokraku i potomke stotina tisuća pobijenih hrvatskih vojnika i civila 1945. godine, pozivati na jedinstvo simboličkog Perkovića i Đurekovća je, ne samo glupost i politička nezrelost, već posredna podrška aktualnoj politici razaranja svega vrijednoga u hrvatskoj tradiciji, kulturi i nacionalnom biću. To je efekt, bez obzira na namjere.
Jedinstva s tom Josipovićevom Hrvatskom jednostavno – ne smije biti.
Ako Kujundžić nastavi svakodnevno slati poruke o tisućama banalnosti, ako se bude i dalje ponašao kao zadnjih dana na valu ponuđenog mainstream letećeg ćilima, ako i dalje bude usmjeravao svoje «oružje» u Hebranga, što god Hebrang učinio, on će zapravo samo trasirati put ostanku Ive Josipovića na čelu države i što je daleko opasnije – politici koja će pod plaštom demokracije zapravo potpuno uništiti hrvatsku državnost, a Hrvatsku svesti na igračku međunarodnih interesa. S obzirom da Josipović i umovi aktualnog poretka nisu još angažirali sve svoje potencijale i vrlo vjerojatno najteža oružja za osvajanje novog mandata, što je po svemu što vidimo presudno njima samima i njihovim stvarnim gazdama, tek Kujundžića očekuju pravi izazovi. Nitko tko djelomično poznaje smicalice režima i recimo razornost dokazanog kukavičijeg jajeta Milana Bandića, tko nešto zna o pozadini «teškaša» Hanžekovića u političkoj i javnoj priči današnje Hrvatske, ne može zanemariti presudnost predstojećih predsjedničkih izbora. Ovakva nezapamćena kontrola medija, otvorena kampanja protiv najsvetijih vrednota hrvatskoga naroda, bezobrazluk najviših državnih funkcionera i otvorene laži i beskrupuloznost nositelja vladajućega poretka ukazuju kako se u konačan obračun za sudbinu Hrvatske definitivno – ušlo svim sredstvima.
Kujundžić i dalje ima prilično autentičan potencijal, ali mora moći odgovoriti na te izazove. Ne prilagođavajući im se, ne pretpostavljajući protivničku taktiku, već namećući svoju – jasnim porukama kakve je izrekao u svom prvom nastupu.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
