I. Baćak: BITKA NA NERETVI
Sve i kada bi uistinu bila zainteresirana, javnost u Hrvatskoj bi teško razumjela kakva se pravna i politička bitka vodi u gradu na Neretvi.
Još za vrijeme posjeta predsjednika Vlade RH, Z. Milanovića, bošnjački čelnik SDP-a, Z. Lagumdžija, svojim je bahatim ponašanjem dao naslutiti Odluku Vrhovnog Suda F BiH o Statutu grada Mostara.
Nije mu se svidjelo što Milanović uopće spominje ‘nacionalno’ kao problem i što se usudio posjetiti Mostar i Široki Brijeg. Velikobošnjački političari su na primjeru Mostara najbolje pokazali kakvu „građansku“ BiH žele. U jedinom većem gradu u BiH u kojem su Hrvati većina, oni bi uveli neku distrikt-politiku, poseban status za Bošnjake koji bi bili jednakiji od drugih građana Mostara.
A kad Hrvati iz Travnika to isto zatraže i dobiju presudom Suda, onda je to „oživljavanje Herceg Bosne“, put k „hrvatskoj secesiji“, „razbijanje Bosne“. Istim argumentima i s jednakom strašću, s istih pozicija nastupa reis Cerić i „derviš“ Lagumžija. Svoju bitku na Neretvi i za Neretvu pokušavaju toliko dramatizirati da ne štede ni Visokog predstavnika Inzka ni suce Bošnjake koji su sudjelovali u donošenju presude, ni bilo koga tko se usudi zamisliti Mostar kao normalan grad. Svi koji misle drugačije su „izdajnici“ i „sluge hrvatske“.
Možda i nije povezana sa „slučajem Mostar“, ali i Komšićeva ostavka na sve dužnosti u SDP-u, dostatno govori o jednoumlju koje je Lagumdžija uspio nametnuti unutar SDP-a. Komšić se tek sada sjetio da ga „nitko ništa ne pita“. Kao da su ga ikad išta pitali. Šutio je dok su se Lagumdžija i Hadžić obračunavali s Lipovačom, Suljagićom, Bajrovićom i ostalim drugovima. Sad se Željko, „čovjek iz naroda“ može nadati samo zaštiti jedinstvenih boraca iz onog rata. Onih koje nije pokosio tifus četrdeset treće. I koji se sjećaju prve bitke na Neretvi, k’o da je jučer bila. S druge strane, u Silajdžićevoj Stranci za BiH je sve više Hrvata i ona postaje multietična dok se unutar SDP-a dovršava proces bošnjizacije partije. Kad crvenom Zlatku dodaš malo Nerminovog žutila, eto ti zelenog Zukanova SDP-a. Gradimiru Gojeru iz Stranke za BiH nije normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju člana Predsjedništva i određuju tko će ih predstavljati u tijelima vlasti.
Ali, ohrabren valjda političkim uspjehom don Ivana Grubišića, svog istomišljenika još iz vremena komunizma, konkretniji politički angažman najavljuje i fra Luka Markešić, inače dobar prijatelj i drug Željka Komšića. Jesu li ta politička preslagivanja u Sarajevu i nervoza oko Mostara samo posljedica sve izglednije rekonstrukcije federalne Vlade, pokazat će vrijeme. Da bi Čović i Ljubić uspjeli ostvariti ono što su na izborima dobili, trebat će suglasnost Visokog predstavnika, čija pozicija se također ljulja, ali i predsjednika Federacije BiH, Živka Budimira. On kao predsjednik Federacije bi trebao „dopustiti“ i odobriti rekonstrukciju federalne Vlade, protiv volje još uvijek njegova HSP-a. A koliko je to realno očekivati znaju samo Budimir i Čović. Politika je ionako „umijeće neumjerenosti i prevrtljivosti“, rekli bi neki.
U HRVATSKOJ NIŠTA NOVA
U Hrvatskoj ništa nova. Zabavili se o sebi. Vesna Pusić bi se za problem Mostara i Hrvata u BiH mogla zainteresirati samo ako joj glavu na tu stranu okrene Hillary Clinton. Milanovića su u drugi plan gurnuli ministri Linić, Jovanović i sveprisutni Čačić. Josipović bi drugu Zoki pomogao da ga nije udario tsunami Mesićeve novinarske gerile. Iako je svima jasno da Index-u nije do istine nego do afera, lijepo je pročitati da se netko s lijeve strane sjetio priupitati aktualnog predsjednika o njegovim, očito mutnim poslovima i upitnom bogaćenju zadnjih desetak godina.
Svi drugi soroševski novinari lešinarski kruže nad pojedincima iz crkve koji su možda upleteni u slučajeve pedofilije prije dvadeset godina. Uzalud nadbiskup Puljić objašnjava da „svatko ima pravo na časnu obranu“, da on nije „udbaš koji bi islijeđivao i prijavljivao“ novinarima što je sve uradio, kako, kada i koliko puta je izvijestio za to mjerodavnu crkvenu kongregaciju. Zato se javio udbaš iz Rima koji je „veći papa od pape“ i koji prati „zadarski slučaj“ s istom strašću i revnošću s kojom je do devedesetih pratio kler za potrebe drugih gazda.
Koliko su pristrani i jednostrani hrvatski mediji najbolje pokazuju unutarstranački izbori, najprije u dvije desne stranke, HSP-u i HSP AS-u, a onda u lijevom SDP-u i još lijevijem HNS-u, gdje se ne zamjera što nema drugih kandidata za predsjednika, pa čak ni za niže stranačke pozicije. S druge strane, medijska trakavica oko unutarstranačkih izbora u HDZ-u se razvlači od kraja prošle godine. Isti oni koji Pašalića nazivaju Herr Flickom i prikazuju ga kao „moćnog medijskog manipulatora“, prate svaki njegov korak, bilježe svaku izgovorenu riječ i govor. Prema njemu se određuju kandidati za predsjednika stranke, zbog njega se saziva Sud „časti“ na čelu s Florijanom Borasom, istim onim koji je Pašalića prije deset godina, nakon pučističkog dolaska I. Sanadera na čelo stranke, izbacio iz stranke!? A Pašalić ne će biti ni izaslanik na Saboru. U stranku su dobro došli „pijesnici“ koji u Saboru nisu imali pametnijeg posla od pisanja „pijesmica“ s rotarijanskim vezom u potki osrednjih stihova. Ali se raspravlja o povratku utemeljitelja stranke, M. Kovača, Z. Bušić i drugih. Vratio se D. Krpina, aktivira se J. Škara. Ako bude na slobodi, pojavit će se odnekud i N. Jurica. Želju za povratkom još nisu javno iskazali Granić i Canjuga, ali nakon Mesićeva svrstavanja na stranu aktualne predsjednice HDZ-a, može se i to očekivati. Još da se za predsjednicu kandidiraju Zdenka Babić Petričević ili Maja Freundlich, igre bi se mogle proglasiti zatvorenim.
Iako se HDZ u biračkom tijelu percipira kao ‘desnica’ ili stranka desnog centra samo zato što istinske desnice u Hrvatskoj uopće nema, nadam se da dr. M. Kujundžić i T. Karamarko kao ozbiljni kandidati za predsjednika stranke ne će, usprkos trudu medija, dopustiti potpuno potonuće HDZ-a.
Ivan Baćak
